Želimir Periš: Nemoguće je pisati literaturu za vlastitu djecu

Pisanje i izdavanje knjige toliko je spor proces, da je, jednom kad se knjiga napokon objavi, dijete preraslo moju priču. To sam znao i ranije, pa sam Strašku, djevojčicu s izraženim osjećajem za istinu i pravdu, pisao za svu djecu i njihove roditelje, a onda je, neočekivano, moja kći dorasla tekstu

Foto: Adrijana Vidić

Želimir Periš zadarski je književnik, programer i gejmer, a povremeno i guslar. Objavio je zbirku priča „Mučenice“, zbirku pjesama „X“, knjigu koja spaja priče, muziku i fotografiju „Žuti bog“ u suradnji s Valterom Milovanom i Zvonimirom Perićem te romane „Mima i kvadratura duga“, „Mima i vaše kćeri“ i „Mladenka kostonoga“. „Kostonoga“ je osvojila sijaset nagrada i dobila salve slave i hvale od kritičara i čitatelja, pa je Želimiru u nekom trenutku postalo nelagodno davati intervjue, što nas nije spriječilo da ga nagovorimo na još jedan. Da citiramo Olivera Dragojevića – vridilo je.

Gila kostonoga u narodu je poznata kao vještica, vidarica, travarica i štriga. Kako biste, u nekoliko riječi, opisali sebe, Želimira Periša, autora-zabavljača?

Uživo umjereno dosadan i nemjerljivo nezanimljiv. Tek u fikcijskom tekstu djelomično uzbudljiv. Ova razlika između mene osobe i moga teksta stalno mi se nameće kao problem. Kako sam objavio nekoliko knjiga i pojavio se par puta u kulturnim rubrikama, ljudi greškom očekuju i da sam pametan ili bar razgovorljiv sugovornik, pa me intervjuiraju, zovu na promocije, daju mi medijski prostor a time i društvenu odgovornost. Morao sam si razjasniti da to što pišem knjige ne znači da išta znam, o većini stvari nemam mišljenje ili ga stvaram jako teško. Nisam intelektualac ni mislilac, puno sam više klaun. Moja je vrlina izmišljanje priča pa je i ovaj razgovor više priča nego što će razotkriti dosadnog i nezanimljivog Želimira.

Ipak, u tekstu se trudim biti zabavan. Jako mi je bitno da se publika, čitatelji, gledatelji, konzumenti umjetnosti u bilo kojem obliku zabavljaju, da im nije dosadno. S tim da mi je jasno da svrha umjetnosti nije zabava, svrha je prijenos emocije, ali to je, recimo, drugi sloj koji pakiram u svoje radove. Treći sloj je da sve to zajedno govori o nekim temama koje smatram važnima. Četvrti sloj je doza ironije i sarkazma koja budi intelektualni otpor. Negdje duboko, skriven u slojevima je i poziv na akciju. Ima tu još slojeva i kad se svi poslože dobije se jedna slasna torta mađarica: red tijesta, red čokolade, red tijesta, red čokolade, zagrizeš, uživaš.

Zagađenost nacionalističkim hajkama

Rekla bih da ste mjerljivo zanimljiv, ali neću inzistirati, pređimo na drugog Želimira –Želimir Periš, pripovjedač u romanu „Mladenka kostonoga“ koji pjeva uz gusle. Kako je baš taj instrument postao muzička podloga vaše knjige?

Roman je cijeli u otimanju simbola. Granični prostor u kojem se roman odvija, vrijeme definiranja jezičnih i nacionalnih identiteta, ruralni nazadni patrijarhat, pa i gusle, danas su zagađeni nacionalističkim hajkama. A dužnost i uloga spisatelja jest baviti se kulturnim prostorom, razbijati norme, preispitivati simbole i na kraju otimati pojmove i značenja. Uzeti nešto očekivano i dati mu drugo lice, najčešće uz ironijski odmak, ali nekad i jednostavnu direktnu suprotnu emociju. Tako sam i gusle želio oteti nazadnom nacionalističkom diskursu u kojem su danas jedino prisutne pa zasvirati s njima emotivno i nježno.

„Kad bi žene prekrižile ruke / Puno svijetu zadale bi muke“ početak je deseterca i poglavlja romana u kojem Anka Revolucionarka potiče zadarske radnice u svilarskoj manufakturi na štrajk. Čini mi se da Anka zbog Gile nije dobila dovoljno medijske pozornosti koju zaslužuje pa nam recite kako ste gradili ovaj lik?

Pravda za Anku! Jest, kad sam maštao Gilu i Anku, Gilu sam vidio kao sjenoviti karakter, stalno na rubu neprihvatljivog, gruba, uvijek prvo rješava vlastite probleme, dok je, suprotno njoj, Anka čista ljubav. Uvijek drugog stavlja ispred sebe, solidarna, brižna, napredna, slobodoljubiva. Anku je u dobroj mjeri izgradila sama Gila projicirajući u nju ono što sama nije mogla. Roman to baš ne ispisuje eksplicitno, ali jest tamo, među redovima.

I onda, kad je knjiga objavljena i kad sam krenuo na promocije pričati o knjizi i govoriti o Gilinom problematičnom karakteru, čitateljice su je branile. Ja bih rekao kako je Gila mutna, nerijetko ohola, oni bi rekli: ne, nije, ako je i bila zla to je zato što su je okolnosti natjerale. Objašnjavam im da sam ja Anku zamislio kao pozitivku dok je Gila ambivalentna, svakakva. Ne, nije istina, Gila je najbolja i što ja sad tu nju napadam i tko sam ja uopće da tu pametujem!

Foto: Adrijana Vidić

U romanu „Mima i kvadratura duga“, objavljenom 2014., spominjete, prilično upućeno, bitcoin. Po zanimanju ste programer, što vas je spriječilo da rudarite kriptovalute, umjesto da godinama istražujete za novi roman?

Ali ja rudarim! Čim skinem građansko odijelo pisca, navlačim rudarski trliš pa s kolegama programerima kopam po svijetu digitalnih kompetencija. Osam sati dnevno moj kontekst su podatkovne strukture, a ne stilske figure. I, makar je uvriježeno mišljenje da nema tog algoritma koji može pružiti zadovoljstvo ispisivanja jedne uspješne literarne hiperbole, ja moram priznati da u obje uloge vrlo uživam. A to su tek neki od mojih dnevnih identiteta. Usto sam i roditelj i suprug, što su vrlo kompleksne i zahtjevne uloge. Također sam i pasionirani gejmer, uživatelj svih vrsta igara: računalnih, društvenih i jezičnih. Sve to završi i u tekstu. Pisac mora imati drugu profesiju ne samo radi toga da ne bi crknuo od gladi, rekao je Šklovski i ja se toga držim školski.

Pisanje je puno više od pisaca

Svi dalmatinski gradovi imaju dva-tri opća mjesta koja putnici namjernici uporno ponavljaju. Živite u Zadru, gradu košarke, morskih orgulja, bezvremenskog hita Zorana Jelenkovića „Stara zvona“… nemojte nastaviti niz, nego nam recite kako izgleda vaš Zadar, pogotovo zimi?

Čim završi ljeto, grad, kao zmija, skida svoju turističku kožu. Spomenute orgulje se gase, orguljaš povlači do iduće sezone, košarkaške lopte se ispuhuju, koševi demontiraju, a stara zvona iz pjesme omataju se u građevinske cerade da bi iduću sezonu osvanula još starija i još zvonkija. Tek tada, oslobođen od bivanja fasadom turističkog hodočašća, Zadar postaje grad za svoje građane, mjesto s literarnim programima, mjesto ugodne ljudske kulture, posebno nezavisne, umalo pa grad po mjeri čovjeka, i to traje sve do iduće sezone kad mjera čovjeka opet postanu inozemna i tuzemna noćenja.

U intervjuima često spominjete knjige koje su utjecale na vaš rad, primjerice „Flaubertovu papigu“ Juliana Barnesa. A koji su (ženski) likovi na vas ostavili najveći trag?

Znate što, nikad likove nisam dijelio na ženske i muške i to mi nikad nije bila stavka u uživanju u umjetnosti. Zapravo, dajte da generaliziram, dugo ni ljude nisam dijelio po rodovima i nisam primjećivao da su moji heroji uvijek muškarci. Kad sam to osvijestio, uslijedio je šok. Danas me posebno nervira internet koji onako popularno-aktivistički vrišti: dajte nam više snažnih ženskih junakinja kao Ellen Ripley, Sarah Connor, Katniss Everdeen, mladenka iz Kill Billa, sve neke žene koje dobro mlate oružjem. A s druge strane još gore, Cersei Baratheon, Katarina Velika, Kleopatra, sve neke junakinje kojima je moć spletka, posve druga krajnost. Sve su mi to traumatske teme. Bile su mi to teške godine, rane devedesete, kad sam prvi put spoznao da postoje Srbi i Hrvati, da postoje žene i muškarci. Još nisam načisto s tim.

Vjerujem da mnoge žene i muškarci, Srbi i Hrvati, također nisu načisto s tim temama. Ignorirajmo onda moju zagradu, koji je prvi lik književni koji vam pada na pamet, a zbog kojeg ste pomislili da ima smisla čitati i pisati?

Petnaestogodišnji kapetan iz istoimenog romana Julesa Vernea. Ne pamtim više sadržaj, ali dobro pamtim utisak koji je ostavio na mene: plovio sam po Africi a da nisam smočio noge. Mladom, introvertnom, asocijalnom Želimiru ukazalo se neočekivano rješenje: knjige. Zapravo me više fascinirao medij nego sam lik, razumio sam da je pravi junak onaj koji tu magiju piše.

Sudjelovali ste u radionicama kreativnog pisanja kao polaznik, predavač i suorganizator. Što biste izdvojili iz tog specifičnog pristupa književnom radu?

Radionice kreativnog pisanja prvenstveno su mjesto razumijevanja i poticanja. Meni je pohađanje radionica osvijetlilo put i bez njih sigurno nikad ne bih bio na naslovnici Nade. Konkretno, ozbiljno sam počeo pisati kao student, puno sam čitao i iz tog uživanja mi se rađao impuls za pisanjem, želja da i sam pokušam stvoriti ono u čemu uživam. Čitao sam knjige i pisao priče, no nisam znao što da radim s tim. Nisam ih imao kome pokazati, nisam znao kome poslati, nisam se ni usudio. Petnaest godina kasnije otkrio sam da u mom gradu postoji udruga pisaca i da postoji ljetna škola pisanja Centra za kreativno pisanje u Staroj Sušici. Otišao sam tamo, upoznao druge ljude koji pišu, razmijenio iskustva pa dobio poticaj da se usudim priče poslati, pokazati, javno pročitati. To je upalilo i odmah sam radionice doveo u Zadar pa skupa sa Stašom Aras odradio nekoliko generacija i semestara. Divni ljudi i divni tekstovi su prošli kroz taj program.

Nisam ljubitelj pisaca koji posprdno puhnu i s gađenjem zadignu usnicu pa kažu „pff, radionica pisanja“ i „pisanje se ne može naučiti“. Radionice, a to je ono što im valjda nije jasno, ne pohađaju ljudi da bi piscima oduzeli slavu ili srozali kvalitetu književnosti. („Kakve se danas knjige objavljuju, bože me sačuvaj“, kažu etablirani pisci pa se prekriže.) Većina polaznika radionica piše iz unutarnje želje i potrebe često bez ikakve ambicije da to objavi. Pisanje je puno više od pisaca. I to je jedna od lekcija koja se uči na radionicama.

U kulturu sam uronio naglo i cijeli

Organizirali ste i književna dešavanja u sklopu zadarske udruge ZaPis i KaLibar bestiVala pa ostavljamo nekoliko redaka da se, kao svaki kulturni radnik s iskustvom, potužite na samoeksploataciju, nedostatne financije i kaos u književnom polju, a da to čitateljima bude zanimljivo – izvolite.

Hvala, odgovorit ću kratko: samoeksploatacija, nedostatne financije i kaos u književnom polju. U kulturu sam uronio naglo i cijeli, preko glave pa nakon nekoliko godina ostao bez zraka, jedva doplivao do obale i još se dan danas sušim. Istina je i da sam oduvijek znao što me čeka. Sjećam se prvog održanog KaLibar bestivala u Zadru, to je bilo fantastično i kompleksno višednevno događanje s dvadeset i pet vrhunskih gostiju i top programom, koje je odradilo nas par na prste pola ruke prebrojivih nabrijanaca, nakon čega sam se još mjesecima oporavljao od fizičkog i psihičkog napora. Poslije tog prvog festivala, Juraj Aras, i danas jedan od Heraklovih stupova zadarske nezavisne scene, odao mi je formulu: prvih par godina plivaš na čistom zanosu i ljubavi, onda idućih par godina možeš nastaviti samo ako si dobio ikakvu materijalnu zadovoljštinu, da bi se na kraju u trećoj fazi nadao da će se u timu pojaviti netko tko će preuzeti tvoj dio posla, a ti možeš u počasnu kulturoradničku mirovinu. Ukratko, kultura opstaje na onima koji još nisu izronili.

Suautor ste društvene igre „Strašne žene“. Kako je došlo do suradnje s Gabe Ivanov i udrugom K-Zona i jeste li ikada dobili kartašku partiju?

Prvu suradnju ostvarili smo u pješčaniku ispred njene kuće. Napravili smo staze kojima su lutkice i autići mogli prolaziti, no pijesak je, pamtim, bio dosta suh pa se od njega nisu mogli raditi dvorci, što nam je ostavilo osjećaj nedovršene kreacije zbog čega smo kreativno nadopunjavanje nastavili i idućih dana, godina, desetljeća i to nikad nije stalo. Bez sumnje, mnoge svoje ideje dugujem njoj, pa na neki način i Gilu, jer me Gabe prva osvijestila za rodne problematike još davnih dana, kasnih devedesetih, kad je onomad pohađala Ženske studije, a ja nisam smio, jer tada nisu upisivali muškarce. (Pazi, pazi!) „Strašne žene“ kao društvena kartaška igra i u svim svojim drugim medijskim inkarnacijama sjajan su projekt u kojem pobjeđujete i bez da zaigrate.

Ipak, koju biste kartu najradije izvukli?

To je najbolji dio, uzmeš špil karata „Strašnih žena“, izvučeš jednu, pročitaš što na njoj piše i ti si pobjednik/ca tog dana! Evo jedne – Moderata Fonte kaže: „Zar zaista vjerujete da je sve čemu nas povijest uči o muškarcima i ženama istina? Morate imati na umu kako povijest pišu muškarci.“

Foto: Adrijana Vidić

Iz projekta „Strašne žene“ nastala je i djevojčica Straška. Kako je na slikovnice reagirala vaša kći, koji su daljnji planovi sa Straškom?

Nemoguće je pisati literaturu za vlastitu djecu. Pisanje i izdavanje knjige toliko je spor proces, da je, jednom kad se knjiga napokon objavi, dijete preraslo moju priču. To sam otprilike znao i ranije, pa sam Strašku, znatiželjnu djevojčicu s izraženim osjećajem za istinu i pravdu, pisao za svu djecu i njihove roditelje, a onda je, neočekivano, moja kći dorasla tom tekstu i povezala se s njim. Moja kći danas je velika buntovnica, nosi kečke, bori se protiv nepravde i poželjela je lutkicu Strašku da joj pomogne u toj borbi, pa moja supruga, koja je također buntovnica s kečkama, upravo radi na lutkici. Straška, rekli bismo, širi područje djelovanja.

Uskoro izlazi vaša nova knjiga priča, što možemo očekivati? Nastavljate li pisati o različitim ženskim iskustvima ili se fokus promijenio?

Knjiga priča koja izlazi najesen sadrži neke priče koje su prethodile „Kostonogoj“, u kojima sam prvi put zapisao svoju fascinaciju malim zatvorenim zatucanim zajednicama i prostorima. Zbirka također sadrži i nekoliko novih priča koje su mi ostale kao neiskorišten materijal iza romana, tako da cijela knjiga pliva u sličnoj atmosferi: opet smo u nekim arhaičnim vremenima, ponovo su tu drski likovi, mahom ženski, koji se bore protiv pravila i muškarci koji ne razumiju njihov otpor. Ne bih htio biti pisac koji uvijek piše o istome, moj osobni i spisateljski fokus u međuvremenu se promijenio i teme koje sad istražujem potpuno su na oprečnom kraju društvenog dijapazona, međutim, zbirka koja izlazi na jesen više je oproštaj od „Mladenke kostonoge“ nego nagovještaj novih tema.

Hoćete li nam, kako priliči željama medijskog polja, dati ekskluzivni nagovještaj novih tema?

Prije nekoliko godina me spopala bolest u kojoj se mozak i tijelo polako odvajaju pa svaki ide svojim putem. To mi je dalo priliku da iz prve ruke testiram ideje dualizma uma i tijela, a posebno percepcije mozga i motivacije uma bez tijela. Ali da ne zvučim pretenciozno, to je tek okvir. Moj će roman, kao i obično, biti napeti triler s neočekivanim preokretima, nadobudnim negativcima i neprimjerenim ljubavima. No potrajat će dok ga ispišem. Dotad upućujem na tanku, ali slatku „Graciju od čempresa“, zbirku koja će sazrjeti s jesenjim kruškama.

Gabi Novak nadu pronalazi kad je kasni film pri kraju, a gdje se nalazi vaša nada?

Manje je poznato da u svijetu ljudi nade uopće nema. Kad je Zeus za odmazdu Prometeju poslao kutiju sa svim zlima svijeta i kad ju je Pandora otvorila i pustila u svijet sva ta zla, bolesti i nevolje, ipak je na vrijeme reagirala i spustila poklopac zadržavši u njoj najveće zlo od svih – nadu. Nade dakle nema, ali nema mjesta panici, to nam olakšava budućnost. Sve će biti u redu, samo neke stvari moramo odraditi sami.

razgovarala: Vedrana Bibić