Malj i mimoza, to je “Bolja od Berlina”, \u010detvrti album palestinskog muzi\u010dara Faraja Suleimana. Prvi je to Suleimanov album koji uklju\u010duje vokale, ne samo klavirsku svirku, centralnu u svim njegovim djelima. Ro\u0111en 1984. godine u selu Al-Ramah, Suleiman se selio izme\u0111u vi\u0161e palestinskih gradova bave\u0107i se glazbom, a na kraju se 2019. nastanio u Parizu. S piscem Majdom Kajalom na albumu “Bolja od Berlina” po\u010deo je raditi prije tri godine, po\u010detkom pandemije, a iste su ga godine i dovr\u0161ili. Kajal je ro\u0111en u Haifi 1990., u palestinskoj obitelji protjeranoj iz sela Barwa. Pi\u0161e za dnevne novine Al-Safir u Bejrutu, a prvi roman “Tragedija gospodina Matara” objavljen mu je 2015.<\/p>\n
Tamna sr\u010dika zajedni\u010dkog albuma Suleimana i Kajala je Haifa, grad niti jednom na albumu spomenut imenom. Izostavljanje imena je namjerno \u2013 za dvojicu autora Berlin je zamjenjiv, kao i svaki drugi bjelosvjetski grad. Haifa, bolja od Berlina, nije zamjenjiva. Kako u jednom intervju ka\u017ee Suleiman: “Samo vjerujemo da je Haifa ljep\u0161a od Pariza, Londona, New Yorka, ali nemamo to \u010dime dokazati.” Album, obja\u0161njavaju autori, nije zami\u0161ljen kao posveta Haifi, to se desilo organski. O gradu govore kroz svoja iskustva: o stvarima koje vole i mrze, o kojima sanjaju, koje ih \u010dine depresivnima, zbog kojih se osje\u0107aju i propalo i procvalo.<\/p>\n
Postoje gradovi za koje nam se tuma\u010di da su univerzalni, u koje se slila \u010ditava pri\u010da planeta \u2013 \u0161to god da ka\u017eete o npr. New Yorku, zvu\u010di kao relevantno za sve, ili nadrelevatno. Mali gradovi i sela, njihov spomen sam po sebi, uglavnom nije dovoljan za izra\u017eavanje univerzalnijeg ljudskog stanja. “Ovo je glavna stvar s kojom se poku\u0161avamo suo\u010diti na albumu: da na\u0161 grad nije ni\u0161ta manje bitan od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu, da je sposoban do\u017eivjeti i predstavljati mnoga ljudska stanja i pri\u010de i stvari za koje uvijek zami\u0161ljamo i osje\u0107amo da se mogu dogoditi samo u velegradovima. Pri\u010damo o mjestu na kojem ljudi osje\u0107aju da njihove pri\u010de nisu vrijedne pri\u010danja, da su dosadne. Da nemamo velike pisce, velike pozornice, velike glazbenike”, ka\u017ee Kajal o albumu. \u010cim je Suleiman najavio turneju, za tri je sata rasprodana najve\u0107a dvorana u Haifi. U albumu su se, izgleda, prepoznali mnogi.<\/p>\n
Na trenutke “Bolja od Berlina” zvu\u010di kao romanti\u010dno prisje\u0107anje iseljenika koji domaju najvi\u0161e voli izdaleka, ali u cjelini se album razotkriva kao mnogo kompleksniji od toga. Haifu se ispituje kroz kriti\u010dku le\u0107u, iscrtava se kontradiktorna realnost \u017eivota u gradu koji je u zadnja dva desetlje\u0107a postao urbano kulturno sredi\u0161te Palestinaca koji \u017eive unutar takozvane Zelene linije. Dvije se pjesme pritom posebno isti\u010du, “Himna gentrifikaciji” i “Pitanja u glavi”. U “Himni gentrifikaciji”, Suleiman se pita: “Tko je rekao da \u0107e ulice ostati iste? Tko je rekao da se gradom jo\u0161 uvijek mo\u017ee \u0161etati? Tko je rekao da susjedstvo ostaje na\u0161a nevina igra? Tko nam je ukrao prirodu i apelirao da \u010duvamo okoli\u0161?”<\/p>\n
Proces gentrifikacije, uvijek vezan uz rod, uvijek rasiziran, uvijek kapitalisti\u010dki, u Haifi se pokazuje kao rezultat pripijenog saveza izme\u0111u izraelskog kapitala i politike gradske vlasti, a provodi se kroz mno\u0161tvo projekata, uklju\u010duju\u0107i i jedan naziva “Svemir 21”. Procesi su to kojima se nastavlja i grana kapitalisti\u010dka eksploatacija, a pritom upakirani u svjetlucavi omot “kulturne renesanse”. O tome u jednom intervjuu govori i Kajal, skepti\u010dan prema tzv. kulturnom otporu, nenaklonjen “pretpostavci da je kulturni rad dovoljan kao strategija za osloba\u0111anje od bilo \u010dega”. Naro\u010dito je kriti\u010dan prema muzi\u010dkom i spisateljskom radu koji se zadr\u017eava sam na sebi. Naziva ga “pojednostavljenim razumijevanjem koje poma\u017ee da izbjegnemo politi\u010dku i dru\u0161tvenu odgovornost umjetnika kroz leksikon ‘kreativnosti'”. U kontekstu gentrifikacije Haife to se vidi kroz razli\u010dite kulturne strategije kojima se grad i kulturni rad poku\u0161ava jo\u0161 vi\u0161e neutralizirati i komodificirati.<\/p>\n
“Sudjelovali smo u gentrifikaciji pod zastavama ‘kulture’, ‘no\u0107nog \u017eivota’ i ‘zabave’. U stvarnosti, prakti\u010dki, kupili smo prostore koji su pripadali palestinskim izbjeglicama od izraelskih kompanija koje su te prostore ukrale i pretvorile ih u privatne biznise. Zatim smo krenuli stvarati ‘kulturnu scenu’ kroz te biznise”, ka\u017ee Kajal. Time ukazuje na problemati\u010dan odnos izme\u0111u okupatorske dr\u017eave, privatnog vlasni\u0161tva, grada i kulturnog rada. “Tko je premjestio pijacu u trgova\u010dki centar? Tko nas je istjerao iz ku\u0107a, razdijelio ih, a onda nam iznajmio garsonijere manje od lijesova? Tko je sagradio kule od stakla i uni\u0161tio na\u0161 balkon?”, pjeva Suleiman.<\/p>\n
A taj balkon (“balkon uz balkon, bli\u017ee od dvije spojene usne”), provla\u010di se i kroz drugu pjesmu, srceparaju\u0107u “Pitanja u glavi”. U njoj Suleiman pjeva o usamljenosti gu\u017evovitog Berlina, starom kvartu koji mu nedostaje, \u0107o\u0161kovima koje neizmjerno voli, ali im i podjednako zamjera. “Jel’ se dolina stvarno osu\u0161ila \/ Jel’ ostalo samo kamenje \/ Imam neka pitanja u glavi \/ Ovdje u Berlinu boli \/ Lijepo je, vrvi od ljudi \/ Ali nedostaje mi Um Sabri \/ i najvi\u0161e mi nedostaje\u0161 ti”.<\/p>\n
Poru\u010duje da je bez brbljavih susjeda kava izgubila svaki smisao, zanima ga tko je svoju ku\u0107u iznajmio cinkeru, prisje\u0107a se diza\u010da utega Hamoudija koji odra\u0111uje dvije godine u zatvoru zbog plja\u010dke po\u0161te, pita se radi li Atef i dalje na bau\u0161teli, je li ga umor u me\u0111uvremenu slomio. “Rade li barovi i dalje dokasno, zatvaraju li vrata tek u zoru? Jesi li ikada oti\u0161la s nekim drugim iz birtije le\u0107i na pla\u017eu?”, pjeva kao da mu se srce kida.<\/p>\n
A i kida mu se i kad konstatira kako “uvijek govore o \u017eeni, a izostave mu\u0161karca iz svega”, i kako ne zove da se ispri\u010da, nego da se on i ona zajedno nasmiju \u010dinjenici da drugi pri\u010daju njihovu pri\u010du.<\/p>\n
“Bolja od Berlina” podsje\u0107a nas da su na\u0161 \u017eivot velike ljubavi i ljubavnici i momenti kad smo u ljubavi zastali, ali i ona starija \u017eena s kvarta koja svakoga dana u isto doba sjedi na klupi kod igrali\u0161ta, i klinci koji u daljini kri\u010de nakon \u0161kolskog zvona, i bijela ma\u010dka koja uvijek \u0161pija na susjedovom prozoru. A sposobnost da volimo gradove neopjevane, zanemarene, opusto\u0161ene, zlostavlja\u010dke i zlostavljane, sposobnost je da na\u0111emo u sebi ne\u0161to \u0161to je i dalje vrijedno voljeti. Da spasimo ne\u0161to me\u0111u ru\u0161evinama i u\u010dinimo da na njima, mo\u017eda, jednoga dana ne\u0161to raste.<\/p>\n
Naro\u010dito je mo\u0107no \u0161to je jedan takav album palestinski proizvod, niknuo na teritoriju u kojem sve nijanse nestaju u tragediji o kojoj se naizgled zna sve, iako se ve\u0107 dugo ne pita ni\u0161ta. Kao \u0161to pi\u0161e George Elliot u “Middlemarchu”, tragedija le\u017ei u samoj \u010dinjenici svoje u\u010destalosti, stanja tihog o\u010daja koja su previ\u0161e trajna da bismo ih tretirali s osjetljivo\u0161\u0107u koju zahtijevaju. Kao da slu\u0161amo kako trava raste ili otkucaje vjeveri\u010djeg srca. A trebali smo, pi\u0161e Elliot, umrijeti od rike koja le\u017ei s onu stranu ti\u0161ine.<\/p>\n
pi\u0161e Ivana Peri\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Album “Bolja od Berlina” Faraja Suleimana podsje\u0107a nas da su \u017eivot velike ljubavi i ljubavnici, momenti kad smo u ljubavi zastali, ali i ona starija \u017eena s kvarta koja svakoga dana u isto doba sjedi na klupi kod igrali\u0161ta<\/p>\n","protected":false},"featured_media":2505,"template":"","tags":[141],"atribut":[],"class_list":["post-1720","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-muzika-hr"],"acf":[],"yoast_head":"\n