Pro\u0161le su dvadeset i dvije godine otkako sam prvi put kasnila na trajekt za Orebi\u0107, kao \u0161to \u0107u kasniti i na svaki poslije. Bila je to jurnjava autom preko Kapetana, preko serpentina pelje\u0161ke cestice, uz realnu opasnost survavanja u impresivne ponore. Nije ta cesta umanjila divotu koju nudi osje\u0107aj kraja svijeta kakvu imaju peninsule. Uskoro, s vremenom i silom prilika, nau\u010dila sam kako zakasniti puno, \u0161to je puno bolje nego zakasniti malo. Jer u slu\u010daju da ionako puno kasni\u0161 na trajekt, mo\u017ee\u0161 usporiti i voze\u0107i trideset kilometra na sat krstariti kroz vinograde, stati i kupiti vino, vo\u0107e i \u0161koljke, skrenuti s puta i okupati se, ubrati koji roga\u010d uz cestu pa produ\u017eiti za Viganj, pojesti dva-tri sladoleda u \u0161etnji po Orebi\u0107u, a zimi se sakriti u toplo, \u010ditati novine i beskrajno dugu zuriti u more, dok ti o\u010di ne poplave.<\/p>\n
Ako na brod za otok zakasni\u0161 malo, dobit \u0107e\u0161 slom \u017eivaca, ako zakasni\u0161 puno, dobit \u0107e\u0161 puno slobodnog vremena. Zato je, osim iznimno, blesavo \u017euriti.<\/p>\n
S druge strane, ve\u0107ini oto\u010dana, bar mi tako ka\u017eu, ne \u017euri se na kopno onoliko koliko to kopno misli. Jer \u010dak i kad stavimo na stranu vikenda\u0161ke i turisti\u010dke romanti\u010dne ideje i utopije o \u0161koju, na otoku se ne \u017eivi usprkos tome \u0161to je otok, ve\u0107 upravo zato \u0161to jest otok, ono ne\u0161to drugo, \u0161to kopno ne mo\u017ee biti, i usprkos svemu, mjesto koje je od kopna bolje. Oto\u010dani se ne\u0107e hvaliti time, to bi im vjerojatno bilo smije\u0161no, ali su negdje svjesni svoje privilegije kao i one specifi\u010dne te\u017eine \u017eivota na otoku, u \u0161koljki \u0161koja, izolaciji koja nije uvijek dobrovoljna. Ili kako je to jedan od oto\u010dkih velikana D. D. zapisao: Ovog je mora previ\u0161e.<\/p>\n
I jest previ\u0161e, zimi, kad danima dere jugo i ne plove brodovi, ljeti, kad su gu\u017eve, a pogotovo onda kad treba oti\u0107i u bolnicu ili rodili\u0161te u Dubrovniku. (OK, ipak i onda kad kasni\u0161 na trajekt za Orebi\u0107.)<\/p>\n
I eto, nikakvo \u010dudo, nije se po\u0161teno ni stisnuo asfalt na Pelje\u0161kom mostu, a dokotrljala se iz smjera kopna, preko mora na otok, glasina da bi trebalo sagraditi i Kor\u010dulanski most, onaj koji povezuje Pelje\u0161ac i Kor\u010dulu. Ve\u0107 sutradan \u2013 glasina je dobila krila, ali javila se i druga strana, ona koja na otoku \u017eivi i svakodnevno brine oto\u010dke brige. Oto\u010dke gradona\u010delnice i gradona\u010delnik su puhnuli na hladno i rekli: Ne.<\/p>\n
Ovog je kopna previ\u0161e. I nema razloga da ga bude jo\u0161 i vi\u0161e. Pa iako volim mostove, jer oni uistinu povezuju svjetove i zbilja se ne mogu sjetiti ni jednog jedinog koji nije lijep, postoje situacije i mjesta na kojima ih ne treba biti. U onom trenutku kad se sagradi most, otok vi\u0161e nije otok (ne sasvim) i kopno \u0107e se preliti u njega \u2013 a ne obrnuto. Ako ne vjerujete, oti\u0111ite na \u010ciovo ili u Novalju. A kao upozorenje mogu poslu\u017eiti krhke i fine srednjovjekovne infrastrukture mnogih gradi\u0107a i malih mista na dalmatinskoj obali (crnogorsku da i ne spominjem) koje desetlje\u0107ima izdi\u0161u pod urbanisti\u010dkim mahnitanjima.<\/p>\n
Ovako ka\u017ee ona stara pisma: O, da mi je cimentati more \/ Da moj dragi ne pla\u0107a vapore \/ Do\u0161a bi k meni s tovaron \/ \u010cekala bi ga s bukaron \/ Ali toga ne\u0107u do\u017eiviti \/ Da \u0107e more cimentano biti \/ Sa \u0161koja hodit do kraja \/ Svaki na svoga tovara \/ Jer je sinje more priveliko \/ Ne more ga cimentati ni’ko \/ Tovara prodaj, dragi moj \/ I kupi kartu za vapor<\/em><\/p>\n Zato, ako ti je stvarno stalo, “preplivaj”, a ako nije, stoj di jesi. Umjesto cimentavanja i mosta, otoku trebaju bolji brodovi, bolja pomorska prometna povezanost i ve\u0107e povoljnosti za oto\u010dko stanovni\u0161tvo, mo\u017eda mali aerodrom, ali ne za bogate turiste i bonkulovi\u0107e koji tu samo ljetuju i grade apartmane i prometaju privatnim vozilima kao muhe bez glave, nego za lokalne ljude kojima je takvo \u0161to potreba. Trebaju im lije\u010dnici, ali na otocima, a ne da se do njih voze po nekoliko sati. U\u010diniti boljim \u017eivot otoka ne zna\u010di povezati ga s kopnom preko kojeg \u0107e krenuti mije\u0161alice maltera i turisti\u010dke horde, nego mu omogu\u0107iti da bolje \u017eivi u svojoj pitomoj i susretljivoj inzularnosti. Svaki otok je svoj svijet, planet u moru \u2013 i zato ih volimo, svaki od otoka na svoj na\u010din.<\/p>\n Inzularnost uvijek sadr\u017ei i neku vrstu posebnosti, neko dobro koje je trajnije sa\u010duvano, po\u0161tovanje prema mjestu na kojem se nalazimo i prema vlastitoj povijesti koja na otocima, za razliku od obale, nije devastirana. Otoci kao da su u nekom prirodnijem, nenasilnom odnosu s vremenom i prostorom. Sa\u010duvati, to bi bila ta rije\u010d na kojoj valja ustrajati dok se stvari, i mimo na\u0161e volje, neminovno mijenjaju.<\/p>\n Odnosi se to i na ono \u0161to ne vidimo ili ne \u017eelimo vidjeti, jer je ispod povr\u0161ine.<\/p>\n Uvala \u0161koljki u koju u ovom trenutku gledam preko ruba ekrana laptopa, kao i mnogi drugi mediteranski lokaliteti, ima vi\u0161e naziva, pa za ovu pri\u010du biram meni najdra\u017ee i najoto\u010dnije ime, koje ima i najvi\u0161e smisla. Naime, u na\u0161oj uvali okrenutoj na buru, koja se usjekla daleko u kopno, koja gleda na Pelje\u0161ac i Sv. Iliju, i dubokoj i plitkoj i slanoj i bo\u0107atoj i otvorenoj i skrovitoj, i danas rastu brojni \u0161koljka\u0161i.<\/p>\n \u0160koj<\/em> (\u0161kolj, otok) i \u0161koljka<\/em> dolaze iz sasvim razli\u010ditih jezika. Prva rije\u010d je romanskog \u2013 talijanskog, druga praslavenskog porijekla, ali ta slu\u010dajna i lijepa fonetska srodnost navodi na razmi\u0161ljanje o sli\u010dnosti otoka s ovim delikatnim \u017eivotinjama, malim \u010dudima prirode, u filigranskim tvrdim oklopima; o povezanosti s morem i s prirodom koja se ovdje do\u017eivljava neposredno i intimno, a ne kao politi\u010dka agenda.<\/p>\n Ovo vam pri\u010dam, jer zadnjih ljeta ispod povr\u0161ine mora, kad zaronim, po \u010ditavoj uvali nailazim na groblja periski. Ispra\u017enjene lju\u0161ture zjape prazne, razjapljene me\u0111u lelujavim algama. Upu\u0107eniji od mene ka\u017eu da ova \u017ealosna pojava vjerojatno ima veze s temperaturom mora koja pogoduje razvoju odre\u0111enih virusa i bakterija, i morska flora i fauna se mijenjaju s porastom topline mora.<\/p>\n I bez mostova, postalo je zadnjih godina puno premre\u017eenije ovo more. U zaga\u0111ivanju veliku ulogu igraju i goleme brodusine. Vlasnici valjda ra\u010dunaju da \u0107e ba\u0161 njih, kad potro\u0161e zemaljske prirodne resurse, do\u010dekati neptunska mora dijamanata. S ve\u0107om izgradnjom, razvojem, br\u017eim prometom, stvari bi postale jo\u0161 gore. Vi\u0161e auta, vi\u0161e ku\u0107a, vi\u0161e velikih brodova \u2013 manje \u0161koljki, manje mora… I ne, nisu smetnja bezopasni pa\u0161teta turisti (a \u0161to su vam drugo bili roditelji?), koji ionako nemaju goriva za sve te mostove.<\/p>\n Ponekad me pitaju za\u0161to ne \u017eivim na otoku cijelu godinu, jer danas je to nekome s ovom vrstom posla koji ja radim mogu\u0107e \u2013 takve ljude poput mene zovu digitalni nomadi, iako se zapravo ne mi\u010demo iz ku\u0107e gdje god da ta ku\u0107a jest. Na otoku ne \u017eivim, jer ga trebam kao posljednju odstupnicu, plan i mogu\u0107nost bijega, mo\u017eda i zihera\u0161ki \u2013 kao bolji svijet za koji ne \u017eelim da mi se razotkrije u nekoj banalnosti, jer je ista banalnost u ljudskoj prirodi gdje god da jesmo.<\/p>\n Kor\u010dula je, ba\u0161 kao i Hvar i neki drugi, otok koji ima svoje oto\u010di\u0107e, \u0161koji\u0107e na koje se bje\u017ei. A ljeti Kor\u010dulani sanjaju i dalje: \u010dim mogu, otplove na pu\u010dinsko Lastovo i nenaseljeni Mljet. I oto\u010dani trebaju svoj “otok”. Jer duboko srce mora je u svakom pli\u0107aku pod uvjetom da je taj pli\u0107ak dovoljno daleko od na\u0161e svakodnevice. Svi dijelimo tu drevnu ljudsku \u010de\u017enju za mogu\u0107no\u0161\u0107u boljeg i ljep\u0161eg, za svojim otokom sre\u0107e. Da je i samo zbog toga, neka kopna ne treba premostiti.<\/p>\n pi\u0161e Olja Savi\u010devi\u0107 Ivan\u010devi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" U\u010diniti boljim \u017eivot otoka ne zna\u010di povezati ga s kopnom preko kojeg \u0107e krenuti mije\u0161alice maltera i turisti\u010dke horde, nego mu omogu\u0107iti da bolje \u017eivi u svojoj pitomoj i susretljivoj inzularnosti<\/p>\n","protected":false},"featured_media":2576,"template":"","tags":[105],"atribut":[],"class_list":["post-1242","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-razum-i-osjecaji"],"acf":[],"yoast_head":"\n