Sport i državni identitet često promatramo kao neodvojive. Rijetko koji društveni aspekt danas budi nacionalni ponos i daje toliki podstrek ideji da su „naši“ izvojevali pobjedu kao što to čine postignuća na prvenstvima. No jedno je takvo postignuće u hrvatskoj memoriji potpuno zaboravljeno – jugoslavenska košarkaška reprezentacija, čiji su članovi bili i Toni Kukoč i Dino Rađa, 1991. osvojila je svoje drugo europsko zlato. Tijekom tog prvenstva, Slovenija i Hrvatska su proglasile nezavisnost, čime je i službeno započeo rat koji je trajno obilježio regiju. Toj povijesnoj epizodi posvećen je dokumentarac „Izgubljeni Dream Team“ redatelja Jure Pavlovića, premijerno prikazan na Pula film festivalu.

Jure Pavlović rođen je 1985. u Pločama. Diplomirao je režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te sudjelovao na raznim međunarodnim edukativnim programima, a njegovi su filmovi prikazani na više od 200 festivala. Njegov kratki film „Piknik“ 2015. je osvojio europskog Oscara, prestižnu nagradu Europske filmske akademije, a sljedeća velika uspješnica bio je višestruko nagrađivani igrani film „Mater“ (2019.), Pavlovićev dugometražni debi. „Izgubljeni Dream Team“ njegov je dokumentaristički prvijenac, a uz Kukoča i Rađu sugovornici u filmu su i drugi velikani regionalne košarke, poput Vlade Divca, Žarka Paspalja i Jurija Zdovca. Kao potpisnica prijevoda filma i redaka u Nadi, iskoristila sam jutro nakon premijere da uz Pašaretu i kavu s autorom razgovaram o konotacijama, namjerama i porukama filma.

Kakvi su dojmovi nakon premijere?

Odlični! Film je završio jako velikim pljeskom, što je super za Pulu. Ljudi su jako emotivno reagirali, puno njih me zaustavilo nakon premijere i reklo da su očarani filmom. Mislim da je to možda i najbolja pozivnica za daljnje projekcije.

Vaši dosadašnji filmovi „Piknik“ i „Mater“ su višestruko nagrađivani, a za „Piknik“ ste dobili i europskog Oscara. Kakav je to bio osjećaj i donose li takvi uspjesi sa sobom i neke muke?

Naravno da je lijep osjećaj kad dobijete priznanje, pogotovo jer je film mukotrpno zanimanje. Filmovi se rade godinama, užasno je teško zatvoriti financiranje i okupiti ekipu. Svaka nagrada je veliko zadovoljstvo, jer je u svaki film uložen jako velik trud, a on često nije dovoljno financijski kompenziran. Kad su vaši filmovi nagrađivani, podižu se očekivanja od vas i vaših idućih filmova. Rekao bih da je to zdravo, jer mislim da nije super pozicija da radite projekte gdje nemate visoke kriterije, prvo prema sebi samima, a zatim i okolina prema vama. Mislim da autor treba imati velika očekivanja i ambicije, tako da bih rekao da malo pritiska može biti pozitivno.

„Piknik“ i „Mater“ su dosta osobni – u jednom je riječ o odnosu oca i sina, a u drugom o odnosu kćeri i majke. „Mater“ je čak inspirirana osobnim događajima iz vaše obitelji. Je li i „Izgubljeni Dream Team“ bio osobno motiviran?

Rekao bih da je možda u tom smislu to moj najmanje osoban projekt, ali naravno da me i osobno jako zanimala ta priča. Jednostavno je fascinantna. U filmu pratimo priču iznimnih sportaša u jednom iznimnom trenutku. Mislim da ona jako puno govori, ne samo o sportu, nego i o društvu.

Je li ideja snimanja filma došla iz vašeg sportskog interesa ili iz fascinacije dramskim potencijalom zaboravljenog prvenstva?

Ideja je došla baš iz te dvije stvari. Jedna je taj fenomenalan sportski moment, a druga fascinacija dramatičnošću prvenstva, u smislu igranja dok se dešavaju velike povijesne stvari: promjene, raspad države, početak rata. I pitanje koliko u takvim situacijama obični ljudi, u koje ubrajam i sportaše, mogu utjecati i mijenjati situaciju.

Mislim da je ta priča univerzalna, da se može primijeniti i na druge ratove i na poziciju sportaša koja je vjerojatno vrlo slična – bespomoćna, kao što su i jugoslavenski sportaši bili bespomoćni u to doba. To me najviše fasciniralo, dramatičnost tog trenutka i dublja perspektiva u stvari kao što je odrastanje igrača preko noći. Reprezentativci su na to prvenstvo došli kao djeca i bezbrižni sportaši i tad su prvi put bili prisiljeni razmišljati o nekim ružnijim stvarima. To i je komentar filma – kad se dešavaju takve ružne stvari, sve pozitivne vijesti i bilo kakav naivni, sportski pokušaj da se neke stvari promijene prirodno padaju u drugi plan.

Film sadrži arhivske snimke Titovih sletova i iskaze igrača o odrastanju u Jugoslaviji. Očekujete li optužbe za jugonostalgiju?

Kad god se radi nešto na temu Jugoslavije, uvijek postoji mogućnost ovih ili onih optužbi, što proizlazi iz činjenice da jedan dobar dio društva uopće ne želi ništa vezano za Jugoslaviju. S moje strane je to razumljivo jer se zna kako se raspala, ali Jugoslavija kao takva je povijesna činjenica, tako da mislim da je zdrav i jedini normalan stav da se o tome raspravlja i da se ta povijest dokumentira. Mislim da je film dosta objektivan i da nismo ulazili u neke posebne političke aspekte koji bi mogli nekoga ovako ili onako isprovocirati. A sad, hoće li biti nekakve reakcije… Kao autor, morate biti spremni na to.

Kako osobno, posebno nakon snimanja ovakvog filma, gledate na taj povijesni period?

Rekao bih da je moj osobni stav možda malo i provučen u filmu, mislim da djelomično ima i fine ironije, ali je, nažalost, to povijesna ironija. Na kraju se povijest jako našalila. Poglavlje o Jugoslaviji u filmu završavamo izjavom Tita da ona ostaje u sigurnim rukama nove, mlade generacije. Na kraju se to pokazalo kao totalna laž. Cijela ta priča oko bratstva i jedinstva se kroz jedan brutalan raspad pokazala kao nešto što očito nije imalo čvrsto utemeljenje. Kako prikazuje film, ta ideja „zajedno smo jači“ na kraju je ispala malo naivna, dječja.

Jedino čemu se možemo nadati je da više nikad do takvog rata, takve mržnje i ostrašćenosti neće doći. Jedan mi je gledatelj baš prišao na premijeri i rekao da je film sjajan, ali da je zastrašujuće koliko ga sve ovo što se trenutno dešava u svijetu podsjeća na ‘91. U ljudskoj se povijesti stalno iznova događaju takvi sukobi i nacionalne tenzije. Jedino se mogu nadati da smo na ovim prostorima sada možda malo iskusniji i da će nas neki idući veliki rat, ako ga bude, zaobići. Da će se, ako će nešto trebati rješavati, riješiti mirno. Želio bih da film proširi i tu poruku.

U tenzijama kakve su pratile početak 1990-ih mnogo je poteza podložno interpretaciji. Film, primjerice, spominje trenutak kad je Vlade Divac na Svjetskom prvenstvu 1990. uzeo zastavu s prvim bijelim poljem dvojici hrvatskih navijača, zbog čega je nakon rata postao persona non grata u RH. Kako gledate na taj trenutak u lokalnom kulturnom sjećanju, a kako u kontekstu proživljenog iskustva tadašnjih reprezentativaca?

Ljudi su osjetljivi na nacionalne simbole pa mi je ta žestoka reakcija razumljiva. No ipak moram uzeti u kontekst da je taj incident prezentiran prenapumpano. Vjerojatno je negativni sentiment hrvatske javnosti prema Divcu izašao iz tog nabrijanog pretpostavljanja, jer se u novinama tada pisalo da je on tu zastavu i zgazio i brisao tenisice njome, što je užasno ružno.

No činjenica je da to nije bila službena hrvatska zastava i da se sve to dešavalo u Argentini, gdje je bilo jako puno emigranata i s hrvatske i sa srpske strane. Srpski igrači su bili stava da bi se slično reagiralo da se pojavila i srpska zastava. Ipak, to je već bilo vrijeme kad se jako počelo paziti tko, što i kako. Prethodno su u Zagrebu Jurija Zdovca napali što nije pjevao jugoslavensku himnu, ali on stvarno nije znao riječi (smijeh)! Ljudi su tada počeli puno više stvarati značenja iz takvih nekih stvari.

Jedan od takvih narativa bio je i raskol između Divca i Dražena Petrovića. „Izgubljeni Dream Team“ se ne osvrće na tu epizodu, kao ni pretjerano na samog Petrovića, koji nije igrao na EP-u 1991. Koliko je manjak fokusa na njega bio autorska odluka, a koliko posljedica činjenice da ga nije bilo?

Petrović se spominje ranije u filmu, kroz prikaze ‘89. i ‘90., i ključne informacije su pokrivene. Spominje se i na prvenstvu ‘91., u kontekstu da je bio kapetan i najbolji igrač te da će bez njega biti puno teže. U filmu je puno sugovornika i morali smo se koncentrirati na igrače koji su igrali na tom prvenstvu. Namjerno nismo išli u objašnjavanje zašto Petrović nije bio tamo, jer kad uđete u to, cijeli taj dio dobiva veliku važnost i dramaturški štopa narativ.

Sami razlog zašto Petrović nije došao nema veze s politikom – u dogovoru s trenerom odlučio je preskočiti prvenstvo jer je imao dosta napornu NBA sezonu. Dušan Ivković je procijenio da može i bez njega, nema tu nikakve posebne kontroverze, makar je zanimljivo što ljudi uvijek nešto upisuju.

Odnos Petrovića i Divca je 1991. još uvijek bio korektan i blizak. Od 1992. stala su i velika prijateljstva drugih igrača pod utjecajem svega što se dešavalo te su se tek kasnije ponovno okupili. Bio je rat, puno tužnih, unesrećenih sudbina; kad se tako nešto dešava, ljudima se teško vratiti na pozitivne, osobne priče. No „Izgubljeni Dream Team“ završava raspadom države i tima, ne ulazi u daljnji razvoj događaja jer bi vjerojatno još dosta dugo trebalo da se to obradi. Možda netko snimi nastavak (smijeh)!

Petrović je pozornost ipak dobio na pulskom festivalu i dosadašnjim projekcijama igranog filma „Dražen“. Što mislite o tom filmu?

Možda sam malo pristran jer su ga radili moji prijatelji i kolege. Mislim da je to dobar film za publiku, a do nje je uspio i doći; mislim da je prošle godine bio naš najgledaniji film. Raditi sportske filmove je vrlo nezgodno, za razliku od, recimo, filmova o muzičarima pa zbog toga još nisu snimljeni ni igrani biografski filmovi o Michaelu Jordanu ili Kobeu Bryantu. Dražen je jednostavno takva ličnost da bi o njemu trebalo napraviti ozbiljnu dugometražnu seriju od 12 nastavaka kako bi se pokrilo svo njegovo iskustvo i uspjesi. „Dražen“ je pristupio tome više kroz neku romantičnu priču i mislim da je dobro da se rade i takvi filmovi, a ne samo festivalski i umjetnički. Naravno, uvijek će biti kritika, što je posve normalno.

Sadržajem je vaš film bliži filmu „Samo je nebo iznad nas“ Renate Lučić, koji dokumentira malonogometni klub Dudovo bure iz Pakraca te njihovu festivalsku tradiciju u 1980-ima. Trenutno je u pripremi i „Sport narodu“ Đure Gavrana, koji će obrađivati ulogu sporta u oblikovanju jugoslavenskog društva od Drugog svjetskog rata do danas. Smatrate li da je zbog nacionalne poveznice, u Jugoslaviji i danas, sportska kultura bitan objekt dokumentarističkog proučavanja? Koliko ju je bitno historizirati?

Mislim da sportsku kulturu svakako treba proučavati i da je to zapravo jako zanimljivo. Rekao bih da je sport sigurno jako bitan u oblikovanju nacionalnog identiteta i identiteta jedne države, i mislim da je on bio jako bitan i u Jugoslaviji. Ne samo košarkaši, već i neki drugi sjajni sportaši, od boksača Mate Parlova do nogometaša. U Hrvatskoj se danas kroz sport vjerojatno događa i najveće ispoljavanje nacionalnog identiteta.

Mislim da je zanimljivo to valoriziranje, ali mislim i da je, kao što se pokazuje u filmu, nekad i precijenjeno. Godine 1989. su svi u Zagrebu navijali za Jugoslaviju, a već se godinu dana kasnije događalo da su navijači zviždali na jugoslavensku himnu. Kad je rat i kad padnu granate, valorizacija da je sport bitan i da on gradi nekakav identitet – kao, npr., ideja da se Jugoslavija ne bi raspala da je osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu – gubi svoj utjecaj. Ova priča pokazuje da je nekad taj utjecaj precijenjen, da o njemu ljudi malo previše razmišljaju.

Tadašnji trener reprezentacije Dušan Ivković Duda i menadžer Vinko Bajrović Capo preminuli su prije finalizacije filma, a u njemu je iznimno vidljivo da ih je ta povijesna epizoda emotivno pogađala do samog kraja. Kakav je bio osjećaj upoznati te figure i razgovarati o vremenu u kojem su djelovali?

Oni su jako puno dali filmu, pogotovo jer su za vrijeme prvenstva bili vrlo svjesni što se dešava, bili su malo stariji od igrača. Mislim da su njihove perspektive zapravo na neki način možda i krucijalne u oblikovanju filma, kao i u tome što se onomad radilo da se igrače zadrži na istom cilju, da odigraju do kraja i osvoje to zlato. Bilo je iznimno iskustvo upoznati ih, bili su super osobe. Jako mi je drago što sam uspio dokumentirati njihovu priču, da ipak nekako ostane na filmu, zabilježena za vječnost.

Razvoj filma trajao je gotovo 11 godina i u njemu je više od deset sugovornika iz različitih zemalja. Kako je tekao proces snimanja i montaže?

Proces je bio vrlo izazovan. Rekao bih da je dokumentarni film u tom smislu dosta i kompleksniji, jer u igranom filmu ipak napišete scene, snimite ih i sami sebi kreirate materijal, dok je dokumentarni film, rekao bih, više montažerski medij. Njegovu dramaturgiju oblikujete u montaži.

Prvi produkcijski izazov je bio skupiti sve te ljude i napraviti intervjue. Drugi izazov je bio pronaći arhivu, jer je nje bilo jako malo. Imali smo snimljene i neke materijale koji su u finalnoj verziji montaže izbačeni. Zapravo se film jako dugo radio on-off. Izazov je bila i montaža, kako posložiti narativ sa siromašnim materijalom i voditi toliki broj sugovornika da bi bili ravnopravno predstavljeni, sve do finalne verzije s kojom sam konačno bio zadovoljan.

Bilo je dosta izazovno prikazati sve te važne informacije kako bi naša, ali i strana publika razumjela širi kontekst, a da ne ulazimo u nekakvu politizaciju i da to ne preuzme film. Kao i da to filmski ne naruši ritam, već da bude dozirano kako treba, da možemo ispričati emotivnu priču igrača koja je zapravo srž filma i ono što omogućuje povezivanje s publikom. To je za mene bila glavna stvar.

Kako je hrvatska produkcijska scena reagirala na stvaranje filma? Jeste li imali slobodan pristup arhivima HRT-a i drugih javnih servisa?

Generalno bih rekao da je velika većina hrvatskih filmaša vrlo kolegijalna i da podržavamo jedni druge. Do arhiva je bilo teško doći, ali ne u smislu da je netko nešto namjerno opstruirao. Na HRT-u su bili vrlo susretljivi. Što se tiče plaćanja, uvjerljivo najskuplji materijal su utakmice i video materijali Međunarodnog košarkaškog saveza (FIBA) i to je ono što zapravo jako diže cijenu filma. No to vrijedi za bilo koji sportski film, arhivski materijali utakmica, pogotovo u sportovima poput nogometa i košarke, užasno su skupi jer velike sportske organizacije drže prava i naplaćuju korištenje sukladno svojim ciljevima.

Generalni je problem to što jako puno televizijskih arhiva nije digitalizirano i sačuvano. To je problem i HRT-a i RTS-a u Srbiji i RTV Ljubljane. Na svim se tim televizijama jedan dio stvari uopće nije arhivirao, npr. vijesti prije ‘91. i sirovi video materijal. Jedan dio arhive je i nestao, kao dio arhive s RTS-a koji je izgorio u požaru. Naravno, i rat je bio kaotično razdoblje pa su se neke stvari jednostavno pogubile ili nestale. Posao bi svakako olakšalo kad bi se ta cijela arhiva, koja je stvarno nacionalno blago, digitalizirala. HRT će to vjerojatno i napraviti u nekom trenutku, a tako su digitalizirane i strane arhive, snimke su zaštićene vodenim žigom i možete ih pregledavati sa svog kompjutera. Puno ste brži, ne morate vrtjeti kazete.

Gdje ćemo još moći pogledati „Izgubljeni Dream Team“? Priprema li se distribucija i izvan Hrvatske?

Film će u osmom mjesecu biti prikazan na Sarajevo film festivalu, a u devetom će krenuti kino distribucija u Hrvatskoj, Srbiji i vjerojatno ostalim državama bivše Jugoslavije. U studenom bi trebao biti na jednom značajnom festivalu A kategorije u inozemstvu, a imamo i jednog od najznačajnijih međunarodnih prodajnih agenata, Goodfellas, te će sigurno ići u kina i u nekim drugim europskim zemljama. Vjerojatno će na kraju završiti na nekoj od velikih streaming platformi. Film je nastao u koprodukciji s HRT-om te će vrlo brzo po distribuciji biti prikazan i na njemu. Mislim da će imati dosta široku distribuciju, pogotovo za jedan dokumentarni film, što je i bila namjera.

razgovor vodila Julija Savić