Po\u010delo je s kanarincima. Dr\u017eali smo ih u krletkama na balkonima. Ne sje\u0107am se njihova pjeva, ali sje\u0107am se bijega i tko im je pomogao. Godinama je majka prepri\u010davala da je slu\u010dajno ostavila male metalne re\u0161etke ne dobro zabrtvljene i da su ptice, puf!, kako im je u prirodi, samo odletjele. Krletka je zavr\u0161ila u zidnome ormaru u kuhinji i vi\u0161e nikad nismo imali pticu.<\/p>\n
Potom su do\u0161li pili\u0107i, na deseci pili\u0107a u kutijama za Uskrs, sv. Duju, nikad ih nismo donijeli doma, ali zagledavali bi se u njih u kutijama. Ne mogu se jasno sjetiti jesmo li ikad pomislili: to su zapravo po\u010deci koko\u0161i sa sela, iz tetina koko\u0161injca. Pili\u0107u smo, na selo, uvijek do\u0161li ili prerano ili prekasno. Stalno smo do\u017eivljavali iteraciju jaje-koko\u0161 pri\u010de. Ku\u0107i bismo spakirali ili deset jaja ili jednu koko\u0161. Nama je prvo bilo ovisno o onome \u0161to je selo te godine nudilo da pre\u017eivi zimu.<\/p>\n
Po pitanju estetike, na selu smo gotivili kosa, i po izgledu i po pjevu. Crnu pticu \u017euta kljuna. Napunio bi i praznu \u0161umu, kro\u0161nja bi se, kako i sve mekano u meni, odmah razlistala \u010dim bi krenuo dozivati sunce da iza\u0111e, prirodu da se ipak malo pravi va\u017enom.<\/p>\n
Ne\u0161to kao i ambiciozna u\u010diteljica koja je htjela da sla\u017eemo \u017edralove od papira, kako su ih slagali i u \u201eSadako ho\u0107e \u017eivjeti\u201c, pa sam ko dijete mislila da je \u017edral ptica koju pravi \u010dovjek, sam, od svojih ruku, od papira, i to me u\u017easno prestra\u0161ilo. Nisam ih znala slo\u017eiti, ne znam ni danas, ali dobro sam nau\u010dila kako izgledaju i njihovu simboliku. Ptica je svugdje, uvijek, simbol ne\u010dega, kod Poea<\/strong> smrti, u starih Slavena nade (kako koja, ajde!), kod Defoea<\/strong> prijateljstva (ona luda papiga Poll!), za nesretne predpubertetske ispade i simbol ljepote, svi \u0107emo iz pa\u010di\u0107a postati labudovi, i to kakvom konvergencijom!<\/p>\n Onda ti golubovi, ti golubovi koji bi uvijek nekako smetali, uvijek bi bili na putu, prepreka kroz koju u gradu moram pro\u0107i nogama, kao kad autom u zale\u0111u prolazim kroz stado ovaca. Osje\u0107aj nije isti, odstupam od njih, bojim se da \u0107e mi krilom opaliti plesku i onda se posrati na mene, i to je sve \u0161to osje\u0107am prema golubu. To \u0107e se promijeniti, godinama poslije, na Zrinjevcu, kad u disonanci gugutanja razaberem jednog delikventa, odba\u010denog, izoliranog i nahranim ga ri\u017einim krekerom. Posrat \u0107e me, on ili netko od njegovih kolega, ali ne\u0107u im zamjeriti. Tog sam dana dobila neke pare i povjerovala, prvi put, da Kapetan Kuka me\u0111u golubovima ima neki sretan predznak.<\/p>\n Ni\u0161ta, dodu\u0161e, tako kompleksno i lijepo, kao gnijezda lastavica u solinskoj pustari ranih devedesetih. Netko je rekao ocu da ih sru\u0161i, ali on nije htio. Ujutro bi cvrkutale tako da bi ostavili prozore na kip da nadglasaju samo\u0107u grada koji to jo\u0161 nije mogao biti. Kad bi polijetale iz gnijezda, moja majka bi se nagnula kroz prozor i rekla: Baci se i nema je! Istom bi se brzinom i vratila u gnijezdo, kroz otvor velik kolika je i rupica za dugme. Za vrijeme lo\u0161ih dana, onih lo\u0161ih na razne na\u010dine, kad bi se dogodila jedna dobra stvar i zaiskrila ponekad u \u010ditavu tjednu, pa i mjesecu, netko bi uzviknuo: Jedna lasta ne \u010dini prolje\u0107e! I dodao, ali sigurno je dobar znak. I toga smo se uvijek dr\u017eali.<\/p>\n Volim i njihov \u017eustri cvrkut, pjev koji je u osnovi razgovor, jako brz i konkretan. Zapravo sam uvijek mislila da smo mi, mi Dalmatinci, nau\u010dili govoriti tako da smo preuzeli njihovu kadencu. Ima tu i bure i juga u \u010deljusti, i zamaha motikom, sigurna sam, i lastavice. Moje zapa\u017eanje, ili zapravo znanstveno, iz evolucijske biologije i lingvistike. Isto mislimo ili svaka ptica svome jatu leti!<\/p>\n Ljubav prema lastavici i \u010diopi razvila sam rano. U po\u010detku ih nisam znala razlikovati i ne bih ni danas sa sigurno\u0161\u0107u mogla dok ne progovore i poka\u017eu trbuh i bradu\u0161u, a kriva je za to pojava koja se zove konvergentna evolucija, ili obje su poznate kao uposlene skuplja\u010dice komaraca, i zato meni posebno drage ptice. Volim njihovu aerodinamiku i prelijetanje, i ono kad Maverick u Top Gunu ne\u0161to vri\u0161ti u stilu Mach 5, Mach 5, Mach 5, obi\u010dna je zvizdarija u usporedbi s glasom Davida Attenborougha<\/strong> kad ih opisuje. On to nije nu\u017eno napravio, ali znam da ga sad \u010dujete dok govori: \u201eBehold the swallow \u2013 an exquisite master of the skies. With wings elegantly swept back and a forked tail that cuts through the air, it embarks on a flight that is nothing short of poetry in motion. Watch closely as it soars, diving and weaving with unparalleled agility, effortlessly following invisible currents that only it can perceive\u2026” I tako dalje, i tako dalje.<\/p>\n Sve do prizora otprije neki dan. Lastavice mi se, poput goluba nekad, obru\u0161avaju pod noge, nisko, tako nisko da im je jednak predator i automobil i ma\u010dka i moji psi i brzi tok rijeke i stisnuta, mrzla trava Nasipa iz koje nema hrane jer je hladno\u0107a povukla natrag u zemlju, smrzla u zraku. I onda tuga i ozloje\u0111enost od vijesti da ih je zima pogodila, tako stra\u0161no da umiru, i jer znam da ne\u0107emo stati i da uni\u0161tavamo sve od \u010dega smo nastali, sve \u0161to se odrazilo u nama.<\/p>\n Lastavica selica. Nije odletjela na vrijeme jer joj nije bilo vrijeme, ali udar zime u ranom rujnu najavio je neku novu kadencu, i za njih i za nas. I ne, lastavice ovdje nisu umirale pjevaju\u0107i, nego same, pothla\u0111ene i gladne. Klimatske promjene uni\u0161tavaju im stani\u0161ta, izvore hrane koje vi\u0161e nema, vremenski uvjeti su ekstremni i pomi\u010du im se migracijske rute. Naravno da ptice nisu dobile memo, jer smo sve napravili da im ga ne po\u0161aljemo. Mi sad pjevamo AI, UI, PC, MAC, android, votevr jezik.<\/p>\n Nismo poslu\u0161ali Rachel Carson<\/strong> ni pro\u010ditali \u201eTiho prolje\u0107e\u201c. Mislim, jesmo na\u010delno. Nau\u010dili smo ne\u0161to. Ali \u010ditanje nije tu samo da ne\u0161to nau\u010dimo, nego da ne\u0161to i osjetimo, do\u017eivimo iznutra, pa neka to bude i pobuna, ljutnja, \u017eal\u2026 \u017ddral! Evo, takav je jezik, odmah poleti prema ptici aliteracijom. I onaj lu\u0111a\u010dki uporni bioakusti\u010dar Bernie Krause<\/strong> kojeg nitko ne slu\u0161a kako ni on vi\u0161e ne \u010duje ptice, a po\u010deo je snimati zvukove raznih habitata, ne samo ptica, jo\u0161 1968., da je 70 % njegove arhive \u2013 utihnulo!<\/p>\n Ponekad mi se \u010dini da jo\u0161 samo poezija \u010duje ptice. Da smo kroz nju uspjeli zapisati dio pti\u010djeg pjeva, ne\u010deg \u0161to ne mo\u017eemo uvijek ni u najjasnijim prilikama razabrati rije\u010dima. I da \u0107e u na\u0161e \u010deljusti u\u0107i ti\u0161ina, ne\u0161to \u0161to \u0107e ih zaklju\u010dati tako da \u0107emo se samo u njoj znati odraziti. Mi, ni\u0161ta ni od \u010dega. Ni za koga. Ali znam da nije tako, da ima vrijednih ljudi koji rade za njih, od na\u0161eg BIOMA, Dru\u0161tva za za\u0161titu ptica, Zelenog prstena Zagreba\u010dke \u017eupanije, Zasavice, AWAPA\u2026 Proguglajte ih i donirajte im, ili se anga\u017eirajte na neki drugi na\u010din. \u0160akom hrane, drvenom ku\u0107icom, otvorenim tavanom zimi, edukacijom\u2026<\/p>\n \u017delim ovo \u201eVrzino kolo\u201c zavr\u0161iti pjesmom, jer nam ptice nisu samo u \u010deljustima i u papirnatim figurama, nego i u pjesmama, kao mali sve\u0107enici jezika, ljepote selidbe s nebeskih prostranstava nama u pera.<\/p>\n Potopljen kamen. \u017ddral su\u0161i krila<\/em>, Marko Poga\u010dar<\/p>\n pi\u0161e Marija Andrija\u0161evi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Ponekad mi se \u010dini da jo\u0161 samo poezija \u010duje ptice. Da smo kroz nju uspjeli zapisati dio pti\u010djeg pjeva, ne\u010deg \u0161to ne mo\u017eemo uvijek ni u najjasnijim prilikama razabrati rije\u010dima<\/p>\n","protected":false},"featured_media":4983,"template":"","tags":[177],"atribut":[],"class_list":["post-5412","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-vrzino-kolo-hr"],"acf":[],"yoast_head":"\n
\nna na\u010din \u010dovjeka povezan
\ns nebom i blatom, iako,
\nmnogo temeljitije s blatom.
\nmogu\u0107e tako\u0111er kolac
\nili svadljiva ruka utopljenika.
\nsvakako gusta stvar. ina\u010de \u017edral bi,
\nuspravan kao konobar
\nvrebao na pustoj terasi vode,
\nnjegove vlastite vode.
\nipak sve u slici tog \u017edrala
\n\u0161to su\u0161i krila na zimskom suncu
\nupu\u0107uje na raspetu figuru Krista.
\npromatra\u010d je op\u010dinjen prizorom. Na\u010das
\nu\u010dini mu se da je mogu\u0107e skon\u010dati jasnije.
\njer \u010demu jeza u zglobovima, lju\u0161tenje jabuke,
\nnesanica i kratke re\u010denice, i za\u0161to
\nna na\u010din sunca, nismo najljep\u0161i kada zalazimo.<\/p>\n