Prvi odjel za djecu i mlade u Hrvatskoj osnovan je 1950. godine kao dio nekada\u0161nje \u010ditaonice Narodne knji\u017enice u zagreba\u010dkom Novinarskom domu. Pet godina ranije, donesen je Zakon o obaveznom sedmogodi\u0161njem obrazovanju (kasnije produ\u017eenom na osam godina), otvaraju\u0107i obrazovanje radni\u010dkim i selja\u010dkim obiteljima koje su do tada ote\u017eano, ako uop\u0107e, mogle \u0161kolovati djecu. Kako je eksploatacija i opresija \u017eena i djece bila vezana uz te iste obiteljske strukture, uz ku\u0107anski i poljoprivredni rad, podru\u0161tvljavanje skrbi o djeci i opismenjavanje bili su temeljima borbe za emancipaciju \u017eena, djece i mladih, s analfabetskim te\u010dajevima Antifa\u0161isti\u010dke fronte \u017eena, sindikata i omladinskih organizacija. Knjige namijenjene djeci, koje su trebale potaknuti razvoj pismenosti, kao i rad \u017eena na opismenjavanju, pa i u gradskim narodnim knji\u017enicama, nisu uvijek nailazile na podr\u0161ku. Knji\u017eni\u010darka i autorica za djecu Hela \u010ci\u010dko, u radu pod nazivom “Kako je rastao i razvijao se Odjel za djecu i mlade\u017e Gradske knji\u017enice” (2001.), bilje\u017ei tako kako su na jednom radnom sastanku tada “drugarice sa Dje\u010djeg odjela (u Novinarskom domu) bile o\u0161tro kritizirane od strane kolega zbog toga \u0161to u svoje radno vrijeme \u010ditaju dje\u010dju literaturu”. Slikovnice kao knjige za djecu u kojima su pri\u010de gra\u0111ene podjednako slikom i tekstom tek su sporadi\u010dno komentirane u knji\u017eevnoj teoriji i kritici do 1960-tih, \u010dak se i kasnije zadr\u017eavaju\u0107i na marginama dje\u010dje knji\u017eevnosti.<\/p>\n
Knji\u017eevnica Luiza Bouharaoua, \u010dija \u0107e slikovnica “Jajo i Stra\u0161ni Strah”, izra\u0111ena u suradnji s ilustratoricom Lucijom Bu\u017ean\u010di\u0107, iza\u0107i krajem ove godine, isti\u010de da je i danas knji\u017eevnost za djecu ni\u017ee rangirana u odnosu na knji\u017eevnost za odrasle.<\/p>\n
\u2014 To je poimanje sigurno i relikt patrijarhalnog razmi\u0161ljanja u kojem je privatna sfera, posebice odgoj djece i sve \u0161to uklju\u010duje, ne\u0161to \u017eensko, manje ozbiljno i manje dru\u0161tveno relevantno od rada u javnoj sferi koji uglavnom obavljaju mu\u0161karci. Sre\u0107om, ti se stavovi, kako prema \u017eivotu tako i prema slikovnicama mijenjaju, jer smo napokon spremni shvatiti da se u toj “neozbiljnoj” sferi stvaraju djela od trajne vrijednosti koja odgajaju samostalne, promi\u0161ljene i suosje\u0107ajne ljude \u2013 ka\u017ee Bouharaoua.<\/p>\n
Ona isti\u010de da su slikovnice prve knjige u djetetovom \u017eivotu koje \u0107e usmjeriti njegov kasniji odnos prema \u010ditanju i utjecati na razvoj solidarnosti, imaginacije i bliskosti drugim ljudima.<\/p>\n
\u2014 Slikovnice su prilika da djeca prepoznaju svoja iskustva i da se susretnu s tu\u0111im iskustvima i potpuno nepoznatim na\u010dinima \u017eivota. Tu su na djelu dva va\u017ena procesa: prepoznavanje u drugima i shva\u0107anje da na\u0161a iskustva i stvarnost nisu jedni mogu\u0107i. Prvo doprinosi manjoj usamljenosti \u010dovjeka i stvara osje\u0107aj pripadnosti, dok drugo \u0161iri horizonte mogu\u0107ega. To se naravno doga\u0111a ako su djeci knjige dostupne i ako im ih ima tko staviti u ruke ili pro\u010ditati. Nasre\u0107u, danas obilujemo, kako doma\u0107im, tako prevedenim slikovnicama koje igraju obje uloge. Idu\u0107i je korak u\u010diniti takve knjige \u0161iroko dostupnima djeci, \u0161to uvelike omogu\u0107avaju javne knji\u017enice, kao i odraslima koji \u0107e im tu knjigu mo\u0107i izabrati, pro\u010ditati, pribli\u017eiti \u2013 dodaje knji\u017eevnica.<\/p>\n
Unato\u010d tome \u0161to su dje\u010dji odjeli prisutni u oko 200 narodnih knji\u017enica u svim \u017eupanijama, razina njihove opremljenosti zamjetno varira, a izostaje i adekvatna podr\u0161ka knji\u017eni\u010darima i knji\u017eni\u010darkama, odnosno odgajateljicama i odgajateljima u radu s najmla\u0111im korisnicima.<\/p>\n
\u2014 Nije rije\u010d toliko o broju slikovni\u010dkih naslova u dje\u010djim knji\u017enicama koliko o naslovima. Slikovnice se \u010ditaju skoro u svakom vrti\u0107u, ali ono \u0161to ne znamo je \u0161to se \u010dita i kako se odabire – ka\u017ee komparatistkinja i knji\u017eevna kriti\u010darka Marija Ott Franoli\u0107.<\/p>\n
Ott Franoli\u0107 ukazuje na potrebu osvje\u0161tavanja mnogostrukih zadataka dodijeljenih slikovnici, od razvoja odnosa prema jeziku i slici, preko zami\u0161ljanja i u\u017eitka u \u010ditanju, do dru\u0161tvenog i emocionalnog razvoja.<\/p>\n
\u2014 Slikovnica je prvi dodir sa svije\u0161\u0107u o jeziku, diferenciranim vokabularom, s ilustracijama, pripovijedanjem i slu\u0161anjem, s time da nam netko \u010dita. Slikovnica je i objekt s kojim se djeca povezuju. Slikovnice su prilago\u0111ene djetetovim rukama, mekane, s njima je mogu\u0107e zaspati i kupati se. One im poma\u017eu u dekodiranju svijeta, ali ih u\u010de i misliti i ma\u0161tati. Iz njih mogu saznati kada sove spavaju i kako mogu vidjeti no\u0107u, ali i odletjeti u neke druge, magi\u010dne svjetove, koji im mogu pomo\u0107i da reimaginiraju onaj u kojem \u017eive \u2013 dodaje Ott Franoli\u0107.<\/p>\n
Interakcija slike i teksta, me\u0111u kojima je zna\u010denje u slikovnicama ravnomjerno raspodijeljeno, gdje nije mogu\u0107e dokinuti ni jedan ni drugi dio, a da pri\u010da ostane potpuna, klju\u010dnim je dijelom toga zami\u0161ljanja.<\/p>\n
\u2014 Ako djeci stalno nudi\u0161 \u0161ablonu, na tome \u0107e se zadr\u017eati u svakom aspektu \u017eivota. U zagu\u0161enosti konvencionalnim i ispraznim sadr\u017eajima, od dru\u0161tvenih mre\u017ea do televizije, umjetni\u010dke slikovnice treba iskoristiti za estetski odgoj djece – ka\u017ee Ott Franoli\u0107.<\/p>\n
U nebrojenim jezi\u010dnim i estetskim mogu\u0107nostima za kreiranje nebrojenih mogu\u0107ih ulaza u razli\u010dite dru\u0161tvene probleme zrcali se i perspektiva likovne umjetnice Ane Kuzmani\u0107.<\/p>\n
\u2014 Dok djeca jo\u0161 nisu ili nisu u potpunosti ovladala pisanjem, slika je primarni medij izra\u017eavanja. To je kod njih puno autenti\u010dnije nego kod nas odraslih. Ona ne razmi\u0161ljaju kako \u0161to izgleda, nego se vizualom izra\u017eavaju najbolje \u0161to mogu i umiju. Nije im potrebno poja\u0161njavati kako \u010ditati slike, jer ve\u0107 sama izlo\u017eenost kvalitetnim slikovnicama, modeliranim razli\u010ditim crtama, oblicima, pristupima i stilovima, daje djeci na raspolaganje cijeli spektar alata i elemenata za razumijevanje mogu\u0107nosti njezina stvaranja \u2013 ka\u017ee Ana Kuzmani\u0107.<\/p>\n
Slikovnice se obra\u0107aju djeci, ali i odre\u0111enom konstruktu djeteta uobli\u010denom nepravdama, o\u010dekivanjima i te\u017enjama dru\u0161tva, podr\u017eanim tr\u017ei\u0161no-nakladni\u010dkim, knji\u017eni\u010dkim, kriti\u010dkim, obrazovnim i drugim praksama koje utje\u010du na to \u0161to \u0107e do\u0107i i u kojem obliku do njih. U umjetni\u010dkoj knjizi “Ti si malen, ja sam velik!” Kuzmani\u0107 je zahvatila promi\u0161ljanja djece danas, kao i na\u010din na koji vide neposrednu okolinu, inspirirana sli\u010dnim projektom Branke Praznik, “Jedva \u010dekam da odrastem: poruke djece odraslima”, realiziranim 1980-tih.<\/p>\n
\u2014 Po\u010dela sam tra\u017eiti slikovnice koje bi mogle potaknuti razgovor. Odgovori djece danas zamjetno su se razlikovali od onih iz 1980-tih, pokazuju\u0107i na\u010dine na koji se ideolo\u0161ki transformirao kontekst njihova odrastanja. U crte\u017eu djeteta iz 1980-tih jo\u0161 je mogu\u0107e prepoznati prirodu, parkove u kojima smo se igrali kao djeca. Kad su djeca danas crtala park, to me vi\u0161e podsjetilo na igraonice u \u0161oping centru. Zna\u010di, uop\u0107e nema vi\u0161e veze s onim parkom kakvoga se sje\u0107am kao dijete. Djeca \u017eive u odre\u0111enom kontekstu i taj kontekst reflektiraju. I sistemske promjene reflektiraju se i u njihovim pogledima \u2013 dodaje Kuzmani\u0107.<\/p>\n
Ott Franoli\u0107 podcrtava da slikovnice, kao i knjige za odrasle, mogu reproducirati kapitalisti\u010dke, patrijarhalne, tradicionalisti\u010dke, \u0161ovinisti\u010dke, ksenofobne ideologije i predrasude, a da, na\u017ealost, \u010desto ni ne ponude adekvatne strategije za njihovo dezintegriranje.<\/p>\n
\u2014 Zapravo ne mogu preporu\u010diti niti jednu jedinu slikovnicu na temu roda, a ima ih dosta. Ve\u0107inom su isprazne. Naravno da djevoj\u010dice treba osna\u017eiti, ali ne treba zato \u010ditati bilo \u0161to u \u010demu se spominju Frida Kahlo ili Greta Thunberg, bez zaranjanja u dru\u0161tvene odnose u kojima se nalaze i probleme kojima se bave. Dobre slikovnice poput “\u017dapca i stranca” Maxa Velthuijsa, o \u0161takoru koji se doseljava u sredinu koja ga isprva odbacuje, ili “Mrava dobrog srca” Pavla \u0160taltera i Aleksandra Marksa, o mravu koji ne \u017eeli ru\u010dati bez svog druga, progovaraju o zajedni\u0161tvu i solidarnosti, a djeci istovremeno pri\u010daju toplu pri\u010du u kojoj se povezuju s doga\u0111ajima i likovima. Prave umjetni\u010dke slikovnice poti\u010du empatiju i razmi\u0161ljanje. Isprazni politi\u010dki korektni sadr\u017eaji ne dopiru istinski do djece \u2013 bojim se da bismo njima mogli odgajati korektne i isprazne pojedince koji ne misle nego unaprijed znaju koje je mi\u0161ljenje prihvatljivo izraziti – ka\u017ee Ott Franoli\u0107.<\/p>\n
Da slikovnice znaju zapasti u reprodukciju dekontekstualiziranih likova, ispra\u017enjenih fraza na osnovu kojih se reproducira generi\u010dki materijal, isti\u010de i Kuzmani\u0107. Vrijednost slikovnice vidi u potencijalu otvorenom na\u010dinom na koji je ispri\u010dana. Obje preporu\u010duju slikovnicu “Tr\u010di, Giza! Tr\u010di!” Ane \u0110oki\u0107 Pongra\u0161i\u0107 i Dilane Bernobi\u0107, kao primjer slikovnice koji uspijeva izmaknuti plosnatim razradama dru\u0161tvenih nejednakosti, omogu\u0107avaju\u0107i osvje\u0161tavanje i promi\u0161ljanje rasizma i etni\u010dkog nasilja u dru\u0161tvu, ispri\u010danu iz perspektive romske djevoj\u010dice koja, umjesto da ide u \u0161kolu i igra se kao druga djeca, hoda po smetli\u0161tima i skuplja otpad sa starijom sestrom. Tu je i slikovnica Ide Mlakar \u010crni\u010d i Petra \u0160kerla “U blizini \u017eivi djevoj\u010dica”, o odrastanju u siroma\u0161tvu i bez vlastite sobe.<\/p>\n
Kuzmani\u0107 smatra da treba razlikovati problemske od kriti\u010dkih slikovnica. Dok problemske slikovnice imaju samo jedan, ve\u0107 poznati cilj koje dijete treba dosegnuti, kriti\u010dke slikovnice ne nude jednozna\u010dne i jednodimenzionalne odgovore. Kriti\u010dke \u0107e slikovnice dopustiti djeci da istra\u017ee emocije i misli koje se bude u doticaju s raznim temama i situacijama.<\/p>\n
\u2014 Ako slikovnica poma\u017ee djetetu da skine pelene, ona slu\u017ei upravo tome, nema neke druge mogu\u0107nosti. Slikovnica “Patka, Smrt i tulipan” Wolfa Erlbrucha koja progovara o temi umiranja i smrti bila bi primjerom kriti\u010dke slikovnice. Daje prostor za nesigurnosti i ambivalentnosti, za komunikaciju o tome kako ne postoje kona\u010dni odgovori na sve i da ne moraju postojati kona\u010dni odgovori na sve \u2013 poja\u0161njava Kuzmani\u0107.<\/p>\n
Otvaranju jednog takvog kriti\u010dkog prostora te\u017ei i slikovnica “Jajo i Stra\u0161ni Strah” Luize Bouharaoue.<\/p>\n
\u2014 \u017divim s dvije vrlo razli\u010dite mace, jednom neustra\u0161ivom i drugom izrazito pla\u0161ljivom, ma\u010dkom Jajom, kojeg sam jednom po\u010detkom 2020. upitala: “Opet te mu\u010di Stra\u0161ni Strah?” Nekoliko mjeseci kasnije na tu na\u0161u nje\u017enu \u0161alu nakalemio se zagreba\u010dki potres i prvi put sam se u \u017eivotu susrela sa situacijom u kojoj gomila odraslih ljudi u grupi na Facebooku drugim nepoznatim ljudima govori o svojim strahovima. Osvijestilo mi je to \u010dinjenicu da sa mnom nitko nikad nije razgovarao o strahu dok sam bila dijete, da i dan-danas jedina re\u010denica koju djeci upu\u0107ujemo na tu temu glasi: “Nemoj se bojati”. Ta fraza ne ubla\u017eava strah, ve\u0107 djecu u\u010di da o strahovima \u0161ute i da taj osje\u0107aj, va\u017ean \u017eivotni mehanizam, vezuju uz sram i slabost. Neki od strahova mog ma\u010dka u toj slikovnici djeci su smije\u0161ni (tu\u0111i strahovi imaju tu tendenciju), ali neke, poput straha od samo\u0107e ili napu\u0161tenosti, zasigurno s njime dijele. Upravo sam u tom balansu izme\u0111u smije\u0161nog i ozbiljnog gradila sigurno mjesto od teksta na kojem mo\u017eemo s djecom, ali i sami sa sobom, otvoriti temu malih i velikih strahova \u2013 ka\u017ee Bouharaoua.<\/p>\n
U potrazi za slobodom u slikovnicama, paradoksalno, poma\u017ee i njezino potisnuto mjesto. Upravo zato \u0161to se ni ne do\u017eivljava knji\u017eevno\u0161\u0107u, slikovnica je po\u0161te\u0111ena razvrstavanja u korpuse nacionalnih knji\u017eevnosti, \u010demu je neminovno poklekla knji\u017eevnost za ne\u0161to stariju djecu \u010dim je postala pitanje kanona. Na kraju, Kuzmani\u0107 upu\u0107uje na tu slobodu i potrebu njezina zadr\u017eavanja.<\/p>\n
\u2014 Nema prostora u kojem je mogu\u0107e biti radikalniji nego \u0161to je to u slikovnicama jer to nisu \u0161kolska djeca, jer nitko u kurikulumu ne\u0107e raspravljati je li to lektira ili nije. Ba\u0161 zato \u0161to se slikovnice smatraju neozbiljnima, mogu tu neozbiljnost u\u010diniti transformativnom \u2013 ka\u017ee Ana Kuzmani\u0107.<\/p>\n
pi\u0161e Nina \u010colovi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Slikovnica je prvi dodir sa svije\u0161\u0107u o jeziku, diferenciranim vokabularom, s ilustracijama, pripovijedanjem i slu\u0161anjem, s time da nam netko \u010dita. Slikovnica je i objekt s kojim se djeca povezuju. Slikovnice im poma\u017eu u dekodiranju svijeta, ali ih u\u010de i misliti i ma\u0161tati, ka\u017ee komparatistkinja i knji\u017eevna kriti\u010darka Marija Ott Franoli\u0107<\/p>\n","protected":false},"featured_media":3062,"template":"","tags":[78],"atribut":[],"class_list":["post-887","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-obrazovanje"],"acf":[],"yoast_head":"\n