Moja prijateljica Mirna Bro\u0111anac nedavno je objavila svoju prvu knjigu za djecu koja se zove “Lanina \u0161kola” i koja je prva inkluzivna slikovnica u Hrvatskoj. Konkretno, slikovnica koja pametno, duhovito i bez uljep\u0161avanja i palamu\u0111enja, ali prilago\u0111eno dje\u010djoj dobi, govori o prvom danu u \u0161koli \u2013 a nema onoga tko se te treme prvog \u0161kolskog dana ne sje\u0107a. Osim \u0161to je autorica “Lanine \u0161kole”, Mirna je i aktivistkinja, javno istupa i bori se za prava osoba s invaliditetom, a pritom je i sama osoba s cerebralnom paralizom. A osim \u0161to je spisateljica i sr\u010dana aktivistkinja u spomenutom polju koje skuplja\u010dima politi\u010dkih bodova i nije pretjerano zanimljivo, Mirna ima diplome dva fakulteta i trenutno je na doktoratu. Iako njoj ide na \u017eivce kad se tome pridaje veliki zna\u010daj, riskirat \u0107u i spomenuti \u010dinjenicu da je Mirna sve \u0161to je napisala u svom studentskom i spisateljskom sta\u017eu – a tu su, uz knji\u017eevne osvrte, jedan neobjavljeni roman i zbirka pjesama u nastajanju \u2013 natipkala jednim prstom. Nepokretnost uvelike nadokna\u0111uje pametnom i neumornom glavom pa mi \u010desto izgleda kao da smo svi mi oko nje, u usporedbi s nemirnom Mirnom, invalidi. Ravnodu\u0161ni i malodu\u0161ni invalidi volje za \u017eivotom, uglavnom.<\/p>\n
Rijetko sam sretala takvu vitalnost kao kod Mirne u njenim boljim danima: kad se izveze iz studentskog doma pa spretno spusti iz ZET-ova tramvaja, onako mla\u0111a od prolje\u0107a, lijepog lica i frizure, uvijek prekrasno obu\u010dena i \u0161eretski raspolo\u017eena. Mirna nikad nije pristala na rolu \u017ertve, ona je borac, jedna prkosna i ponosna, katkad i prgava borkinja. Njena “Lanina \u0161kola” u kojoj govori o sebi pi\u0161u\u0107i o drugima (i obrnuto: o drugima pi\u0161u\u0107i o sebi), autobiografska je u onoj mjeri u kojoj to fikcija dopu\u0161ta; bilje\u017ei \u0161kolske dane jednog djeteta kao prvu \u017eivotnu pobjedu, a Mirna to radi bez kalkuliranja, s odre\u0111enom otmjeno\u0161\u0107u onih koje dru\u0161tvo ne vidi, ali zato oni itekako dobro vide nas. I kada izgovaramo rije\u010di politi\u010dki korektne, ali ispra\u017enjene od poezije, pa tako i od supstance, poput inkluzivnosti (uklju\u010divosti po doma\u0107u), trebali bismo, mo\u017eda, prije svega naglasiti da je ovakva umjetnost potrebna ne samo da nam poka\u017ee kako \u017eive razli\u010diti, nego koliko smo jednaki i isti.<\/p>\n
Mirnina slikovnica je va\u017ena i mom brzonogom sinu sporta\u0161u i djevoj\u010dici s invaliditetom Lani kojoj je posve\u0107ena, njihovim u\u010diteljicama i roditeljima, a mo\u017eda najvi\u0161e mojoj susjedi Zvjezdani koja ju je dobila na poklon s posvetom i potpisom. Ta posveta, napisana nekim tu\u0111im rukopisom, ali rije\u010dima autorice Mirne Bro\u0111anac ka\u017ee: “Ovo je slikovnica koju bih voljela da si je mogla pro\u010ditati dok si bila dijete.”<\/p>\n
Vrijeme u kojem \u0107e dobri pisci, koji na bilo koji na\u010din pripadaju marginaliziranim skupinama, kona\u010dno sami ispri\u010dati svoje pri\u010de, bit \u0107e lijepo i korisno vrijeme za sve. Ako je autenti\u010dnost svojstvena kvalitetnoj literaturi, ne vidim kako to mo\u017ee biti lo\u0161e.<\/p>\n
Zvjezdanu, koja je otprilike Mirninih godina, upoznala sam u na\u0161oj ulici u Zagrebu, nakon potresa. Sjedila je u kolicima izme\u0111u automobila na parkirali\u0161tu ispred zgrade, u prostoru koje dijeli cestu od tramvajske pruge. Provukla sam se do nje i zapo\u010dela razgovor \u2013 dok joj ne do\u0111e otac. \u017divimo u istoj zgradi, vi\u0111am je \u010desto, jednom se vozi na koncert, drugi put na kavu s prijateljicom, u kazali\u0161te ili na te\u010daj korejskog, sama ili u dru\u0161tvu, s novim pirsom u nosu, bistra, pristupa\u010dna mlada \u017eena. Od onog “potresnog” jutra kad sam je prvi put srela, po\u010dela sam druga\u010dije do\u017eivljavati svoje noge koje su me, iako ih oduvijek uzimam zdravo za gotovo, \u010ditav \u017eivot neumorno ili umorno vodile gdje bi glava zamislila. Kad se svijet po\u010dne ru\u0161iti, kad treba spasiti glavu, svu nadu pola\u017eemo u te noge, u bijeg. Bez njih, kretanje, u naj\u0161irem smislu te rije\u010di, ovisi o drugima. Kada sam ovo prepri\u010dala Mirni, rekla mi je da je za nju \u010ditanje i pisanje kretanje. Kao i za Krijesnicu, slijepu djevojku koja redovito dolazi na knji\u017eevno-likovne radionice u BLOK bazu i koja se kre\u0107e uz pomo\u0107 \u0161tapa. Za Zvjezdanu takvo kretanje je vjerojatno u\u010denje korejskog jezika. Ina\u010de, ova imena, Zvjezdana i Krijesnica, sam falabogu izmislila, jer pristaju curama o kojima pi\u0161em. Njihova pojava u mom \u017eivotu zna\u010di upravo to, jer su mi poznanstvo i rad s njima osvijetlili neke nove, nepoznate na\u010dine i kretanja i gledanja na stvari, kvalitete nedostupne nama “obi\u010dnima” i mislim da bi i na tim posebnostima, pa i prednostima trebalo graditi pristup osobama s invaliditetom.<\/p>\n
Ono \u0161to je zajedni\u010dko svima spomenutima, jest briga i podr\u0161ka njihovih obitelji, bez toga snaga i samostalnost ovih mladih \u017eena, fizi\u010dki ipak sasvim ovisnih o drugome, bila bi mo\u017eda i nemogu\u0107a. Pamtim vr\u0161njaka iz moje osnovne kojega je njegov otac zajedno s kolicima svaki dan preko stepeni\u0161ta unosio u \u0161kolsku zgradu. Iz godine u godine dje\u010dak je rastao, a otac ga je svejedno nosio. U vi\u0161im razredima to je bilo gotovo nemogu\u0107e, jer je postao kus momka pa je \u0161kola tra\u017eila neka improvizirana rje\u0161enja.<\/p>\n
Tridesetak godina kasnije, stvari su, ipak, ne\u0161to prilago\u0111enije pa je tako i Mirna mogla ne samo poha\u0111ati regularnu \u0161kolu, nego od srednjo\u0161kolske dobi \u017eivi sama prvo u \u0111a\u010dkom, zatim u studentskom domu te se tako, bogme, dokotrljala i do doktorata o kojem \u0107e bez prenemaganja re\u0107i da ga nikad ne bi upisala da ima gdje stanovati. Pritom ne misli da bi joj dr\u017eava trebala osigurati stambeni prostor, nego nema niti mogu\u0107nost unajmiti podstanarski stan\u010di\u0107 prilago\u0111en osobi s cerebralnom paralizom, jer takvi, izgleda, ne postoje \u2013 ne grade se ili ih nema dovoljno. Prikladan stan tra\u017ei ve\u0107 dvije godine, a sli\u010dno je i s poslom. Dok se \u0161koluju, postoji briga o mladima s invaliditetom, rije\u0161eno im je i stanovanje pa oni me\u0111u njima koji imaju mogu\u0107nosti i volje studirati zavr\u0161e nekoliko fakulteta, sve \u010dekaju\u0107i da ih se sjeti netko na dvije noge sa zdravim o\u010dima i rije\u0161enim \u017eivotnim pitanjima i da ih ne vra\u0107a na po\u010detak, u nepokretnost, nepomi\u010dnost. Zasad, nakon \u0161kolovanja, prepu\u0161teni su slu\u010daju ili se moraju vratiti roditeljima, ako ih imaju, u rodna mjesta.<\/p>\n
Glas osoba s invaliditetom je tih, sporadi\u010dan pa svaki mali pokret ne\u0161to zna\u010di. A slikovnica Mirne Bro\u0111anac je korak od sedam milja za ovu zemlju i dru\u0161tvo u cjelini. \u0160to se, pak, odnosa nadle\u017enih ti\u010de, najbolje da citiram Mirnin status s Facebooka: “Uz du\u017eno po\u0161tovanje, ne vjerujem u nacionalne dane bilo \u010dega pa tako ni cerebralne paralize. Svaki dan mi je dan cerebralne paralize i zahvaljujem onima koji sustavno poku\u0161avaju pobolj\u0161ati broj na\u0161ih ostvarivih prava i svim mojim prijateljima koji uvijek misle na prilago\u0111en prostor, prvenstveno zato \u0161to smo prijatelji, a invaliditet je sastavnica mog iznimno slojevitog identiteta koju nitko ne negira, ali nije najva\u017enija. S njima je cerebralna paraliza svakodnevna suputnica i to je skroz OK. Dani u kojima politi\u010dari \u010destitaju bilo kome \u0161to se bori da \u017eivi, a ne pre\u017eivljava \u017eivot koji je dobio, potpuno su nepotrebni jer se podizanje svijesti o ne\u010demu najbolje posti\u017ee djelima. Sve ostalo su prodike.”<\/p>\n
Mirnina \u0161kola je uskoro gotova, zavr\u0161it \u0107e s najvi\u0161im stupnjem obrazovanja, a u narodu se tada obi\u010dno ka\u017ee da je vrijeme da se “stane na vlastite noge”. Mi moramo vjerovati da je to mogu\u0107e, jer k vragu, prohodale su sve djevojke na svim filmovima i u lektirama na kojima smo odrasle, a izmi\u0161ljene pri\u010de, za razliku od stvarnih ljudi, govore mogu\u0107u istinu. Ipak, to da mladi s invaliditetom “stanu na vlastite noge” zaista mogu\u0107im mogu u\u010diniti samo nadle\u017eni politi\u010dari.<\/p>\n
pi\u0161e Olja Savi\u010devi\u0107 Ivan\u010devi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Glas osoba s invaliditetom je tih, sporadi\u010dan pa svaki mali pokret ne\u0161to zna\u010di. A slikovnica Mirne Bro\u0111anac, koja je sve u svom studentskom i spisateljskom sta\u017eu natipkala jednim prstom, korak je od sedam milja za ovu zemlju i dru\u0161tvo u cjelini <\/p>\n","protected":false},"featured_media":2576,"template":"","tags":[105],"atribut":[],"class_list":["post-1185","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-razum-i-osjecaji"],"acf":[],"yoast_head":"\n