Sunce irskog neba

Već nakon pet dana radila sam na kasi dućana Yankee Candle za minimalac od 11 eura po satu. Za dva tjedna uslijedila je promocija u voditelja poslovnice, a kad mi je plaća stigla na vrijeme i sa samo dvije stavke državnih nameta, sjedila sam nad platnom listom mozgajući u čemu je caka

Grad viskija i četiri literarna nobelovca (Foto: Lukas Kloeppel)

Grad viskija i četiri literarna nobelovca (Foto: Lukas Kloeppel)

Aaa, iz Osijeka? Ja sam iz Broda!, razbudio me veseli povik momka koji je sjedio iza mene. Gdje smo, jesmo li stigli? Škiljeći sam pogledala kroz prozor – još ništa, jarko listopadno sunce i bijeli oblaci. „Prvo što trebaš je PPS broj, bez toga ne možeš počet radit“, nastavili su priču dvojica iza mene s jakim slavonskim naglaskom.

Kao svaki preostali milenijalac na Balkanu, zatekla sam se u situaciji da su mi drugovi biseri rasuti po cijeloj Irskoj. Nakon financijske krize koja ih je bacila na koljena 2008. godine, „keltski feniks“ počeo se izdizati iz pepela, Irci su spustili poreze, privukli korporacije od Googlea do Facebooka i napumpali standard. Zbog toga je ostao strah da će se, jednom kada iste nađu novu poreznu oazu, Irci vratiti krumpirima i alkoholnoj industriji koja, ruku na srce, u Irskoj zapošljava grad veličine Osijeka (ironija je slučajna). Do tad, odlučih posjetiti prijatelje i okusiti taj med i mlijeko koji teku vani.

Avion je zaronio ispod oblaka i pred našim očima otvorila su se zelena polja. Pola sata kasnije tresak kotača o pistu najavio je novo normalno i baš u tom trenutku nekome je zazvonio mobitel s melodijom Ace Lukasa. „Isuse Bože, nikad pobjeć’ od ovoga!“ jauknuo je netko na sav glas i svi su prasnuli u smijeh. Bio je to zapravo smijeh olakšanja iza kojeg su stajali spoznaja da ipak nećeš biti sam u novom svijetu i osjećaj da, kako pjesnik reče, i drugi žive tvojim životom. Vrata aviona su se otvorila i zabljesnuo nas je dablinski aerodrom – konačno odredište letećih vagona hrvatskih građana koji na Franji Tuđmanu (aerodromu) i Ryanairu započinju novi život po cijeni od svega tridesetak eura.

„U ovoj sobi je inače Gabriel, Brazilac“, objašnjava mi Tena raspored kuće u kojoj ću provesti iduće mjesece. „Sad ga nema jer je otišao u posjet svojima, ali pogledaj molim te šta je napravio“, pokazuje na kofere vezane lancima. „Šta on misli, da ćemo ga opljačkat?“

Gabriel je bio jedini uljez jer smo svi ostali bili stari poznanici iz Zagreba. Šestero nas oformilo je udruženi podstanarski pothvat i naselilo kuću koja je originalno izdana za četiri osobe. Time smo srušili stanarinu i kvalitetu života, ali u Dublinu još samo preostaje plaćati 700 eura za sobu u lošijem kvartu.

Foto: Lidija Čulo
Foto: Lidija Čulo

Bio je to podsjetnik da valja prionuti na posao i – naći posao. „Najisplativije ti je biti diler“, ozbiljno nastavlja cimer Igor. „U Hrvatskoj se dileri boje spomenuti travu u poruci, znaš koliko šifri moraš koristiti. A ovdje ti diler svakog petka šalje informacije o popustima i happy hourima.“ Problem je to kojim se morala pozabaviti i IRA koja je svojedobno oformila posebnu jedinicu za borbu protiv droge (čitaj: strijeljanje dilera). Godine uspona keltskog tigra godile su i organiziranom kriminalu, u kojem je najjači irski kartel Kinahan. Onoga tko pronađe lidere ovog obiteljskog biznisa čeka nagrada od pet milijuna dolara, koje doduše vjerojatno neće stići potrošiti.

Ispostavilo se da je i posao gotovo jednako lako pronaći kao i drogu (civilu, ne policajcu). Već nakon pet dana radila sam na kasi dućana Yankee Candle za minimalac od 11 eura po satu. Za dva tjedna uslijedila je promocija u voditelja poslovnice, a kad mi je plaća stigla na vrijeme i sa samo dvije minimalne stavke državnih nameta, sjedila sam nad platnom listom mozgajući u čemu je caka. „Hrvati su dobri radnici, a i pouzdaniji smo od Iraca“, priča mi kolegica iz Osijeka. „Irski šljakeri dođu na posao pijani, a Hrvati gdje god se zaposle brzo napreduju. Za razliku od Hrvatske, gdje možeš uspjeti samo kao političar ili kriminalac. I bolje je biti kriminalac jer te on bar neće zeznut.“

U tom trenutku naprasno je u dućan ušao šef i njegovo dramatično koračanje prekinulo je kolegičino predavanje. Smrtno ozbiljno nas je pogledao i obratio se službenim tonom: „Nismo na vrijeme rezervirali paketiće za Božićni domjenak.“ Blagdani su kaotični i za dilere, pa je poklončiće i paketiće potrebno naručiti već u studenom. Blijedo smo ga gledali. Izgledao je razočaran našom tupavom reakcijom. „Ništa, onda ćemo samo piti“, uzdahnuo je.

Tog studenog jutra slušala sam u kupaoni cimere kako se svađaju. Živčano sam nabijala po pumpici sapuna u pokušaju da izvučem zadnju trunku. Uz škripave zvukiće ispljunula je par balončića u dlan. Trčim na posao. Uzvik „Hladno nam je zbog tebe koji si strgao grijalicu!“ je zadnje što sam čula prije nego sam tresnula vratima.

Foto: Lidija Čulo
Foto: Lidija Čulo

Ulice koje vode na posao u centar Dublina iziskuju tek desetak minuta žustrog hoda, a u gradu duplo manjem od Zagreba lako se snaći. Glavni orijentir su rijeka Liffey i slavni spomenik „The Spire of Dublin“. Čelična igla visoka 120 metara podignuta je na mjestu nekadašnjeg spomenika Horatiu Nelsonu (britanskom pomorcu i admiralu koji se proslavio u bitci kod Trafalgara), a koji su raznijeli irski republikanci 1960-ih u periodu koji Britanci tako nježno zovu Troubles. U nastojanju da tada irsku verziju Konjščinske dotjeraju i učine više family-friendly odrazom ekonomskog uspona, podignut je i „The Spire“ 2003. godine. Nitko od Iraca i naših nije znao reći što predstavlja – najbliže objašnjenju su oni koji ga zovu „the stiletto in the ghetto“ i Tena koja na pitanje o tome što „The Spire“ predstavlja sarkastično frkne „vjerojatno narkomansku iglu“.

Do „The Spirea“ vodi glavna O’Connell Street, ili kako je naši tamo zovu: O’Konelićeva. Jedna od onih iz turističke mitologije Dublina gdje su imena dućana i restorana ispisana zlatnim keltskim fontom, a čak i prosjaci na uglancanim pločnicima zveckaju biorazgradivim šalicama. Na ovakvim ulicama Dublin živi kao grad viskija i četiri literarna nobelovca čiji su dani obilježeni zvukovima gajdi iz pubova. Noću ga izda poneka balada Željka Joksimovića koja dolazi iz Burger Kinga od treće smjene.

Bližio se Black Friday i kič je pretrpao ulice, a izlozi su počeli mamiti na tučnjave oko tostera kakvima se rugamo u bijelom svijetu. Irci iz Galwaya koji ovdje žive uvijek će imati nešto za reći o zapadnjačkoj dekadenciji i urbanom kaosu Dublina, ali i mentalitetu njegovih stanovnika – dok će za njih oni uglavnom ostati seljaci. Istraživanje koje je provelo gradsko vijeće Dublina otkrilo je kako samo 26 posto Iraca osjeća neku emocionalnu vezu s prijestolnicom, a taj postotak pada na 15 ako se isključe sami stanovnici Dublina. Jedan od razloga je taj što ne smatraju Dublin dovoljno „irskim“.

Bezumni konzumerizam i prizor kolege koji maramicom briše jezik nakon što je zaključio da Oreo keksi nisu veganski navode čovjeka da se zapita: je li moguće da je ovo isti narod koji je bacao bombe na Engleze? Izgleda da je Dublin objedinio najgore od oba svijeta, Amerike i Engleske. Nemaju svi problem s tim. Pisac John Brendan Keane smatrao je kako je primjerice, upravo bingo oslobodio irske žene iz ropstva jer su se sad konačno mogle srediti, zgrabiti torbice te otići na piće s prijateljicama. Složila bi se i jedna naša gospođa koja me prepoznala po majici s hrvatskim natpisom dok je kupovala mirisne svijeće uoči blagdana. „Sad ćeš vidjeti kako je život lijep, kad imaš novaca za izlaske, restorane, odjeću… Nećeš se nikad htjeti vratiti. Samo nemoj zadržati onaj balkanski mindset„, rekla je. Prvo materijalna baza, a onda duhovna nadgradnja.

Čovjek ne može pogriješiti s odlaskom na plažu, i to vlakom. Dun Laoghaire nalazi se u južnom, bogatunskom dijelu Dublina. Plamen upaljača kojima ovisnici podgrijavaju žlice za heroin na ulici te buka rotirki i kreštanja galebova stišavaju se kako krećete od sjevernih ozloglašenih kvartova poput Finglasa prema jugu.

Poput teških deka preklopili su se hladna, prazna januarska dosada i imigrantska usamljenost. Osjećaj izolacije kakav je strancu u tuđini već prirodno dan, samo je pojačan na otoku. Plaža je sablasna i hladna, osim crnog psa koji naganja galebove nema žive duše. More izgleda unedogled plitko, kao da bi ga mogao preći pješice. Linije između sivog pijeska, sivog mora i sivog neba u daljini nisu ni vidljive, a more od neba vizualno dijele tek teretni brod na kraju horizonta te svijetla i dimnjaci dublinske luke. Još samo fali Ludovico Einaudi kao soundtrack u pozadini da se od depresije baciš i utopiš, ali ne možeš zbog oseke.

Čak ni pogled u more ne smjera u bolji svijet već na mrske Engleze preko puta – oni su na historijsku muku sjeli još s postrojenjima Sellafielda koja izbacuju toliko nuklearnog otpada da je sada Irsko more zagađenije od Novaja Zemlje. To nas nije spriječilo da sjednemo na pivo i fish&chips u sladak obližnji pub, te u maniri W. B. Yeatsa zaključimo: „Okej, vidio sam pub. Sad idem doma.“

Foto: Lidija Čulo
Foto: Lidija Čulo

Bio je to posljednji izlazak pred povratak u Hrvatsku. Avion je opet bio pun. Blagdansko-januarska nostalgija? Kako za koga. Neki su otišli bez osvrtanja („Da li mi fali Bosna? Šta će mi Bosna?“), a neki se osvrnu s visoka („Joj, kako se to ono kaže na hrvatskom…“). Neki su morali otići („Depresivna sam ovdje, ali od čega da živim dolje?“), a neki bi se rado vratili kad bi znali da neće poraženo slušati ono naše „jesam ti lijepo rekao“.

Tu su i oni koji su jedva čekali pobjeći iz tamnice naroda, ali se poput igle kompasa uporno okreću prema domovini uz prijetnje kako se nikad neće vratiti i kako ih ona ne zanima. I oni sentimentalniji koji će se vratiti kući poput Rade Šerbedžije koji kaže: „Jer ne želim da mi djeca zaborave korijene i jer sam se zaželio Jadranskog mora, u koje sam cijeli život bio zaljubljen“.

Uoči Božića, zbog svih njih porasli su šverc paleta ajvara i šteka cigareta te promet Bajaderama u dablinskom dućanu zvanom Dunav, a irski HDZ otkazao je blagdansko druženje u pubu nakon prijetnji molotovljevim koktelima.

Dok smo mi odbrojavali dane do povratka kući, netko je pakirao kofere s kartom za Irsku u jednom smjeru. Sada, godinu dana kasnije, taj netko prevrće Vegetu po Dunavu dok se mi čeznutljivo prisjećamo Guinnessa, raskalašenih izlazaka, slavenske solidarnosti i irskih susjeda koji su nam donosili Božićnu šunku. Sve je dobro dok nije – kako ono ide – „bolest onoga tko još nije shvatio da je danas nostalgija sutrašnjice“. U tom slučaju osuđeni smo na defetizam Roma kojeg pitaju kad će biti bolje, a on odgovara: Pa već je bilo…

piše Lidija Čulo