Postoje gradovi za koje nikad nismo \u010duli, a trebali smo. Priznajem, jedan od njih za mene je do pro\u0161log ljeta bio V\u00e4xj\u00f6, \u0161vedski grad koji je u sezoni povezan direktnim letom sa Zadrom, kojemu je srodan po broju stanovnika, ali i po sveu\u010dili\u0161tu, a koji je globalni predvodnik u borbi protiv klimatskih promjena, prvi grad na svijetu bez fosilnih goriva. Zamislite, ako vam je mogu\u0107e iz ovda\u0161nje perspektive nakon afere s opasnim ilegalnim otpadom, grad u kojem se za javni prijevoz i slu\u017ebena op\u0107inska vozila koristi biogorivo proizvedeno od ku\u0107nog organskog otpada (ono iz sme\u0111ih vre\u0107ica u koje stavljate kore krumpira, ljuske jaja i odgriske jabuke), a gotovo sva energija, vi\u0161e od devedeset posto, dolazi iz \u0161umskih nusproizvoda i sli\u010dnih tvari iz okolice (piljevina, odba\u010dene grane i sl.).<\/p>\n
Zvu\u010di nestvarno, zvu\u010di te\u0161ko izvedivo, kao \u0161to je te\u0161ko to\u010dno izgovarati ime grada V\u00e4xj\u00f6. Moje, sasvim privatno, vje\u017ebanje izgovora imena najzelenijeg grada u EU-u doga\u0111alo se paralelno s nezamislivim razotkrivanjem otpada u najzelenijem dijelu Hrvatske, Lici. O\u010digledno, nakon pola stolje\u0107a moram nau\u010diti misliti i govoriti ponovo.<\/p>\n
Vaksjo? Vaks-h? Vekshjo? H? Hj? Hjo? Shjo? Nema tih glasova u ovom jeziku, svakako ne u mom oko\u0161talom govornom aparatu, ali nakon stotinjak ponavljanja, pribli\u017eila sam se \u0161vedskom izgovoru. To ne govori dobro o meni, ali tje\u0161i me \u0161to mom suputniku ide jo\u0161 gore. Dok se kroz ranojutarnju maglu vozimo iz Zagreba prema zadarskom aerodromu u Zemuniku, rugam mu se ko sova sjenici. Na\u0161a k\u0107i, skandinavistica, stavila je slu\u0161alice da ne slu\u0161a tu bruku roditelja. Ona je ta koja zna izgovoriti ime grada, pa zato ona i leti u \u0160vedsku gdje \u0107e kroz sljede\u0107u godinu raditi u internacionalnom centru mladih u V\u00e4xj\u00f6u.<\/p>\n
Na aerodromu sunce Dalmacije, gomila turista pred \u0161alterima Ryanaira koji \u0107e za svega nekoliko sati iz vru\u0107eg\u00a0 babljeg ljeta sletjeti u prohladnu jesen sjevernih gradova. Ona s\u00a0 K\u00e5nken ruksakom na le\u0111ima, istim, crvenim, koji ima od srednje \u0161kole, nestaje iza tanke elasti\u010dne vrpce, prolazi kontrolu, a nas dvoje smu\u0161enjaka ostajemo u predvorju kao da nas je netko tamo slu\u010dajno izgubio.<\/p>\n
Kako volimo staru cestu, ceste, posebno onu kroz Liku, odlu\u010dimo se vratiti tim ljep\u0161im, a i jeftinijim putem.<\/p>\n
Putem ilegalnog toksi\u010dnog otpada, veli Suputnik.<\/p>\n
Ima neke o\u010dajni\u010dke simbolike da se, nakon \u0161to smo ispratili potomstvo u ekolo\u0161ki osvije\u0161tenu zemlju, vra\u0107amo ku\u0107i upravo kroz Liku.<\/p>\n
Izmjenjujemo se za volanom; prtljam po Spotifyu, na\u0107i \u0107u nam neku listu za vo\u017enju, pa neka svira dok drijemam. Samo da ne zasvira “Road to Hell”. To bi bilo previ\u0161e.<\/p>\n
Na cesti smo od pet ujutro, hvataju nas glad, \u017ee\u0111 i ostale potrebe. Tu je i problem: boca s vodom je prazna, a kako nismo na autoputu, na vidiku nema pumpe da je kupimo \u2013 pitamo se treba li oku\u0161ati sre\u0107u, napuniti je na \u0161pini pa tko \u017eiv \u2013 tko mrtav.<\/p>\n
Pa zar ne\u0107emo bit solidarni s ljudima Like? Podbadam.<\/p>\n
Ja bih ipak popio pivo, makar bezalkoholno, ka\u017ee Suputnik ladno. Taman nailazimo na neki bajkerski restoran uz cestu.<\/p>\n
Promatram pije li netko od stranaca vodu, jedu li pastrve. Jesu li \u010duli ovi bajkeri \u0161to se ovdje dogodilo, jesu \u010duli za veliki prosvjed? \u0160to bi mi konobarica odgovorila da je pitam \u010da\u0161u vode? Nisam pitala je li voda za pi\u0107e. Bilo mi je previ\u0161e \u017eao. Pijem i ja bezalkoholno.<\/p>\n
Vani je sun\u010dano i prohladno, zrak o\u0161tar, blistavo nebo, motociklisti na odlasku nje\u017eno turiraju da ne oskvrnu mir, sve se trudi da nas, usprkos svim dokazima, sla\u017ee i uvjeri da je sve u najboljem redu. Ili po rije\u010dima vladaju\u0107ih politi\u010dara da “nema ugroze za lokalno stanovni\u0161tvo”. Faunu i floru dodu\u0161e, ne spominju, kao da ljudi s njom i od nje ne \u017eive.<\/p>\n
– Zna\u0161 li da je jedan moj kolega izra\u010dunao, ako je u Liku dovezeno 37.000 tona nekontroliranog otpada, to je oko 1500 kamiona, dakle konvoj od Zagreba do Karlovca.<\/p>\n
– Prava jednad\u017eba za gospi\u0107ke \u0161kolarce.<\/p>\n
Gledamo netaknutu prirodu koja promi\u010de pokraj nas i povrije\u0111eni smo, otrovani, ba\u0161 kao i ona.<\/p>\n
Vozi brzo, ka\u017eem ja. Potraje li ovo, postat \u0107emo domoljubi.<\/p>\n
Prisje\u0107amo se u\u010diteljice s velikog zagreba\u010dkog prosvjeda \u010diji nam se govor urezao u pam\u0107enje, a koja godinama stanuje pokraj otrovnog odlagali\u0161ta. Stvarno, \u0161to ta \u017eena mo\u017ee re\u0107i svojim u\u010denicima? Mo\u017eda bi uz lekcije o domovini trebalo krenuti od sricanja rije\u010di veleizdaja, jer upravo je njima po\u010dinjena od strane onih koji sebe nazivaju domoljubima. Tri O\u010dena\u0161a i pet Za dom spremni i sve ti je opro\u0161teno.<\/p>\n
Nema straha da postanemo domoljubi, zaklju\u010dujemo. Nemamo kvalifikacije: mi nikad ne bi zajebali svoju djecu i uni\u0161tili im dom.<\/p>\n
Obja\u0161njavam Suputniku kako to ide s otpadom i energijom u mo\u017eda ne toliko domoljubnim, ali stabilnijim, ure\u0111enim dr\u017eavama, kako je to u neizgovorivom gradu V\u00e4xj\u00f6 u koji je, ra\u010dunamo, na\u0161e dijete upravo sletjelo.<\/p>\n
To ti je kao u Baltazar-gradu, sje\u0107a\u0161 se da je profesor Baltazar otpad pretvarao u pogonsko gorivo ili korisne strojeve i kako je izumio pro\u010di\u0161\u0107iva\u010de zraka jo\u0161 80-ih? Za\u0161to djeca danas ne znaju za taj crti\u0107? A, eto, na\u0161 je, dostupan.<\/p>\n
Mo\u017eda bi neki budu\u0107i Baltazar ili Baltazarka ili, kad smo ve\u0107 kod Like, naprosto Tesla, mogao zamisliti kako od Gospi\u0107a napraviti V\u00e4xj\u00f6, a ne ilegalno evropsko odlagali\u0161te otrovnog otpada.<\/p>\n
Lunjaju\u0107i po knji\u017eevnim festivalima zapadnije od Hrvatske, znala bih naletjeti na velike odjeljke s knjigama posve\u0107enima klimatskoj fikciji. \u010cudila sam se tome donedavno, tko je to sve napisao dok sam \u017eivjela u neznanju, a o\u010digledno je da se itekako \u010dita. O klimatskoj fikciji se do prije nekoliko godina ovdje tek srame\u017eljivo \u0161u\u0161kalo, a ni sad nije jako popularna. Zaglavili smo, skupa s knji\u017eevno\u0161\u0107u, u ratovima, turskim i drugosvjetskim, zadnji koji je zavr\u0161io prije trideset godina da i ne spominjemo, pa nikako da na red do\u0111e najva\u017eniji, globalni rat na\u0161eg vremena: bitka za prirodu, za Zemlju, a ne protiv nje.<\/p>\n
Priroda se ve\u0107 okomila na ljude, na uni\u0161tavanja uzvra\u0107a nepodno\u0161ljivim vru\u0107inama, po\u017earima, poplavama, i kao u svakom ratu, tako i u ovom klimatskom, za koji mnogi jo\u0161 ne shva\u0107aju da je do\u0161ao i k nama, ponajvi\u0161e stradavaju nedu\u017eni: \u017eivotinje, stabla, ali i ljudi u onim krajevima gdje su najmanji zaga\u0111iva\u010di, \u010desto siroma\u0161nijim.<\/p>\n
Sunce ve\u0107 postaje vru\u0107e. Suputnik pose\u017ee za bocom, ali ona je i dalje prazna. Ako se mislimo napiti, morat \u0107emo se popeti na autocestu i kupiti vodu “Gacka” u plasti\u010dnoj boci.<\/p>\n
Radio prenosi: po\u017ear na Bra\u010du, spalionica u Zagrebu, ilegalno odlagali\u0161te sme\u0107a u Benkovcu, radioaktivni pepeo u Peru\u0161i\u0107u\u2026<\/p>\n
Ma neka je mala oti\u0161la, ka\u017eem mu.<\/p>\n
Obe\u0107ali smo joj, bez da je tra\u017eila, da \u0107emo joj do povratka urediti potkrovlje, mo\u017eda \u0107emo i uspjeti, ali mo\u017eemo li joj obe\u0107ati da \u0107emo jednom urediti zemlju kakvu bismo voljeli za svoje klince? Ili, makar, ne dopustiti da je sasvim sjebu.<\/p>\n
Za neke je to Gospi\u0107, za neke Sisak, za neke Benkovac ili Gra\u010dac, da sad ne spominjem Biljane Donje ili Poznanovec\u2026, u medijima ih zovu crne ekolo\u0161ke to\u010dke, a mogli su ih zvati i, recimo, smaragdno zelene, biserno modre, nebeski plave to\u010dke\u2026 Ili najbolje nikako, jer \u010dim neko mjesto postane to\u010dka, ne pi\u0161e mu se dobro. Iako se \u010dini da vladaju\u0107i toga nisu svjesni, tamo \u017eive, pla\u0107aju porez, nadaju se boljem, a bogme i glasaju, neki ljudi, stari i mladi.<\/p>\n
Nadam se da \u0107e biti histeri\u010dni i \u0161iriti paniku, to nam je svima jedina nada. Biti histeri\u010dan i \u0161iriti paniku dok dr\u017eavna vlast \u017emiri i odobrava trovanje zemlje, vode i zraka, pitanje je opstanka. Izlaziti na ulice i trgove, protestirati, organizirati se maksimalno histeri\u010dno. Biti maksimalno histeri\u010dni protiv tog sme\u0107a.<\/p>\n
pi\u0161e Olja Savi\u010devi\u0107 Ivan\u010devi\u0107<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Biti histeri\u010dan i \u0161iriti paniku dok dr\u017eavna vlast \u017emiri i odobrava trovanje zemlje, vode i zraka, pitanje je opstanka. Izlaziti na ulice i trgove, protestirati, organizirati se maksimalno histeri\u010dno<\/p>\n","protected":false},"featured_media":9445,"template":"","tags":[105],"atribut":[],"class_list":["post-9446","nada","type-nada","status-publish","has-post-thumbnail","hentry","tag-razum-i-osjecaji"],"acf":[],"yoast_head":"\n