Puno je toga što o Vesni Parun, njenom životu i radu ne znamo. Većinu ni nećemo doznati jer Vesnu se nije moglo obujmiti. Među njenim brojnim interesima bio je i nogomet. Rado je odlazila na utakmice, nekad i u kladionice. Nogomet je nastavila gledati i u starosti i bolesti, na malom prijenosnom TV-u u Stubičkim toplicama, koji je tražila da joj donesu posebno zbog svjetskog prvenstva.
O nogometu je i pisala, o čemu svjedoče tragovi koje se može pratiti kroz neobjavljenu građu koju (u fondu Vesne Parun) čuva Hrvatski državni arhiv. U jednoj od strofa (vjerojatno neobjavljene) pjesme „Stari golman“ Parun tako piše: „Kao jabuka rujno crvena/ Nad Sofijom izgara dan/ Jedna lopta iz davnih vremena/ Ponekad si pamti san“. U bilješci pokraj pjesme stoji da je napisana na stadionu Levski u Sofiji, a posvećena je glumcu Veliju Čauševu, inače i starom golmanu „koji je obožavao nogomet“.
Među neobjavljenim esejima u fondu Arhiva nalaze se i Vesnina promišljanja o nogometu. Ljubičastom kemijskom na listu iskinutom iz bilježnice na kvadratiće stoji „skica za esej o nogometu, pisana u lipnju 1998.“. U tom tekstu Parun nogomet uspoređuje sa životom, igrom pravila i kaosa, reda i kršenja. Opisuje elemente drugih igara i umjetnosti utkane u nogomet, u njemu vidi trčanje, boks, ples, pogotovo balet, dramu. „A tek sličnost s krimićima“, ta napetost, ta potraga za pravedničkim zaključkom! Gleda utakmice kao vrhunske predstave, lica igrača opisuje „kao tek rođene, kao bebe“, uspoređuje tragiku stadiona s tragikom sudbine, koja je uvijek izvan naših ruku, a opet od nas neodvojiva. Za nogomet piše da je „kao esperanto“, uključuje sve zemlje, vjere, jezike, običaje.
Ispisala je Parun o nogometu još svašta, ali se teško da iščitati. Na pojedinim mjestima njen rukopis nalikuje više na crtež valova, nego na ispis slova. Za nju, rođenu u „nizini morskoj“ – i više nego prigodno.
Osim neobjavljenih radova, i jedna od njenih posljednjih objavljenih pjesama (u Zagorskom listu), oda je nogometu. U „Pozdravu iz Hrvatske Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi 2010“ piše: „Tratine zelene/ Blagoslovio vas Bog!/ Zemaljska zatresla se kugla/ Vuvuvuvuzele/ Kad odjeknuo je rog./ Lipanj mjesec već je u bakru jesenjem/ Ispod Kilimandžara razletjeli se ždrali/ Srce je u nozi. A um je borben/ U svemiru se širi/Stadion tek propupali.“
Divi se kako uz MacBetha Sibayu iz Durbana stoje Cesar i Kirm, Kolarov s Balkana. Piše kako bi Tesla iz energije koju stvara nogomet proizveo turbo-elektricitet, a Platon našao idealnu Državu. U zadnjoj strofi zahvaljuje svijetu jer je „igrom izmaštao tu zbilju od sveg drukčiju“.
Nogometa se nađe i u njenoj dječjoj poeziji, i inače posebno vrijednoj jer je u njoj jednak prostor davala i ljudima i životinjama i biljkama. U „Prvom Džingiskanovom pismu“ Mačak Džingiskan piše bratu Mikiju: Nemoj, Miki, za mnom tugovati! Pročitaj onu knjigu priča: „Ne treba živjeti, treba putovati“. Dalje dodaje da pohađa večernju školu, igra fudbal, raznosi koka-kolu i pleše rokenrol. U seriji slikovnica o psima, u onoj izdanoj 1982., posvećenoj dalmatineru, dalmatiner Vesne Parun „još navija za Ajduka. Bili!…Bili!… Naprid! Gol!“.
Kud god da se čovjek okrene s onim što je Parun pisala, naiđe na mnogo zanosa, ali i dobru dozu zajebancije. Vesna Parun i u najgorim je vremenima (a takvih joj, kao ženi s ruba društva, nije nedostajalo) uvijek ostala više gladna, nego sita života. Kao što su i one koje ga zaista vole, i dalje više gladne, nego site nogometa.
piše Ivana Perić