Kraj utakmice u Gazi

Foto: Laurence Griffiths/Press Association/PIXSELL

U tri dana izraelskog napada na Gazu u augustu ubijeno je najmanje 49 ljudi, od čega 17 djece. Posvetu djeci Gaze koja nisu dočekala kasno ljeto na svojim je društvenim mrežama ostavio francuski nogometaš Paul Pogba. Dok su lani bombe padale na to područje, Pogba je sa suigračem Amadom Diallom trčao po terenu mašući palestinskom zastavom, nakon utakmice između Manchester Uniteda i Fulhama. Istu su gestu solidarnosti par dana prije Pogbe i Dialla iskazali nogometaši Leicester Cityja Hamza Choudhury i Wesley Fofana, koji su palestinsku zastavu razvukli nakon pobjede u finalu FA kupa.

Dva milijuna ljudi u pojasu Gaze živi odsječeno od ostatka svijeta već petnaest godina, otkako je Izrael uveo blokadu. Zamislimo li djevojku koja se u Gazi rodila 2007., u životu joj možemo pobrojati petnaest godina opsade i četiri duža perioda ratovanja – 2008., 2012., 2014. i 2021. Nasilje je pritom status quo, a bombe nikad nisu daleko, čak i kad Gaza nije u „periodu eskalacije“, što je pokazalo i ovo ljeto. Procjenjuje se da 90 posto djece u Gazi pati od nekog oblika traume povezane s ratom, a mogućnosti da se od tih okova oslobode nema na vidiku. Nogomet u Gazi ostaje jedna od rijetko dostupnih razbibriga. U ovoj se rubrici često sjetimo sportaš(ic)a koji su živote posvetili boljem sutra, kao i navijač(ic)a koje maštaju i djeluju prema narodnom sportu. Ovoga puta par redaka posvećujemo onima koji su uz nogomet ginuli bez nagovještaja i predumišljaja – uz fijuk projektila kao sudski zvižduk za kraj utakmice.

Vraćamo se u jedno od ratnih ljeta, ono 2014. godine. Deveti je jula, polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva, igraju Argentina i Nizozemska. Grupa ljudi okuplja se na plaži u Khan Younisu, u kafiću Wakt al-Marah. Kafić je prekriven krpama i palminim lišćem, s par suncobrana i plastičnih stolica i kontejnerom koji služi kao šank. Prijenosnu televiziju napaja generator. Pola sata nakon početka utakmice, projektil raznosi kafić i na mjestu ubija Ahmeda Astala (18), Suleimana Astala (16), Musu (16), Mohameda Ganana (24), Ibrahima Ganana (25), Hamdija Sawallija (20), Ibrahima Sawallija (28), Salima Sawallija (23) i Mohameda Fawana (18). Projektil toliko snažan da kafić postaje rupa iz koje prska morska voda, a tijelo Salima Sawallija nije moguće pronaći odmah, nego par dana kasnije buldožeri pronalaze njegove ostatke. Glasnogovornik hitne službe u Gazi Ashraf al-Kudra narodu prenosi rezultat: „Izrael je pobijedio, 9-0.“

Kasnije tog jula, četvero dječaka na plaži naganja loptu. U raketnom napadu koji ih zatiče u zaigranom trku ginu svi: Mohamad Ramiz Bakr (11), Ahed Atef Bakr (10), Zakarija Ahed Bakr (10), Ismail Mahmud Bakr (9). Izraelska istraga utvrđuje da se radi o „tragičnoj nesreći“, a za lokaciju igre dječaka navode da pripada Hamasovim snagama (uključujući „pomorske komandose“). Novinar Tyler Hicks, koji je svjedočio napadu, piše na blogu u to vrijeme: „Mala metalna koliba bez struje ili tekuće vode na molu na žarkom suncu ne izgleda kao mjesto koje posjećuju militanti Hamasa. Djeca, odjevena u ljetnu odjeću, koja bježe od eksplozije, također ne odgovaraju opisu boraca Hamasa.“

Par stihova djeci koja su se igrala pod njegovim prozorom tog ljeta posvećuje i palestinski pisac Khaled Juma. On piše: „O nevaljala djeco Gaze / Vi što ste me stalno uznemiravali / Kričali pod mojim prozorom / Vi što ste mi razbili vazu / I ukrali jedini cvijet s balkona / Vratite se / Vrištite koliko hoćete / Porazbijajte sve vaze / Ukradite svo cvijeće.“

piše Ivana Perić