Radnički sportski list

„Zabadava sportujemo, zabadava hoćemo da budemo zdravi, kad su nam privredne okolnosti ispod minimuma našeg života“, piše 1933. jedan od čitatelja Radničkog sportskog lista

Nogometne teme su dominirale listom (Foto: Igor Šoban/PIXSELL)

Radničkih sportskih listova je na ovim prostorima između Prvog i Drugog svjetskog rata bio nezanemariv broj, od Delovskog športnog lista (Ljubljana 1927.) i Snage (Sarajevo, 1928.-1941.) do Radničkog sportskog lista (Beograd, 1933.-1934.). Pisalo se u njima aspiracijski i kritički, a zanimljivo je da je kritička struja najčešće prosijavala kroz objavu pisama čitatelja i čitateljica.

Uzet ćemo za primjer Radnički sportski list. Izlazio je četvrtkom, na četiri stranice, od maja 1933. do januara 1934. godine. Izdavala ga je Radnička sportska zajednica u Beogradu. Materijalne prilike radnika i radnica bile su teške, ali list je počeo izlaziti zahvaljujući grupi entuzijasta. U uvodniku u prvom broju navodi se da žele raspravljati o socijalnim, kulturnim i prosvjetnim pitanjima, poklanjajući punu pažnju „pravilnom razvoju sporta u redovima radničkih i svih siromašnih, nižerazrednih klubova“. Svoje stranice list želi otvoriti klubovima nepoznatima široj javnosti. Navodi se kako se u viziji sporta Radnički sportski list protivi profesionalizmu i borbi za trofeje i rekorde, i upozorava na razlike između kapitalističkog i radničkog sporta.

Iako je u mnogim polemičkim i teoretskim raspravama u listu kasnije isticano da sport nije samo nogomet, od prvog od zadnjeg trinaestog broja zapravo se samo usputno spominje druge sportove. Kritike na tom tragu listu su upućivali čitatelji i čitateljice, a bilo je i drugih sadržajnih primjedbi. Skrećemo pogled na pismo čitateljice Nade Jovanović iz Subotice objavljeno u osmom broju. Jovanović piše da list rado čita, ali da su u njemu radnice do tada bile zastupljena samo jednom, i to jednim snimkom tima hazene. Jovanović se pita: „Zašto? Valjda nemamo ženskih radničkih klubova? Pa ako ih i nemamo, postavlja se pitanje zašto ih nemamo? Mi imamo gotovo svakodnevnu pojavu u fabrikama i radionicama, a to je da se radnicama predbacuje kako su nevaspitane. Ali koji je od drugova učinio nešto da ih izvede na pravi put i vaspitava? Koji je taj drugar koji je radnicama svestrano pomagao? Skoro ni jedan!“

Čitatelj Jovan Korač iz Subotice u pismu objavljenom u devetom broju konstatira „zabadava sportujemo, zabadava hoćemo da budemo zdravi, kad su nam privredne okolnosti ispod minimuma našeg života. Nezdrav stan, slabu hranu, sport nikada neće moći da nadoknadi“. U pismu dalje podcrtava ulogu radničkih sportskih klubova koji svojim članovima i članicama moraju dati i ideološko obrazovanje, kako bi lakše ušli u borbu za svoja prava.

Kritizirajući rad sindikata čitatelj Jak Kimel iz Zagreba u šestom broju piše: „Ispočetka sindikati nastoje da svojim kulturnim i tjelovježbenim ustanovama zadovolje potrebe naročito mladih radnika, no to ne potraje dugo. Kako je sindikalni pokret počeo sve to jače da slabi, to je odmah protivnik pružio ruke i osnivajući razne klubove, pod vodstvom tzv. mecena odvraća radništvo od njihovih ustanova i uvlačeći ih u svoju okolinu stavio ih pod svoj utjecaj.“

Na tom se tragu u trinaestom broju lista postavlja pitanje hoće li sindikati ispravno shvatiti radnički sport, zamjera im se što smatraju da je zadatak Radničke sportske zajednice od sporednog značaja u političkoj borbi. Taj broj završava sa željom redakcije da list postoji „na mnogaja ljeta“. Četrnaesti broj nikada nije objavljen, ali mnoga od pitanja koja su u zaživjela u trinaest brojeva Radničkog sportskog lista na mnogaja ljeta nose svoje upitnike.

piše Ivana Perić