Ide vrijeme, do\u0111e rok, evo i kolumne skok na skok. A kao da sam ju\u010der dovr\u0161avala prvi dio ovog lamenta nazvanog “Kad \u0107e\u0161 doli? \u2013 1. dio”, voze\u0107i se u kombiju s dubrova\u010dkog aerodroma i sutradan u restoranu hotelske pla\u017ee u Budvi, okru\u017eena \u017eamorom bezbrojnih turisti\u010dkih du\u0161a na Slovenskoj pla\u017ei. Tamo me odnio posao uvijek spetljan s razonodom u tolikoj mjeri da razonoda nikad nije razonoda ni posao posao. Tako rade i drugi moji kolege, slobodnjaci, prekarnjarci, dok ih zdravlje slu\u017ei, a nakon toga \u2013 ne pitaj.<\/p>\n
Pisati i spavati nekad sam mogla svugdje, a onda sam postala malo \u010dangrizava. No, kako sam se u me\u0111uvremenu do\u010depala dalmatinskog mora, moja \u010dangrizavost je spala na niske grane i sad se jedva mogu prisjetiti \u0161to me je mu\u010dilo u prethodnoj kolumni. Mo\u017eda bi pomoglo da pogledam stanje ra\u010duna? A \u0161to ako se neko od onih koji kasne, prevario i uplatio honorar pa se dodatno oraspolo\u017eim? Kako \u0107u se dobiti u ni\u017ei registar, sad kad ispod limuna pijem ledenu limunadu iz \u010da\u0161e od Nutelle (iz one koja opona\u0161a kristalne), a oko u\u0161iju sviraju cvr\u010dci u duru?<\/p>\n
Doli sam, dakle jesam. Jo\u0161 uvijek mi ne smeta vru\u0107ina, grozna muzika iz beach bara, kaskanje u koloni turista, ne uzrujavaju me klime po kaletama koje podi\u017eu temperaturu, nisam oti\u0161la ni u jedan lo\u0161, ali skup restoran\u2026<\/p>\n
Pi\u0161em u kupa\u0107em, nula \u010dangrizavosti, gledam kapljice smole po \u0161ugamanu i nogama, gledam zatravljeno i mislim kako stabla zapravo imaju zlatnu krv, i kako bih da sam prava poetesa, a ne pla\u0107enica Novosti, to sro\u010dila u skladan stih i pobrala nagrade. I onda bih mogla, kao u starom vicu, sjest pod limun u kupa\u0107em i pisati i pit limunadu iz “kristalne” \u010da\u0161e od Nutelle\u2026<\/p>\n
U tom trenutku bla\u017eenstva, pojavi se moje starije dijete, koje se ovog ljeta zaposlilo preko student servisa na sezonskom poslu u u\u0161minkanom ugostiteljskom lancu, jer joj kao i mnogim mladima odgovara da zaradi neku svoju paru, a odgovara i poslodavcima, jer studenti su jeftina radna snaga, koja se da dobro izrabiti \u2013 skoro kao njene kolege Filipinci. Prvih dana uskakala je u situacijama kada bi pater familias sa suprugom i di\u010dicom zagun\u0111ao: “Za\u0161to ONI nisu nau\u010dili hrvatski?” “Kada \u0107e nau\u010diti hrvatski”, upitalo se dijete. “Pa tu su ih doveli i iskrcali u neke apartmane u susjednom mjestu na sat vremena hoda, dovde se voze elektri\u010dnim romobilima, ali nema dovoljno romobila pa se izmjenjuju, neki pje\u0161a\u010de po zvizdanu ili u dva poslije pono\u0107i do svoga smje\u0161taja, ujutro opet isto. U me\u0111uvremenu, mo\u017ee\u0161 ih vidjeti u pauzi kako sjede po \u0161krapama, tamo gdje ne upadaju u o\u010di, i jedu burek iz Mlinara.<\/p>\n
“Pretpostavljam da to nisi rekla mu\u0161teriji”, pitam. “Nisam, rekli su mi da ne smijem. Ja samo brzo usko\u010dim”, ka\u017ee dijete.<\/p>\n
Stigla je sa sanitarnog pregleda u ambulanti, gdje su ih poslali misteriozni poslodavci (koje nikad ne vidi i ne \u010duje), da ne bi kakva bakterija upropastila sezonu. U \u010dekaonici, razgovor s njom zapodjenuo je izvesni Zoran, student medicine iz Beograda koji na jesen planira tra\u017eiti posao u Zagrebu, ali za sada pe\u010de pizze u Orebi\u0107u. Sve joj je to ispri\u010dao povjerljivo, reklo je dijete (odrasla djevojka, da budem iskrena), dok je njegov nabildani kolega bio na pregledu; jer Zoran se boji da bi ga drugi sezonski pizzajoli ismijavali da saznaju kako studira medicinu, pa krije. A njoj se povjerio, jer je vidio da \u010dita knjigu.<\/p>\n
I eto me natrag, u prikladnom kolumnisti\u010dkom registru.<\/p>\n
\u010cesto mi se \u010dini da \u017eivim u procijepima izme\u0111u vi\u0161e svjetova. Odrasla sam u socijalizmu, u radni\u010dkoj obitelji, k tome vi\u0161enacionalnoj, \u0161to bismo tada zvali jugoslavenskom da smo se uop\u0107e ikad time zamarali, a to je u ratu i pora\u0107u prili\u010dno lo\u0161e utjecalo i na ekonomski status. Ipak, zahvaljuju\u0107i roditeljskim afinitetima, bilo je i knjiga i kazali\u0161ta i koncerata, a nije bilo, recimo, novca za ekskurziju devedesetih, a o \u0161kolama stranih jezika u inozemstvu ili skijanju nisam ni razmi\u0161ljala. Ipak, dugo sam vjerovala da su i ostala radni\u010dka djeca odrastala odlaze\u0107i na predstave i s policom za knjige u ku\u0107i. Postojao je moment kulturnog uzdizanja i onih propisanih osam sati kulture, pa je kultura mogla biti na\u010din da nakon smjene u tvornici ili trgovini opere\u0161 ruke od cementa ili indiga s paragon blokova, obu\u010de\u0161 lijepu odje\u0107u, nalakira\u0161 nokte i ode\u0161 na otvorenje izlo\u017ebe.<\/p>\n
Kultura je postala luksuz koji ljudi koji danas rade takve poslove, nemaju. Kao \u0161to ni ja vi\u0161e nemam pristup ljudima me\u0111u kojima sam odrasla, osim kad odem doli<\/em>. Danas, kad sam vremenski udaljena, jasno mi je da je upravo ta dostupnost kulture koja nije bila stvar za elite ono \u0161to mo\u017ee utjecati na cjelo\u017eivotno samopouzdanje, ne postoji crveni tepih preko kojeg mi je neugodno prije\u0107i, ali svejedno mi je pomalo smije\u0161an. Pojam klasnog srama koji se danas toliko spominje, nepoznat mi je iz djetinjstva, klasni sram osje\u0107am danas, jer usred duhovne i materijalne bijede \u017eivim u relativnom blagostanju.<\/p>\n Oskudica mi je bila poznata, siroma\u0161tvo nikad nisam smatrala romanti\u010dnim i taj mi je malogra\u0111anski impuls da umjetnik treba biti sirot ili trpjeti stvarao i stvara bijes. Ne dajte da vas prevare, umjetnik ili ne, u \u017eivotu treba U-\u017dIVATI! Sama rije\u010d ka\u017ee.<\/p>\n Ipak, postoji velika razlika izme\u0111u oskudice i siroma\u0161tva, sirotinja ne ide u teatar, ne \u010dita poeziju. Pamtim one koji su bili zaista siroma\u0161ni i u doba socijalizma (kao \u0161to je bilo i privilegiranih koji su to ostali do danas). Gotovo uvijek i\u0161lo je to krajnje siroma\u0161tvo u paketu s alkoholizmom i nasiljem, a \u0161to je bilo prije, jedno ili drugo, a kasnije i tre\u0107e (rat), te\u0161ko je razabrati.<\/p>\n Neka od te djece s kojom sam “doli” drugovala ili ih gledala kako odrastaju izdigla su se iz bijede, mnoga nisu. Nekad je za taj klasni skok bilo dovoljno \u0161kolovati se i vrijedno raditi, danas nije. Na\u0161 rad nije dovoljan, na\u0161a \u0161kola nije dovoljna ako \u017eelimo \u017eivjeti pristojno. Ide li jo\u0161 itko na more na odmor?<\/p>\n Na pla\u017eici ispred biv\u0161eg radni\u010dkog odmarali\u0161ta, danas hotela u vlasni\u0161tvu politi\u010dara stranke na vlasti, lokalnih korijena, pro\u010ditala sam knjigu “Ovdje po\u010dinje \u0161uma” Monike Herceg koja opisuje odrastanje jednog djeteta devedesetih godina u te\u0161kom siroma\u0161tvu. Ne doga\u0111a se u Dalmaciji, nego u banijskom blatu \u0161to siroma\u0161tvo \u010dini jo\u0161 siroma\u0161nijim. Knjiga je potresna, ali i vrlo duhovita, \u0161to se u govoru o njoj ne spominje kao da je smijeh za razliku od sa\u017ealjenja uvredljiv, a prije \u0107e bit obrnuto. Me\u0111utim, ova knjiga ne tra\u017ei sa\u017ealjenje; Monika milost ne tra\u017ei, ali bi vam je dala. Zato bi nam ovakve pri\u010de danas mogle biti va\u017ene, makar da osvijestimo kako je te\u017eak put od krajnje bijede do izdr\u017eive svakodnevne oskudice. A oskudica, od koje ve\u0107ina tiho pati, tek je podno\u0161ljivija razina iste nepravde. Na jednom kraju su Filipinci na romobilima, izvesni Zoran koji pe\u010de pizze u Orebi\u0107u, krije da studira i nada se poslu u Hrvatskoj, dica iz ka\u0161telanskog geta koja su mi nestala iz vidokruga i oni na jo\u0161 dubljem dnu, koji u ovom \u010dasu \u017eive kao u Monikinoj knjizi, mo\u017eda na nekoj cesti za nigdje; a na drugom kraju iste socijalne klackalice sjede bogati patrioti neplati\u0161e poreza, domoljubni bespravni investitori i misteriozni poslodavci. \u010cemu kultura koja spaja (taj) kraj s krajem u ova oskudna vremena? Pita se spisateljica ispod limuna koji joj je dao limunade. Pretjerano obrazovani za tr\u017ei\u0161te i svjesni da od svoga rada nikada ne\u0107emo odmoriti, imamo satisfakciju: raspirujemo i \u010duvamo \u017ear za vrijeme kad pri\u010da vi\u0161e ne\u0107e biti dovoljna. Smetajmo, bar malo. Pi\u0161imo, snimajmo, igrajmo, pronosimo istinu, istinu i samo istinu \u2013 tako im bog pomogao.<\/p>\n pi\u0161e Olja Savi\u010devi\u0107 Ivan\u010devi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Neka od te djece s kojom sam “doli” drugovala ili ih gledala kako odrastaju izdigla su se iz bijede, mnoga nisu. Nekad je za taj klasni skok bilo dovoljno \u0161kolovati se i vrijedno raditi, danas nije<\/p>\n","protected":false},"featured_media":8544,"template":"","tags":[105],"atribut":[],"class_list":["post-9037","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-razum-i-osjecaji"],"acf":[],"yoast_head":"\n