Neki ljudi nad\u017eive vlastitu smrt pa su i dalje s nama, sveprisutni iako ih vi\u0161e nema, potrebniji od krda \u017eivih, nezamjenjivi u dru\u0161tvu, onom naju\u017eem kao i naj\u0161irem, pojavljuju se u razgovorima i u ti\u0161ini, i dalje nas svakodnevno bodre, opominju ili \u0161alju u onu stvar. Izgleda da ne mo\u017eemo bez njih, ali obi\u010dno se desi da im dug nismo vratili. Jedna od takvih velikanki je i spisateljica Da\u0161a Drndi\u0107. Ove joj je godine bio posve\u0107en Sa(n)jam knjige u Puli koji se bavio temom povratka, pa je i Da\u0161in osmijeh bar nakratko si\u0161ao me\u0111u nas i ponovo obasjao ekrane i sajamski atrij. I nije Pula jedina koja misli na nju, vrijeme za povratak Da\u0161i otkucava u nekom smrtnicima pomalo zagonetnom mehanizmu \u010de\u017enje za onim \u0161to je predstavljala, ta urica potiho radi dok se bavimo svakodnevnim aktivnostima, a katkad nasre\u0107u ima sasvim konkretne rezultate. Tako je nedavno, na marginama javnog interesa, spominjana i u kontekstu imenovanja jednog zagreba\u010dkog parka \u2013 u \u0160panskom \u2013 koji je u ovom trenutku tek ledina i za koji se valja izboriti. O Da\u0161i se vani pisalo dosta i vrlo pohvalno jo\u0161 za \u017eivota, a kod nas najvi\u0161e neposredno nakon smrti, \u0161to se doga\u0111a u maloj kulturi s puno samoprezira u kojoj se svi znaju. A i \u017eiva je osoba kudikamo neugodnija od mrtve, pogotovo ako ima navadu da kao Da\u0161a govori i pi\u0161e ono \u0161to uistinu misli. Posmrtno je dobila i uglednu me\u0111unarodnu nagradu za roman “EEG” u prijevodu Celije Hawkesworth, ali vjerujem da bi joj bilo posebno drago \u0161to je se na ovaj na\u010din sje\u0107a sajam na koji je rado dolazila. U Istri je i po\u010deo Da\u0161in put. Kasnije, primorana na lutanje, na potragu za domom, tamo je bila svoja na svome.<\/p>\n
Grad Pula je kraj jednog svijeta na puno na\u010dina, mnogi od tih krajeva nisu sretni, a opet se upravo ovdje, na vrhu poluotoka, jasno razabire da provincija i periferija nisu ista stvar, ali i da kraj katkad mo\u017ee biti po\u010detak ili cilj. Mnogi vole oti\u0107i u Pulu na Sa(n)jam knjige, jer za razliku od provincije koju subjektivno uvijek vezujem uz ovda\u0161nje navodno velike gradove i navodno intelektualne krugove, u Puli je knji\u017eevnost i dalje igra bez navodnika: neposredna, politi\u010dna, senzualna, poro\u010dna, bezobrazna, smije\u0161na, pametna i opasna, proiza\u0161la iz talenta i strasti, iz energije \u017eivota \u2013 a mo\u017eda i iz moje \u017eelje da sve to tako vidim, \u0161to do\u0111e na isto. Da Da\u0161a nije s nama, skoro \u0107e i pet godina, a od onih je ljudi uz koje me ovaj grad na\u0161ih susreta, \u0161etnji i razgovora, zauvijek ve\u017ee. Jo\u0161 za \u017eivota bila je nepriznata ikona ne samo ovda\u0161njeg knji\u017eevnog svijeta s \u010dijim je predstavnicima \u010desto bila u kontri, nego i jedna od lu\u010dono\u0161a uvjerenog i ponosnog antifa\u0161izma o kojem je stalno govorila i pisala: bez obzira na godine bila je do samog kraja visoka djevojka iznimne ljudske i umjetni\u010dke prgavosti i di\u0161peta, a iznimnog \u0161arma i dragosti za one koji su joj pri\u0161li. Kao \u017eena, za razliku od momaka koji su ipak zajedno u rovu, u svojim bitkama bila je sama. Sama kao prst, kako ka\u017ee narod, a narod u ovom slu\u010daju zna \u0161to govori. Nakon \u0161to je za vrijeme rata napustila nepreboljeni Beograd i otputovala preko oceana, skrasila se napokon u Rijeci, zadnjoj postaji, posljednjem gradu koji ju je nervirao i volio. U Rijeci je i napisala svoje velike romane u eksperimentalnom klju\u010du, stilski besprijekorne i uvijek politi\u010dki anga\u017eirane, koji su, kako se to ka\u017ee, nai\u0161li na veliki interes “u regionu”, ali i nerazumijevanje i ignoriranje (\u0161to je neki na\u0161 kukavi\u010dki oblik osporavanja). S vremenom njeni su romani postali priznati i u Evropi, dovode\u0107i je u red najprevo\u0111enijih autora\/autorica ex-Jugoslavije. Da\u0161ine knjige objavljene su u Torontu, Celju, Beogradu, Zagrebu, Rimu, Londonu, Budimpe\u0161ti, Ljubljani, Skoplju, Milanu, Parizu, Amsterdamu, Bratislavi, Var\u0161avi, New Yorku, Hamburgu, Madridu, Tirani, Finskoj i Turskoj.<\/p>\n
Prihva\u0107ena inicijativa da se prema Da\u0161i nazove park u \u0160panskom, ugodno me \u0161okirala. Za ve\u0107inu koja za ovo prvi put \u010duje, ovako stvari stoje, a H-alter prenosi: “Na prostoru planski gra\u0111enih dijelova zagreba\u010dkog kvarta \u0160pansko javne povr\u0161ine uglavnom su nazvane po knji\u017eevnicima. Knji\u017eevnica gotovo da i nema. Slijede\u0107i postoje\u0107i knji\u017eevni obrazac, ove godine na Odbor za imenovanje javnih povr\u0161ina upu\u0107ena je gra\u0111anska inicijativa da se neimenovani budu\u0107i javni park uz Ulicu Vilima Korajca nazove po Da\u0161i Drndi\u0107.”<\/p>\n
Vezano uz imena gradskih povr\u0161ina, osvrnula bih se na aktualnu inicijativu da se pola Trga hrvatskih velikana preimenuje u Trg hrvatskih velikanki. Svi itekako dobro znamo nabrojati velikane, pa \u010dak i pokojeg mali\u0161ana me\u0111u njima, oni su u \u010ditankama, ud\u017ebenicima, na nov\u010danicama i markama, u svim medijima, ali velikanke su anonimne, kao \u0161to su to \u017eene uvijek kroz povijest bile, pa mi ova dobronamjerna inicijativa djeluje nedore\u010deno. U redu je Trg velikanki, ali ajmo prije ispraviti povijesne falinge i zanemarivanja, imenom i prezimenom izgovoriti tko su te na\u0161e velikanke. Nau\u010diti kona\u010dno njihova imena, saznati kakva djela stoje iza njih. Ulica nazvanih po njima ima tek dva posto, pa su imenovanja po \u017eenama rijetka prilika za bolju pro\u0161lost, to\u010dniju i pravedniju.<\/p>\n
Naravno, pri\u010da s ledinom u \u0160panskom ima kvaku, predstoji borba da ova povr\u0161ina zaista postane Park Da\u0161e Drndi\u0107, da se ne prenamijeni u \u0161togod “profitabilno”. Eto, to mi se \u010dini vrijednim borbe i zalaganja.<\/p>\n
Dok sam pisala ovaj tekst u jednoj pulskoj hotelskoj sobi, u mislima sam vidjela Da\u0161u koja ka\u017ee da je takvo \u0161to o\u010dekivano \u2013 da joj dodijele park za koji se tek treba izboriti: odmahuje rukom, smije se, pripaljuje cigaretu. Nakon puno vremena, otvorila sam Messenger s njenim porukama; onu njenu stranicu na kojoj “pod opi\u0161i sebe” stoji: fuck off<\/em>, \u0161to me uvijek zabavi. Da\u0161a nije bila koncilijantna, bila je ja\u010da, zato smo je i voljeli. Ipak, zadnje \u0161to mi je napisala, ve\u0107 jako bolesna, bilo je: “Ja sam sad zrela za pisati o ljubavi, ali mislim da mi se ne\u0107e dati. Ja \u0107u opet o fa\u0161izmu.” Iza toga golemi smajli koji ma\u0161e i \u0161alje poljupce, poziv na igru koja je prekinuta ili tek traje u beskraj.<\/p>\n “Po\u010dinjem strahovati da u \u0161to god ulo\u017eim srce, to izdahne”, napisala je u romanu “Umiranje u Torontu”. Ali \u0161to napraviti s tim saznanjem, pitala bih je danas, da mogu. Pretpostavljam da “ne ulo\u017eiti srce” nikad nije bila ozbiljna opcija.<\/p>\n Naposljetku, \u0161to je ostalo od Da\u0161inih sr\u010danih nastojanja? Fa\u0161izam u Evropi odavno nije bio bolje, a \u0161to se ovda\u0161njih sukoba ti\u010de nema nam spasa dok nema politi\u010dke volje, dok nema suo\u010davanja \u2013 idealna je situacija da se sutra sve ponovi.<\/p>\n Da\u0161ine su knjige ostale kao zalog, kao ozbiljan spomenik koji ne mo\u017ee pre\u0161arati svaki maloumni huligan. Ipak, mogu\u0107e ga je prebrisati, i knjige je mogu\u0107e prebrisati, u\u010di nas iskustvo, istisnuti ih iz memorije \u2013 pogotovo ako ih potpisuju autorice. A tko \u0107e nam tada nadoknaditi potrebnu Da\u0161u? Trebat \u0107e opet izgubiti koje stolje\u0107e u \u010dekanju. Zato sanjam taj park s njenim imenom koje je metafora mnogih valjanih i uspravnih stvari. U njemu, kao u svakom parku, ne\u0161to lista, ne\u0161to vene, stabla se domun\u0111avaju s vjetrom, grak\u0107u vrane, \u0161etaju psi, ljube se parovi, spavaju pijanci, igraju se djeca, mo\u017eda se jedna prazna ljulja\u010dka nji\u0161e. Pa da na Da\u0161in ro\u0111endan, tamo u vrelini ljetne no\u0107i, \u010ditamo naglas “Sonnenschein” ili “Belladonnu” ili “Leica format”. Zapravo, ne postoji razlog da to ne uradimo ve\u0107 sutra, da skvotamo<\/em> Da\u0161inu ledinu, ne za nju kojoj je sada svejedno, nego za sebe \u2013 da nam nikad ne postane svejedno.<\/p>\n pi\u0161e Olja Savi\u010devi\u0107 Ivan\u010devi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Dok sam pisala ovaj tekst u jednoj pulskoj hotelskoj sobi, u mislima sam vidjela Da\u0161u koja ka\u017ee da je takvo \u0161to o\u010dekivano \u2013 da joj dodijele park za koji se tek treba izboriti: odmahuje rukom, smije se, pripaljuje cigaretu<\/p>\n","protected":false},"featured_media":2576,"template":"","tags":[105],"atribut":[],"class_list":["post-1505","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-razum-i-osjecaji"],"acf":[],"yoast_head":"\n