![\"\"](\"https:\/\/sdf.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/09\/Imotski2-scaled.jpg\")
Presu\u0161ilo je jezero puno puta, a prije skoro sto godina, 1924., Imo\u0107ani su na njegovom dnu prvi put zaigrali nogomet. Posebna je nogometna tradicija za\u010deta 1943., kada su prvu utakmicu odigrali Vukodlaci i Vilenjaci, rivali s isto\u010dne i zapadne strane jezera. Skoro osamdeset godina, svaki put kad jezero presu\u0161i, Vukodlaci i Vilenjaci u njemu se zaloptaju. Prije dvije je godine tako odigrana petnaesta jubilarna utakmica. Po petnaesti put na njoj nije bilo pobjednika, jer je pravilo kojeg se Imo\u0107ani dr\u017ee da se drugo poluvrijeme igra dok rezultat ne bude izjedna\u010den. Ta utakmica ostaje zapam\u0107ena i po tome \u0161to je za Vilenjake prvi puta zaigrala \u017eena. Doma\u0107i nam pri\u010daju kako nema nekih pravila kojih se treba pridr\u017eavati tijekom igre, a umjesto \u017eutih i crvenih kartona sudac dijeli kartone na kojima pi\u0161e “ne seri” i “ne pizdi”. Prije dvije godine premijerno su imali i VAR, tako\u0111er kao natpis na kartonu koji je dr\u017eala jedna \u017eena u publici. Na signalizaciji za izmjenu igra\u010da bio je natpis “lipo je u\u0107i”, a s druge strane “ali i na vrime izi\u0107i”.<\/p>\n
A nije sve ni zajebancija. Uz Vukodlake i Vilenjake ve\u017ee se i jedan \u0161trajk solidarnosti, koji javnost nije upratila. Prije utakmice igrane 2011. nogometa\u0161i su prvo sjeli na teren i \u0161trajkali, tra\u017ee\u0107i da se radnicima Vodoprivrede Imotski isplati deset zaostalih pla\u0107a. Uto se me\u0111u njima kao gospa u obli\u017enjem Me\u0111ugorju ukazao ministar Petar \u010cobankovi\u0107 i obe\u0107ao da \u0107e isplate biti. Pri\u010da se jo\u0161 po gradu da je skoro i prvi loptu \u0161utnuo da vi\u0161e krene ta utakmica. Ipak je po\u010detni udarac odradio Sveto Dunda, tada jo\u0161 jedini \u017eivu\u0107i igra\u010d iz Imotskog s one prve utakmice iz 1943. godine. Profesor tjelesnog u mnogim \u0161kolama diljem Imotske krajine, muzi\u010dar, zabavlja\u010d. Ni Dunde vi\u0161e nema, umro je 2018. godine.<\/p>\n
U zadnjih deset godina Modro je jezero presu\u0161ilo \u010detiri puta, \u0161to se nikad ranije nije dogodilo unutar jednog desetlje\u0107a, barem otkako se prate njegova presu\u0161enja, a o \u010demu sustavno izvje\u0161tava Braco \u0106osi\u0107 u Slobodnoj Dalmaciji. Znalo je tako pro\u0107i i vi\u0161e od dvadeset godina izme\u0111u dvije utakmice Vukodlaka i Vilenjaka. Su\u0161e nose svoje – mo\u017eda je manje godina pred nama, al’ barem \u0107e biti vi\u0161e utakmica u njima. U razgovorima o mogu\u0107im apokalipsama, sama od sebe priziva se legenda o nastanku imotskih jezera, ona o propasti Gavanovih dvora.<\/p>\n
Gavan je bio bogata\u0161 ohol i nemilosrdan, uvjeren da je njegovo sve i dovijeka. Odzvonilo mu je ipak, kao \u0161to svakoj sili do\u0111e kraj. “Prokleti nek su dvori ovi, bogata\u0161 i svi njegovi! \/ Zemlja nek svoje grlo rastvori, u utrobi joj plamenoj sve nek sagori! \/ Prah i pepeo nek voda poplavi, put za sobom nek ne ostavi! \/ \u010covjek nek nikad ne zaboravi, nad provalijom nek se zaustavi!” Sli\u010dne se legende ve\u017eu i uz nastanke drugih jezera, od Bora\u010dkog i Milo\u0161eva do Plitvi\u010dkih jezera. \u010cim Imo\u0107ani spomenu Gavana, nama pada na pamet i kako nam je baba u na\u0161em selu u Ravnim kotarima pripovijedala o nastanku jaruge podno brda Vr\u010deva. “\u017divija bogata\u0161, u kuli na devet katova, al’ prosjaku ni kore kruva da bi da. Sori se kula, pu\u010de zemlja. Proguca i bogata\u0161a i njegove. I danas \u010duju \u010dobani kako mu duh ri\u010de iz jaruge. Duh, al’ ne i du\u0161a, taj du\u0161e nije ima”, kazivala baba. Bogata\u0161 se, pogodit \u0107ete ve\u0107, zvao Gavan.<\/p>\n
Crne slutnje, iz koje god legende dolazile, ipak \u0107emo malo maknuti s horizonta. Pred nama se ljudi jo\u0161 kupaju, patike i boce vode ih skrivene \u010dekaju na sjenovitoj strani stijena. Kasnije \u0107e se na stijeni malo posu\u0161iti pa serpentinama izverati gore, u ravninu s povr\u0161inom Zemlje. “Le\u017eao na ledini, u Dvogrlja\u010di, licem okrenut k nebu \/ Gledao u oblake, slu\u0161ao jarebice i vjetar \/ Zaspao \/ Na lijevi mi rukav u\u0161la, na desni rukav iza\u0161la \/ Moja ljubavnica zmija \/ Izgubila se u kupinama. U godinama i travi”, pi\u0161e pjesnik ovoga kraja Petar Gudelj. Ima kupina i oko jezera, ali nije im jo\u0161 zeman. Nema, dodu\u0161e, le\u017eanja. Na kamenje se malko sjedne, na stijenu prisloni le\u0111a, i to je to. Nema ovdje \u0161ugamana \u010duvara pla\u017ee, nema ni\u010dega od \u010dovjeka \u0161to ostaje i no\u0107i uz jezero. Ta nas pomisao uveseljava pa odlazimo dalje, od jezera \u0161to je ponekad stadion do stadiona koji je uvijek stadion.<\/p>\n
Na putu prema Gospinom dolcu, kako se zove stadion na kojem igra NK Imotski, sre\u0107emo dje\u010daka \u0160imu. To\u010dno bi bilo re\u0107i da je \u0160imu prvi sreo na\u0161 kamen\u010di\u0107. Lijepi obli kamen malo smo \u0161utali po cesti, jer te\u0161ko mu je bilo takvome odoljeti, a jedan od tih udaraca na raskri\u017eju je do\u010dekao \u0160ime, pa poveo i on malo kamen oko noge. U malo metara do stadiona doznajemo da \u0160ime trenira nogomet, navija za Hajduka, ali ipak misli da je Gospin dolac ljep\u0161i od poljudske ljepotice. Stadion je izgra\u0111en na podru\u010dju nekada\u0161nje vrta\u010de, na \u010dijem se dnu na ledini sadilo povr\u0107e. Inicijativa za gradnju pojavila se 1970-ih, a 1976. prvi je bager u\u0161ao u grotlo vrta\u010de. Nasipalo se \u010ditavo desetlje\u0107e, da bi krajem 1980-ih, postavljanjem trave koja je stigla iz Novog Sada, teren napokon bio dovr\u0161en.<\/p>\n U kasno popodne stadion je otvoren, posred terena trenira mala grupa profesionalaca, na sjevernom dijelu na gol pucaju jedan dje\u010dak i djevoj\u010dica, a na jugu je jedan turist si\u0161ao da se malo lopta sa sinom. Plavocrvene tribine stadiona nagrizlo je vrijeme, a me\u0111u redovima se udoma\u0107ile grane divlje smokve. Jedna drito ispod natpisa “Tribina jug”, da je sadilo ne bi tako precizno. Iza kamene ograde kod gola na ju\u017enoj strani le\u017ei limeni reklamni znak Maraske, \u010deka bolje dane. Ledova \u0161krinja iskop\u010dana je iz struje, nedaleko od nje stol s gradelama i tacnama od pe\u010denja. Pri ruci je, pa kad bude. \u010cuje se tup tup tup, poljubac lopte i patike, u kojem je potpuno nestao i \u0160ime.<\/p>\n Suton nas vu\u010de u jo\u0161 jednu du\u017eu \u0161etnju, do izvora Vrljike. Iz centra grada put vodi ravno jednom te istom cestom, a uz nju se redaju rentijerske vile s bazenima, skromne doma\u0107e ku\u0107e, groblja, mala nogometna igrali\u0161ta, polja i livade. Vi\u0161nje, murve, tre\u0161nje, oskoru\u0161e, mu\u0161mule, smokve, breskve. Kelj, ra\u0161tika, blitva, komora\u010d, masli\u0111an. Kukuruzi obrani. Plosnati tamnozeleni listovi i \u017euti cvjetovi tikvica \u0161to iz zemlje ni\u010du ko najljep\u0161i buketi. U ponekom se vrtlu na\u0111e i japanski jorgovan, cvjeta u julu \u017eu\u0107kastobijelo, po grmu i boji ko neki daleki ro\u0111o od bazge. I ovdje je standardan prizor ona ljetna ve\u010dernja rabota u kojoj jedan uku\u0107anin stoji u vrtlu s gumom u rukama i navigava drugog koji stoji kraj \u0161pine i otvara i zatvara vodu po nare\u0111enju. Pije zemlja, a ima i iz \u010dega.<\/p>\n Uz Vrljiku cvr\u010de cvr\u010dci, vrlji\u010dci. Pet je izvora rijeke, Dva oka, Utopi\u0161\u0107e, Jauk, Duboka draga i Opa\u010dac, iz kojeg se imotski kraj opskrbljuje pitkom vodom. Opa\u010dac ime nosi prema legendi o opatici Ivi koja se zaljubila u Tur\u010dina Emira, ali se bojala osude zbog zabranjene ljubavi, pa se iz Emirovog zagrljaja bacila u Vrljiku. Kraj Vrljike danas stoji Zelena katedrala, otvorena bazilika u kojoj se dr\u017ei misa za Veliku Gospu. Nama se ipak \u010dini da je prava zelena katedrala sama Vrljika, kojoj se ovdje ljudi i mole i zahvaljuju otkad za sebe znaju.<\/p>\n U Glavini Donjoj, ispred vrtla kojim se \u010ditavim propela tekoma sa svojim naran\u010dastim trubama, zaustavlja nas 78-godi\u0161nja Ana. Pita otkud nas put nanosi, a razgovor brzo skre\u0107e u poljoprivredne teme. Pri\u010da Ana kako su tre\u0161nje ove godine ludo ra\u0111ale, ali se i uni\u0161ta prodavale, po pet kuna maksimalno u veleprodaji. Takve su na pijace stizale jeftinije nego ikad, al’ opet ima ljudi koji ih ni ove godine nisu mogli imati na trpezi. Preskupo, luksuz. Spominje Ana zato kako u Glavini Gornjoj, u Medvidovi\u0107a Dragi, ima jedan Slavko koji je po selu navrnuo na stotine stabala tre\u0161anja. Ne za prodaju, nego da bere i jede tko god ho\u0107e. Kalemio ra\u0161eljke iz godine u godinu, pa se za njega pro\u010dulo i dalje od imotskog kraja. I stvarno, provjeravamo na mobitelu, o Slavku Medvidovi\u0107u pisali su i ovda\u0161nji mediji. Objasnio \u010dovjek da mu je \u017eelja bila da se nikoga ne tjera ili proklinje jer “krade” tre\u0161nje, \u0161to se njemu doga\u0111alo kad je bio dje\u010dak, pa nasadio vo\u0107a posvuda.<\/p>\n “Od ra\u0161eljke do ra\u0161eljke, pa na jednu mladicu tre\u0161nje, na drugu vi\u0161nje. S kraja na kraj sela, pa po vrta\u010dama, kamenitim usjecima. Ra\u0161eljka vam mo\u017ee niknuti gdje druge biljke ne mogu. A kada se ba\u0161 na tu koja je niknula izme\u0111u kamena nakalemi tre\u0161nja, upamtite da su plodovi poput eliksira, slatki, so\u010dni, crveni”, kazao je novinarima.<\/p>\n Evala Slavku i njegovim trudima. Do tih tre\u0161anja noge nam ipak ne\u0107e sti\u0107i, ali u povratku u grad do\u010dekat \u0107e nas podsjetnik na drugi tip te\u0161koga rada koji je obilje\u017eio ovaj kraj. Kod kompleksa zgrada Re\u017eije duhana jo\u0161 uvijek stoji plo\u010da posve\u0107ena pobuni duhanskih radnika i radnica. Na njoj pi\u0161e: “U prosincu 1924., revoltirani neljudskom eksploatacijom, predvo\u0111eni komunistima, sadioci duhana Imotske krajine organizirali su demonstracije protiv tada\u0161njeg re\u017eima. U znak sje\u0107anja na taj svijetli doga\u0111aj iz na\u0161e pro\u0161losti, podi\u017eemo ovu spomen plo\u010du”. U potpisu \u2013 “1965., komunisti Imotske krajine”. Krajem 19. stolje\u0107a u Imotskom je pokrenuta proizvodnja duhana, a onda\u0161nja otkupna stanica bila je najve\u0107a u Dalmaciji. U Re\u017eiji duhana ve\u0107inski su radile \u017eene, pa je tako zabilje\u017eeno da je 1903. me\u0111u 250 radnika bilo 180 \u017eena, tzv. tabakina. Radilo se krvavo, zara\u0111ivalo malo, i tako \u010ditavo jedno stolje\u0107e, dok se duhan nije pretvorio u dim.<\/p>\n Dok prilazimo imotskom kolodvoru, oslu\u0161kujemo kako se u kafi\u0107u Song odu\u0161evljeno komentira snimak koji kru\u017ei po mobitelima. Kratka dokumentarna forma, doma\u0107a produkcija. Baba u Zmijavcima revno povezuje loze u vinogradu, a ro\u0111ena 1914., deset godina prije slijetanja prve nogometne lopte na dno Modrog jezera.<\/p>\n pi\u0161e Ivana Peri\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" U zadnjih deset godina Modro je jezero presu\u0161ilo \u010detiri puta, \u0161to se nije dogodilo otkako se prate njegova presu\u0161enja. Zbog galebova u jezeru vi\u0161e nema \u017eaba, a sve je manje i bjelou\u0161ki. Da ipak nisu skroz nestale, uvjerili smo se i sami, jer nam se jedna pridru\u017eila u plivanju negdje pri sredini jezera<\/p>\n","protected":false},"featured_media":2821,"template":"","tags":[131],"atribut":[],"class_list":["post-1204","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-reportaza"],"acf":[],"yoast_head":"\n![\"\"](\"https:\/\/sdf.hr\/wp-content\/uploads\/2022\/09\/Imotski3-scaled.jpg\")