Tuga katarskih bisera

Kad sam, uoči dolaska, slušala komentare o tome kako je Doha sterilna i dosadna, pomislila sam: kako li je to ružno reći. Ne pokušavaju li i oni, baš kao i svi mi, osigurati egzistenciju, pronaći neki svoj put ka sreći, stvoriti iluziju bijega od života? Što da rade, jadni, usred ničega?

Sav život preselio se u metropole (Foto: Lidija Čulo)

Nema se šta za vidjeti, a najljepši je prizor na svijetu. Slijeva more, a zdesna tisućljetna pustinja, živi pijesak kroz koji gazimo, čini se kao sto na sat. U retrovizoru neboderi Dohe postaju sve manji, nestajući u pješčanoj prašini bijelih džipova. Klima u autu je podešena na pingvina, kao uostalom i svugdje u Katru – zemlji u kojoj smo se, na novembarskih 30 stupnjeva uspjeli prehladiti na stadionu. Dok razmišljam jesu li poludjeli od obijesti i kako to podnose bubrezi Knoll Doll, u misli mi dolaze riječi druga Sirijca: „Vi se bojite promaje? Mi namjerno otvorimo prozor i vrata da je napravimo, onda stavimo stolce na pola puta, sjednemo i družimo se dok nam puše.“ Otvorili smo prozore da topli pustinjski zrak uništi zlo od klimatizacije. Domaći na to ne prigovaraju. Ovdje klima radi i kad su otvoreni prozori ili kad auto stoji. Naprosto ga ostave upaljenog dok satima šopingiraju ili ispijaju karak. Litra benzina je četiri kune, koga briga.

Katarci znaju da neće zauvijek živjeti od nafte i plina. Uživaju dok mogu, ali pritom razvijaju visoku tehnologiju i, u posljednje vrijeme, turizam. Polovica svijeta dočekala je katarsko domaćinstvo Svjetskog prvenstva u nogometu na nož. To da prvenstvo organizira država u kojoj je vrhunac sporta jahanje deva na daljinski te pritom zabrani dva najvažnija popratna sadržaja – pivo i polugole žene – ne može biti ništa drugo nego trolanje dokonih naftaša. Što bi rekli sponzori iz Budweisera kad su saznali da ipak nema cuganja na stadionu: Well, this is awkward. No Svjetsko prvenstvo u nogometu 2022. godine je samo odskočna daska u novu budućnost Katra, sa svom popratnom izgrađenom infrastrukturom i uvezenom radnom snagom. Koga god smo od „pomoćnika“ oko stadiona pitali za smjer, redovno smo dobivali krive i oprečne informacije, iako je općenito organizacija bila besprijekorna. Mnogima od njih ovo je također bio prvi put u Katru. Zaposleni su i navijači. Koliko je samo bilo indijsko-bangladeških obitelji koje su na utakmicama mahale suparničkim zastavama – svakom u jednoj ruci. Promatrajući ih tako sretne i nasmiješene, čovjek pomišlja da je možda zaista dovoljno samo sudjelovati.

Izgradili su tako Katarci i lažnu Veneciju i zelene golf terene, šoping centre u kojima čovjeku treba Google maps za orijentaciju i stadione vrijedne milijarde dolara, klimatizirane ulice i gotovo stotinu kilometara besplatnog metroa koji povezuje cijeli grad – a svi mi još uvijek trčimo u pustinju osjetiti onu nikad prevaziđenu dječju radost igranja u pijesku. Na akrobacije i utrke automobilima po katarskoj pustinji dolazili su mladići iz susjednih zemalja, sve do diplomatske krize i saudijske blokade Katra, kada su im prijatelji prestali dolaziti i Katarci su se u pijesku igrali jedni s drugima. Inače, „pravih“ Kataraca je tek 12 posto u ukupnoj populaciji. Ostalih dva i pol milijuna stanovnika čine strani radnici iz Indije, Nepala, Bangladeša, Pakistana… Tako je prizor indijskih „pustinjskih vozača“ u arapskim haljinama s palestinkom nespretno smotanom na glavi prilično prirodan u svojoj neprirodnosti.

Klima radi i kad su otvoreni prozori ili kad auto stoji (Foto: Lidija Čulo)

Katar je veličine Slavonije i još ravniji od nje. Najviša točka je na svega 103 metra nadmorske visine, a nalazi se blizu granice sa Saudijskom Arabijom. Jurimo ondje, prema jugu, kližući preko pješčanih dina gore, dolje, gore, dolje… Osim dina, na horizontu tek ponegdje iskrsne naftna platforma s koje se vijori vatreni plamen. Brzina kojom se plameni jezici rađaju i nestaju pod vjetrom gotovo je zloslutna, a pijesak budi asocijacije na pješčani sat koji nezaustavljivo curi: bogatstvo izgara, nestaje i unosi razdor među ljude, pretvara braću u zvijeri. Sjećate se Zaljevskog rata 1991. godine? Iračko-kuvajtske svađe oko krađe nafte, kršenja kvota te posljedičnog rušenja cijene nafte koje je rezultiralo iračkim napadom na Kuvajt? Kad su se upleli Amerikanci, Saddam Hussein je zaprijetio da će po povlačenju zapaliti sva naftna polja. Prijetnju je ostvario. Te zime gorjela je zemlja, a nebo Perzijskog zaljeva prekrile su crne zavjese.

Miris novca i nafte omamio je i druga dva susjeda. Saudijska Arabija dugo je bila bog i batina regije – pod njenim utjecajem su i danas Bahrein, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati… S druge strane, Katar si zbog naftnog i plinskog novca može priuštiti vanjsku politiku kakvu želi, a ne onu koju diktira moćna kraljevina. Možda je 180 puta manji, ali je i dalje bogatiji od nje. Dva susjeda su stoga često u napetim odnosima. Tenzije su eskalirale 2017. godine kada je Saudijska Arabija optužila Katar za „podržavanje terorista“ poput Muslimanske braće i Irana, smrtnog saudijskog neprijatelja. Prekinula je diplomatske veze, zatvorila granicu s Katrom, povukla svoje ljude, ukinula letove, obustavila izvoz robe i najavila gradnju tzv. Salwa kanala koji će odsjeći Katar od kopna i pretvoriti ga u otok. Protjerali su čak i katarske deve i ovce: 12 tisuća njih moralo je napustiti zemlju! U listopadu 2018. godine Saudijci su zgrozili cijeli svijet, a Katar je dočekao priliku za kontraudarac. Saudijski novinar i kritičar saudijskih vlasti Jamal Khashoggi ubijen je i isječen na dijelove u saudijskoj ambasadi u Istanbulu. CIA je zaključila kako je ubojstvo naredila saudijska kraljevska obitelj, a novinari katarske Al-Jazeere pljunuli su u dlan, protrljali ruke i zasukali rukave.

Zato bi se 1939. godina mogla uzeti kao „nulta godina“ – ona koja će dijeliti katarsku povijest na prije i poslije nafte. Katar je donedavno bio jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, a na mjestu današnjih nebodera nalazila su se prašnjava naselja ribara i lovaca na bisere. Cijela država imala je stanovnika koliko i grad Sisak. Bili su podijeljeni u plemena, međusobno sukobljena u borbi za oskudnim resursima: datuljama i biserima. Bisere su lovili robovi koji su u zemlje Zaljeva stizali na brodovima, u lancima, s južnjačkih tržnica robljem. Vlasnici su ih uranjali u more na dubine od devet do 27 metara, a oni bi s košarom oko vrata i lancima na nogama pretraživali morsko dno u potrazi za kamenicama. Neki su mogli izdržati bez zraka i po 90 sekundi te zaroniti 50 puta dnevno. Iz tog perioda su neki egzotični rituali i običaji koji su preživjeli do danas, poput zar-borija, tanbure ili liwe – tradicionalnog plesa afričkih korijena… Služili su psihičkom i fizičkom liječenju te olakšavanju tegoba koje sa sobom nosi život u ropstvu i lancima.

Premda je ropstvo ukinuto diljem Britanskog Carstva 1833. godine, šeik Abdullah Bin Jassim al-Thani tek je 1916. potpisao sporazum s britanskom vladom u kojem se obvezao na suradnju u sprečavanju trgovine robljem. No, kako je izvoz ovisio o robovskom radu, kako robovi nisu organizirali ustanke koji bi privukli veću pozornost, a plemenski vođe pružali su otpor šeikovim planovima, ropstvo u Katru je službeno ukinuto tek 1952. godine. Brojni oslobođeni robovi zaposlili su se tada u katarskoj naftnoj industriji. Svima njima posvećeni su katarski muzeji otkrića nafte i povijesti ropstva u Perzijskom zaljevu. Neki će reći da zbog tzv. Kafala sistema, u kojem su strani radnici prepušteni na milost i nemilost svojih poslodavaca tj. sponzora, robovlasništvo i danas živi u Katru i zaljevskim zemljama. Samo, ne treba zaboraviti da su potpisi stotina radnika poginulih pri gradnji stadiona za Svjetsko prvenstvo u trenutku smrti stajali na ugovorima sa – zapadnjačkim firmama.

Ropstvo u Katru je službeno ukinuto tek 1952. godine (Foto: Lidija Čulo)

Pod nogama osjetim toplinu pijeska i morske vode. Pijesak nježne bež boje na jugu prošaran je plavo-rozim tonovima Unutarnjeg mora, lagune koja se prelijeva u Perzijski zaljev. U 19. stoljeću katarska obala bila je dio „obale gusara“ ili „obale opasnosti“, kako su je nazivali putopisci. Godine 1841. Britanci su bombardirali Dohu jer su lokalna plemena pružila utočište najpoznatijem gusaru, Jasimu bin Jabiru. Piratske aktivnosti bile su loše za Britance koji su vladali područjem, ubirući zaradu na trgovini robom koja je dolazila s Istoka te, naravno, na katarskom biserju.

„Znaš li kako nastaje biser?“ pitao me jednom prijatelj Saudijac. „Ne može ga svaka školjka napraviti, niti nastaje od zrna pijeska. Mnogi to misle, ali to je krivo uvjerenje. Nekad se dogodi da parazit napadne školjku, tj. ošteti je i uspije ući u nju. Da bi se obranila i izolirala ga, školjka oko njega počinje stvarati slojeve i slojeve sedefa. To može trajati mjesecima i godinama. Biser nastaje zbog tužnog događaja, zapravo. Nastaje iz nečijih rana. Zato govorimo da se oči i suze sjaje poput bisera“, objasnio je.

Zbog toga je mukotrpan proces pronalaženja biserja preseljen u laboratorijske uvjete. Danas u južnim dijelovima oko Unutarnjeg mora više ne živi skoro nitko. Sve je manje onih koji bi bili dovoljno snažni za život u pustinji i s njom, spram gotovanskog života na nafti u metropoli. Prema zadnjem popisu stanovništva, ovdje je živjelo manje od deset ljudi – bili su to uglavnom ribari iz okolnih zemalja koji dolaze prezimiti. Sav život preselio se u metropole koje sjaje na okolnim obalama: Dohu, Abu Dhabi, Dubai… Kad sam, uoči dolaska, slušala komentare o tome kako je Doha sterilna i dosadna, pomislila sam: kako li je to ružno reći. Ne pokušavaju li i oni, baš kao i svi mi, osigurati egzistenciju, pronaći neki svoj put ka sreći, stvoriti iluziju bijega od života? Što da rade, jadni, usred ničega?

Katar je jedna od malobrojnih zemalja svijeta koja nema ni šume, ni stalnih izvora vode. Povijest joj je ispisana u pijesku, ono malo starih zgrada što je imala bombardirali su joj Britanci kad je pružala zaklon gusarima, a dio je izgorio u požarima. Protok ljudi koji dolaze sa svih strana svijeta odraditi posao ili projekt, a potom odlaze, onemogućuje formiranje čvršćih prijateljstava i stvara osjećaj usamljenosti kod onih koji ostaju dulje. „Prije četrdesetak godina tu nije bilo ničeg. Kad smo prvi put sletjeli u Dohu, htjeli smo se ubiti“, priča mi naš hrvatski suputnik, trgovac, dok sjedimo u pijesku uz zvuk valova i pucketanja vatre. „Prašina i smeće posvuda, Arapi sjede nasred ceste i puše nargilu, neke polupane zgrade, Bože sačuvaj“, kaže. Da ga samo negdje čuje Antarah ibn Shaddad, rob iz 6. stoljeća koji se proslavio kao ratnik i pjesnik. Na isti način gledao je Arapski poluotok oko sebe. „Postoje li još pjesme koje nisu opjevane?“ pitao se, znajući da je njegova bol ista ona koju su osjećali mnogi prije njega. „I kad umrem, moje suze neće prestati“, dodao je.

Svjetla Dohe izgledala su očaravajuće. Mnogo toga izgleda primamljivo u daljini. Te večeri smo, s obala Perzijskog zaljeva, dobro vidjeli i tugu gradova što se sjaje poput bisera.

piše Lidija Čulo