Proteklih su tjedana dvije \u017eene, dva djeteta iz radni\u010dke klase, \u010dije je porijeklo sna\u017eno obilje\u017eilo njihove \u017eivote i djelovanje, na sasvim suprotnim svjetonazorskim polovima, postale osobe o kojima svijet najvi\u0161e govori: jedna je talijanska politi\u010darka Giorgia Meloni, a druga francuska nobelovka Annie Ernaux. Odmah \u0107u re\u0107i, zahvalna sam odboru za Nobelovu nagradu \u0161to su je dodijelili Annie Ernaux pa ne moram pisati o Meloni. Naime, dok se o rezultatima izbora za knji\u017eevnog Nobela jo\u0161 naga\u0111alo po kladionicama i dok sam tek pri\u017eeljkivala da Ernaux pobijedi, obrela sam se u Italiji usred politi\u010dkih izbora koji su zavr\u0161ili pobjedom profa\u0161isti\u010dkih radikala. Ali pojavio se bolji izbor, nadam se va\u017eniji \u2013 izgleda da je u ovom stolje\u0107u upravo na autoricama da kontroverznom Nobelu umiju obraz. Zauzvrat, dao im je veliku vidljivost koju su znale iskoristiti za ono \u0161to zovemo op\u0107e dobro.<\/p>\n
Koliko utjecajnu vidljivost, te\u0161ko je procijeniti, ali bilo bi sjajno da melonice, sve one \u017eene koje su postale maskote i prirepci patrijarhalnih re\u017eima, pro\u010ditaju knjige nove nobelovke, jer Annie Ernaux ne ostavlja mogu\u0107nost krive interpretacije. Ali takve se pale na Tolkiena, koji je ni kriv ni du\u017ean, lo\u0161e pro\u010ditan, postao omiljeni pisac ekstremnih desni\u010dara diljem svijeta. No takvi i Bibliju i Kuran \u010ditaju kao Mein Kampf. Kada s politi\u010dkih tribina producira\u0161 la\u017ei i bajke, valjda se mora\u0161 i hraniti bajkama, \u0161arolikim mogu\u0107nostima u\u010ditavanja i tuma\u010denja. Bilo bi lijepo kad bi, ako ve\u0107 \u010ditaju, vratili dobrog Tolkiena dobroj djeci i uzeli ne\u0161to za odrasle, \u017eivotno i realno kao romane Annie Ernaux. U Hrvatskoj su po dva njena naslova objavili Oceanmore te Kulturtreger i MaMa, a po jedan Vukovi\u0107 & Runji\u0107 i Disput, omiljeni su i \u010ditani osobito zadnjih godine \u2013 rekla bih nimalo slu\u010dajno. Valja mi sa strepnjom po\u017eeljeti da se o Ernaux govori jo\u0161 dugo nakon \u0161to usvojimo i u svjetliju budu\u0107nost pospremimo njene klju\u010dne teme: rodno i klasno nasilje. Jer o njenim romanima, koji u stotinjak stranica mogu obuhvatiti \u010ditavu epohu ili ljudski \u017eivot, ima se \u0161to re\u0107i i mimo ve\u0107 desetlje\u0107ima aktualnih \u2013 na\u017ealost sve aktualnijih – tema kojima se bavi.<\/p>\n
Ernaux je rodona\u010delnica popularnog \u017eanra autosociofikcije koji spaja autobiografiju, fikciju i sociologiju, a koji su \u0161irom svijeta i u na\u0161e krajeve kao pravu zarazu donijeli upravo njeni zemljaci (prvenstveno je utjecajan Didier Eribon). Pritom se nekako zaboravlja da se ve\u0107ina doma\u0107ih romana od realizma do danas bavi upravo klasom, a autofikcija se na\u0161iroko pisala i kada je nismo tako zvali. Za\u0161to su nam trebali Francuzi da to osvijestimo i artikuliramo, vrag bi znao, ali kao i sve \u0161to dobije priznanje izvana, tako nam je i donedavno prezrena autobiografska proza postala dobra. Ono \u0161to je va\u017enije i smislenije, razlozi ra\u0161irenog podastiranja i spa\u0161avanja osobnih istina u dru\u0161tvu u kojem su la\u017e, fejk i fikcija glavno sredstvo javne komunikacije, govore u kojoj je mjeri osobno politi\u010dko i da je to danas, kad razgovaramo o \u017eenama ili nepovla\u0161tenim skupinama kojima se politika svakodnevno obija o privatan \u017eivot, mo\u017eda izra\u017eenije nego ikad.<\/p>\n
Ernaux bi rekla: “Ne postoje istine ni\u017eeg reda.” A \u017eelja da se izrazi istina ne mora uvijek do\u0107i kroz gu\u0161tike tropa i fikcijske serpentine, \u010dist i direktan, jasan izraz izvan banalnosti znak je spisateljske superiornosti i naj\u010de\u0161\u0107e iznimnog truda i rada na tekstu. Hvala Ernaux i na tome \u0161to je pokazala kako se to pri\u010da o sebi, a da se ego odlo\u017ei iza tastature; kako se dokumentarno i objektivno pretapa u subjektivno i emotivno, a redukcija rije\u010di izaziva glad za tekstom. Stil je sve, ali stil je i ono o \u010demu se pi\u0161e. A kod Ernaux je na\u010din pisanja neodvojiv od sadr\u017eaja, bila to \u017eenska seksualnost i po\u017euda, maj\u010dinstvo, rastava braka, poba\u010daj ili odrastanje i starenje jednog dru\u0161tva, u njenom slu\u010daju francuskog. Ima kod nje nenametljive otmjenosti u stavu i izrazu koja \u010dini da pi\u0161u\u0107i o sramu bez imalo srama, ostane visoko iznad vlastitog poni\u017eenja. I eto, to je stil, ono \u0161to dobru knji\u017eevnost dijeli od tra\u010da ili ispovijesti.<\/p>\n
\u017divoti \u017eena o kojima je pisala, tajni su \u017eivoti onih koje intimno poznajemo, onih koje su nas rodile i kakve, naposljetku, i same jesmo. Ipak, Ernaux je pi\u0161u\u0107i o vlastitom iskustvu ili iskustvima bli\u017enjih napisala pri\u010du prvenstveno o generaciji na\u0161ih majki. Pru\u017eila nam mogu\u0107nost da ih zaista upoznamo, isporu\u010dila nam istinu o \u017eivotu \u017eena koju nismo imale snage vidjeti, a zbog pristupa pri\u010di i na\u010dina pripovijedanja poljuljala je famu o velikom realisti\u010dkom romanu. Veliki roman ne mora biti debeli roman, poru\u010duju nam suvremene nobelovke napu\u0161taju\u0107i \u0161irokokutne panorame i razvodnjene epske dionice. Fokusirajmo se na bitno, gledajmo stvari izbliza, budimo intimne i intimni sa svijetom. Iznimka je katkad Olga Tokarczuk, ali i ona razbija ustaljene strukture unutar teksta.<\/p>\n
Sude\u0107i prema entuzijasti\u010dnim reakcijama ove, ali i glasnim negodovanjima nekih prethodnih godina, izgleda da bez obzira na sve kontroverze Nobelova nagrada za knji\u017eevnost ipak nije pretjerano izgubila na te\u017eini. U \u0161iroj javnosti do\u017eivljavana kao “nagrada svih nagrada” uvijek nosi i politi\u010dku poruku; o njoj se raspravlja gotovo uvijek i dobro je da je tako, jer dok god raspravljamo o tome smije li odluku o Nobelu donositi netko tko maltretira \u017eene ili smije li dobitnik biti pisac koji javno podr\u017eava ratnog zlo\u010dinca, nismo \u2013 bez obzira na zaklju\u010dke – ba\u0161 sasvim izgubili ni snagu ni kompas.<\/p>\n
Odboru za izbor Nobelove nagrade zahvalna sam ba\u0161 na tome \u0161to je \u0161iru publiku upoznao s va\u017enim suvremenim autoricama: Svetlanom Aleksijevi\u010d, Olgom Tokarczuk, Elfride Jelinek, Alice Munro, Hertom M\u00fcller, a evo sad i Ernaux. Kad sam bila mlada, \u017eeljela sam pisati kao mu\u0161ki pisci, to mi se \u010dinilo kao ozbiljan posao. Zahvaljuju\u0107i ovim i ostalim autoricama koje su na\u0161e knji\u017eevne majke, danas mogu re\u0107i da \u017eelim pisati kao \u017eena.<\/p>\n
Kada pri\u010damo o majkama, ne mo\u017eemo ne postaviti pitanje \u0161to je s naslje\u0111em, s k\u0107erima, gdje su one danas u dvadesetim godinama 21. stolje\u0107a? Dok Ernaux koristi svjetla reflektora da pozove na antiklasne prosvjede protiv Macrona, k\u0107eri su trenutno na ulicama Irana, protestiraju protiv femicida, na ulicama Srbije protestiraju protiv senzacionalisti\u010dkog izvje\u0161tavanja o nasilju: dok se pre\u0161u\u0107uju i guraju pod tepih seksualni predatori, medijski prostor se daje vi\u0161estrukom silovatelju; u Hrvatskoj, u Zagrebu, gdje k\u0107erima prijeti sli\u010dna sudbina kao Annie u knjizi “Doga\u0111aj” o ilegalnom poba\u010daju, na ulicama su o\u010devi koji kle\u010de i mole da se \u017eene vrate u vrijeme prababa. Neke pak biraju lak\u0161i i opasniji put kojim se uspinju na dru\u0161tvenoj ljestvici, onaj u kojem slu\u017ee nekom mu\u0161karcu, kapitalu, politi\u010dkoj stranci koja bi im sutra ukinula sva prava \u2013 ukoliko u tome ne vidi vlastitu korist i prostor za manipulaciju. Iz njihovih se redova regrutiraju majke domovine. Sve te biv\u0161e i budu\u0107e majke domovine, da se vratimo na izglednu premijerku Meloni, oduvijek su bile \u017eene po mjeri radikalne “bra\u0107e” i kle\u010de\u0107ih o\u010deva. Premijerka koja ple\u0161e, to je skandal \u010dak i u liberalnoj Finskoj.<\/p>\n
U tom se krije i odgovor za\u0161to je ovogodi\u0161nji Nobel do\u010dekan s toliko iskrenog entuzijazma. U trenutku kad je neki \u010dlan odbora uzaludno nazivao Annie Ernaux da joj obznani veliku vijest, pripremalo se slavlje u srcima onih koji su je s naklono\u0161\u0107u \u010ditale i \u010ditali, jer priznanje smo dobile sve mi, besramne k\u0107eri besramnih majki. \u010cak i ako je poruka iz Stockholma poslana koje desetlje\u0107e prekasno, bio je to dan kada je sram postao ponos.<\/p>\n
pi\u0161e Olja Savi\u010devi\u0107 Ivan\u010devi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" U trenutku kad je neki \u010dlan odbora za Nobelovu nagradu uzaludno nazivao Annie Ernaux da joj obznani veliku vijest, pripremalo se slavlje u srcima onih koje su je s naklono\u0161\u0107u \u010ditale. Jer priznanje smo dobile sve mi \u2013 besramne k\u0107eri besramnih majki<\/p>\n","protected":false},"featured_media":2576,"template":"","tags":[105],"atribut":[],"class_list":["post-1323","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-razum-i-osjecaji"],"acf":[],"yoast_head":"\n