Brzi vlak za Ljubljanu kasni \u010ditav sat, pa vremena provedenog na glavnom kolodvoru ima dovoljno za lament o Hrvatskim \u017eeljeznicama koje su vidjele bolja vremena. Kao usput, svako malo odlazim do \u0161altera s informacijama, u Ljubljani moram biti isto popodne, ali glumim da dr\u017eim stvari pod kontrolom, jer sa mnom putuje k\u0107i. Nije realno o\u010dekivati da \u0107e se estetika hrvatskih kolodvora dopasti nekome ro\u0111enom 2002. Ali meni, ako \u0107emo iskreno, ve\u0107 dugo nisu odbojna otrcana mjesta na kojima ljepota neobi\u010dno blje\u0161ti kao onaj kamen ula\u0161ten neprebrojnim odlascima i povratcima ili dugmad i epolete na uniformama konduktera i kondukterki na pauzi za kavu dok im prilazi ispijen \u010dovjek s jednim plavim okom i glasno pri\u010da kako voli \u017eesto: hranu, pi\u0107e i \u017eene; zatim prolazi jako malena starica u \u010dizmicama na petu, golih nogu, sa koferom i pli\u0161anim pla\u0161tem, a za njom, jedva ogla\u0161en krkljanjem iz zvu\u010dnika napokon dojuri vlak, rde\u010di crven izvana, iznutra mek i plavi\u010dast, udoban i nov. U vagonu, osim nas, samo je dvoje starijih Engleza koji \u0107e \u010ditavim putem vaditi hranu i jesti. K\u0107i me upozorava da nisu Englezi nego \u0160koti, zatim vadi slu\u0161alice, slu\u0161a neki podcast sa horor pri\u010dama Jonathana Simsa. Na stanici Dobova, koja preure\u0111ena izgleda kao stanica za tehni\u010dki pregled, shva\u0107am da je malo i ni\u0161ta preostalo od ljepljivih nikotinskih kupea i atmosfere iz poznate pjesme Delimira Re\u0161ickog, od svijeta u kojem je Dobova \u010distili\u0161te. Ipak \u010distili\u0161te bi mogla biti upravo Ljubljana, a sve je okolo vi\u0161e ili manje podno\u0161ljiv pakao, vreo ili hladan, ponekad \u010dak i topao.<\/p>\n
Prvi put sam u ovom vlaku koji u galopu spaja dva svijeta, sli\u010dna, a razli\u010dita kao lice i nali\u010dje. Put je kratak, prizori u\u0111u kroz prozor vagona kao o\u0161tar rez izme\u0111u dvije stvarnosti koje su razi\u0161le u nekom trenutku, a znamo to\u010dno i u kojem, bilo je to devedesetih. Zato je upravo taj put u Ljubljanu za ostatke biv\u0161e Jugoslavije uvijek sje\u0107anje na budu\u0107nost kakva nije do\u0161la, a trebala je: trebala nam je. Dvadesetogodi\u0161njakinji do mene to ne zna\u010di ba\u0161 ni\u0161ta; prije nekoliko godina, na putu za Mantovu, prespavale smo u Ljubljani i ona se zaljubila u taj grad, ure\u0111en, lijep i \u010dist, jer takve voli, ne studira bez vraga skandinavistiku, i eto kad sam ve\u0107 pozvana \u2013 a idem na festival koji organizira Forum slavenskih kultura, povela sam je \u2013 moje ju\u017enja\u010dko dite koje \u010dezne za skladom sjevera.<\/p>\n
Prilikom pro\u0161log putovanja poslom u Ljubljanu sa zagreba\u010dkog me aerodroma vozio Mostarac \u010dijeg se imena ne sje\u0107am, ali se sje\u0107am imena njegove \u017eene, koje je s drago\u0161\u0107u vi\u0161e puta spomenuo \u2013 Jasmina. Za vrijeme rata, ispri\u010dao mi je, kad su njegovi “otkrili da su veliki Hrvati”, a Jasminini “da su pravi Muslimani”, kao i mnogima sa sli\u010dnom pri\u010dom, nije im bilo druge nego oti\u0107i u Ljubljanu \u2013 i jedna i druga obitelj protivila se toj vezi. U Ljubljani su na\u0161li dom i dobili djevoj\u010dicu. Kako ste joj dali ime, pitala sam. Jin, dali smo joj ime Jin, to na kineskom zna\u010di dragulj, objasnio je. Osim toga, dodao je dobri Mostarac, tako smo bili sigurni da se nitko ne\u0107e ljutiti, ni njeni ni moji \u2013 ili \u0107e se naljutiti svi!<\/p>\n
Ako k\u0107eri ispri\u010dam tu pri\u010du, ho\u0107e li negdje shvatiti \u0161to ona zna\u010di? Postoji li mjesto u pri\u010di na kojem se jo\u0161 mo\u017eemo sresti mi “bumeri” i oni “gologle\u017enja\u0161i”.<\/p>\n
\u010cim stignemo u Ljubljanu, odnekud krenu navirati Slaveni, ju\u017eni. U autu koje nas vozi na nastup, atmosfera kao u vicu: Bosanac, Slovenac i Crnogorac. Ajde sad, poliglotice, ka\u017eem k\u0107eri, reci mi prepoznaje\u0161 li ove govore? Ona dobro opona\u0161a Irce ili Australce, ali tek sada prvi put \u010duje crnogorski govor svojih predaka i to iz usta pisca Radulovi\u0107a. Smije se, a ja joj opisujem kako je za mog pro\u0161log gostovanja u Metelkovoj jedan kriti\u010dar iz Sarajeva \u010ditavu ve\u010der sjedio u prvom redu ispred mene zatvorenih o\u010diju, zato da, prema vlastitom priznanju \u2013 mo\u017ee \u0161to bolje oslu\u0161kivati “dalmatinski”.<\/p>\n
Iznad vodokotli\u0107a u unisex WC-u, koji postoji uz regularan mu\u0161ki i \u017eenski, krupnim slovima pi\u0161e Jugoslovenija<\/em>. \u0160to je s tim prokletim Slavenima? Svi ratovi vo\u0111eni nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope su slavenski ratovi. Ali kada slovenski pjesnik Toma\u017e \u0160alamun pi\u0161e “Moje pleme” on pi\u0161e o svakom slavenskom plemenu: “Samo katkada, \/ kada za trenutak prodre \/ u njega \/ malo ozona, \/ sli\u010dnog \/ djetinjstvu, \/ obri\u0161e oznojeno \/ \u010delo, \/ otrese \/ tu moru, \/ te lance \/ sa sebe, \/ okrene se \/ i zaspi.” Rahovski u pjesmi “Slovensko Srce” o slavenskom srcu poentira: “Slovensko srce dobije\u0161 ako se udari\u0161 prvo po grudima i potom po \u010delu.” U tome i je stvar, mislim se dok povla\u010dim vodu, u previ\u0161e busanja u prsi, prekasno udaranje po tvrdim bedastim glavama.<\/p>\n Iako su ulice i \u0161tekati ispunjeni ljudima, neobja\u0161njivo je tiho. Ta ti\u0161ina proizlazi iz \u010dinjenice da je veliki dio centra Ljubljane pje\u0161a\u010dka zona pa se automobili ne \u010duju, a nema ni agresivnih zvu\u010dnika ispred kafi\u0107a, kao \u0161to nema ni sme\u0107a, jer je ispod zemlje, a vani je sumra\u010dno, jer se zbog energetske krize \u0161tedi na javnoj rasvjeti.<\/p>\n Obilazimo skvot u Metelkovoj, cupkamo u Mini Teateru uz sjajan bend Gugutke, odlazimo poslu\u0161ati na\u0161u doma\u0107icu Tanju koja \u010dita dijalektalne pjesme na ve\u010deri LGTB poezije i njene simpati\u010dne prijatelje.<\/p>\n U Mini Teateru, nude nam prekomursku gibanicu, a ja ka\u017eem pa to je me\u0111imurska gibanica. A ne, ne, ova je za\u0161ti\u0107ena. Certifikatom.<\/p>\n A burek? Burek je sva\u010diji. Onaj sa sirom ili bilo \u010dim osim s mesom, koji Bosanci ne priznaju za burek, nego za pitu. E taj nepriznati je sva\u010diji. Gladne tra\u017eimo najbolju piteriju koja se, normalno, zove Nobel burek i zavr\u0161imo negdje u betonskoj d\u017eungli Be\u017eigrada. Tek kasnije shvatimo da je Nobel burek fran\u0161iza i da ga ima na vi\u0161e mjesta.<\/p>\n Stara je stvar da je u Sloveniji Jugoslavija tr\u017ei\u0161ni brend koji se dobro prodaje, ali i dio identiteta koji ne poku\u0161avaju zatrti ni oblatiti. Iako jedva da su osjetili rat, pora\u0107e je donijelo \u010defure<\/em> (pogrdan izraz za ju\u017enjake), kasnije i druge izbjeglice, ljude u potrazi za mirnijim \u017eivotom i kao posljedicu nacionalizam, \u017eice. Nova neoliberalna vlast, nije neka najve\u0107a sre\u0107a, ka\u017ee mi prijateljica, ali barem su po pitanju ljudskih prava otvoreni. No, tko zna \u0161to nose novi skori izbori, napominje. Ljubljana nije Slovenija, provincija je ne\u0161to drugo.<\/p>\n Ve\u0107 prvo jutro donosi slutnje nevolja u raju, grafit koji upozorava na kastinski sistem u zemlji; netko je i\u017evrljao sliku Slavoja \u017di\u017eeka (samo njegovu) na pro\u010delju slovensko-srpskog dru\u0161tva, preko ulice nervozno \u0161pancira \u0107elavac u majici neonacisti\u010dkog pokreta sa \u010da\u010dkalicom u zubima (nisam izmislila ni\u0161ta pa ni \u010da\u010dkalicu).<\/p>\n Moja k\u0107i primje\u0107uje onu jednu jedinu svastiku na koju smo nai\u0161le u Ljubljani, jer je nacrtana na ku\u0107ici za ptice. Za\u0161to ba\u0161 na ku\u0107ici za ptice, pita ona koja je odrasla blizu Poljuda u zgradi u Splitu na kojoj je toliko svastika da ih vi\u0161e nitko ne primje\u0107uje. Vadim iz torbice ru\u017e za usne i preko svastike nacrtam masno crveno srce. Ono se sasvim jasno vidi i iz daljine. Ptice \u0107e bit zadovoljne, zaklju\u010dujemo.<\/p>\n Nije li Jo\u017ee Ple\u010dnik \u2013 eno pi\u0161e na klupi \u2013 rekao da je svojstvo \u010dovjeka da sanja, a on je gradio ovaj lijepi grad. I mi se vra\u0107amo u Zagreb sa snom da je druga\u010diji svijet mogu\u0107, i to u najbli\u017eem susjedstvu. Samo malo bolje je uvijek puno bolje.<\/p>\n Na odlasku, mlada recepcionarka daje nam na poklon i dvije bo\u010dice Cockte kao autohtoni slovenski suvenir. Znamo mi \u0161to je Cockta! Obrecnem se. Eto, tako ti to krene, ti sukobi. A zatim se obratim k\u0107eri: Izguglaj odakle je Cockta! Pi\u0161e da je iz Slovenije, ka\u017ee ona. Nisam znala. Vidi\u0161 ti to. Taman lipo uz burek, na\u0161a.<\/p>\n pi\u0161e Olja Savi\u010devi\u0107 Ivan\u010devi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Burek je sva\u010diji. Onaj sa sirom ili bilo \u010dim osim s mesom, koji Bosanci ne priznaju za burek, nego za pitu. E taj nepriznati je sva\u010diji. Gladne tra\u017eimo najbolju piteriju koja se, normalno, zove Nobel burek i zavr\u0161imo negdje u betonskoj d\u017eungli Be\u017eigrada<\/p>\n","protected":false},"featured_media":2576,"template":"","tags":[105],"atribut":[],"class_list":["post-1344","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-razum-i-osjecaji"],"acf":[],"yoast_head":"\n