Iz Maroka Palestini

Ovih dana ulicama Dohe orila se pjesma posvećena Palestini: „Zbog toga je naše srce tužno / I oči nam suzne godinama / O moja divna Palestina, Arapi još spavaju / Nikad te nećemo napustiti, Gaza / Iako si miljama daleko“

Navijači Maroka na ulicama Dohe (Foto: Charlotte Bruneau/Reuters/PIXSELL)

Navijači Maroka na ulicama Dohe (Foto: Charlotte Bruneau/Reuters/PIXSELL)

Zbog toga je naše srce tužno / I oči nam suzne godinama / O moja divna Palestina, Arapi još spavaju / Nikad te nećemo napustiti, Gaza / Iako si miljama daleko, čuje se ovih dana pjesma na ulicama Dohe, među grupama marokanskih navijačica i navijača koji su došli na Svjetsko nogometno prvenstvo. Pjesma je to koju su napisali i prije tri godine prvi puta otpjevali ultrasi Green Boys, navijači marokanskog nogometnog kluba Raja. Ne čudi što je palestinskom zastavom nakon pobjede Maroka protiv Kanade na terenu mahao Jawad El Jamik, nekadašnji igrač Raje.

Klub je osnovan u proljeće 1949. u Casablanci, a pokrenuli su ga radnički sindikati koji su htjeli stvoriti klub kojim neće upravljati kolonijalisti. Iskoristili su više pravnih rupa i tako zaobišli onodobne francuske zakone – u upravljačkom odboru Raje nije bio nijedan Francuz, osim jednog Alžirca s francuskim državljanstvom koji je bio nužan za registraciju kluba. S vremenom su postali i opozicija gradskom rivalu Wydad Athletic Clubu, koji je okupljao srednju i višu klasu građana, ali i kraljevskom klubu AS FAR iz glavnog grada Rabata.

Casablanca je najveći i najgušće naseljen grad Maroka, a navijači Raje jedan su od njenih simbola – Green Boysi su se organizirali 2005. i tako postali prva grupa ultrasa u Maroku. Njihove koreografije i pjesme su zadnjih desetljeća redovno prelazile nacionalne granice, inspirirale i ljubitelje i neljubitelje nogometa po čitavom afričkom kontinentu. U pjesmama često prozivaju marokansku vlast, pa su tako i stihove posvećene Palestini napisali ususret dogovora o obnovi diplomatskih odnosa između Izraela i Maroka 2020. (diplomatske odnose je Maroko prekinuo 2002., tijekom druge palestinske intifade). Lani su vlasti Izraela i Maroka potpisale i Memorandum o razumijevanju i povećanoj suradnji u sektoru sigurnosti, obavještajnih službi i vojske. Maroko je jedina arapska država koja ima takav memorandum s Izraelom, iako su desetljećima bliske i „sigurnosne“ veze Jordana i Egipta s Izraelom.

Prosvjedi koji su diljem Maroka održani 2011. i 2012. bili su važni i za ultrase. Green Boysi su se prosvjedima pridružili odmah na početku, iako je njihova uloga u organizaciji pokreta kontra režima bila znatno manja od one koju su ultrasi imali u Egiptu. Možda nisu bili nositelji pobune, ali te su protestne godine bile ključne za brušenje i jačanje njihovog političkog angažmana. Par godina kasnije, snimili su svoju najpoznatiju pjesmu, „Fbladi Dalmouni“ („U mojoj su me zemlji potlačili“).

U mojoj su me zemlji potlačili / Kome da se požalim / Napustili su nas, kao siročad, stoji, među ostalim, u stihovima. Pjesmu su prigrlili i navijači drugih klubova: pjevali su je i ultrasi Moghreb Tétouana, nogometnog kluba iz Tétouana. Na ulicama Alžira mogla se čuti za vrijeme masovnih prosvjeda koji su počeli 2019. godine. Na snimkama na YouTubeu nađu se i one u kojima se „Fbladi Dalmouni“ srčano pjeva u Gazi. S gumenjaka na kojima su se stiskali marokanski migranti i migrantkinje orila se i u Gibraltarskom tjesnacu.

Green Boysi su 2018. pokrenuli i akciju da stadione učine sigurnijim prostorima za žene, nakon što su u se u medijima pojavila svjedočanstva o seksualnom nasilju na nogometnim utakmicama. Svih su ih ovih godina marokanske vlasti krivile za nasilje i nazivale huliganima, a jedno su vrijeme bili i zabranjeni, od 2016. do 2018. godine. U tom periodu nisu umuknuli, nego su se još jače i šire organizirali. Zato ovih dana na ulicama Dohe odzvanjaju baš njihove pjesme.

piše Ivana Perić