Potomkinja sam tri generacije trešnjevačkih radnica. Moja je prabaka bila vlasnica i voditeljica ugostiteljskog objekta na Ozaljskoj i, prema obiteljskoj predaji, svakog je jutra slagala čašice s rakijom na šank kako bi dočekale radnike prije no što odu na smjenu. Popijeno je pisala na dug, koji je naplaćivala tek kad bi radnicima sjele plaće, a umirovljenicima mirovine. Moja baka, zaposlena od svoje 15. godine, bila je višedesetljetna radnica tvrtke koja se također nalazila na Ozaljskoj. Odbila je državni stan jer „nekome treba više“ i pomagala prabaki do njezinih posljednjih dana. Mama je odrastala u prabakinoj gostioni, bila je zaposlena od svoje 17. godine, i iako u odrasloj dobi nije radila na kvartu, tamo smo živjele, okružene ženama iz obitelji, ali i susjedama, suradnicama i suputnicama.

Žene iz moje obitelji nisu bile iznimka. Poznata kao prvi zagrebački radnički kvart, Trešnjevka je bila prepuna takvih primjera suživota. Oni nisu bili izolirani, već dio jedne kolektivne povijesti čija je akterica i Jadranka Klekar. Ova radnica i aktivistkinja stanuje na Trešnjevci od rodne 1954., a „Jadrankin prvi život“ nedavno je memorijaliziran u istoimenoj knjizi čije su koautorice Božena Končić Badurina i Olja Savičević Ivančević. Oljina epska poema i Boženine ilustracije ispisuju Jadrankin radni i osobni život, od ranih obiteljskih iskustava preko zajedništva u Hotelu Laguna do štrajka ranih 2000-ih. Priča je to o ranoj selidbi iz obiteljskog doma, stambenim problemima, ugostiteljskom radu, djetetu, kolegicama i frizurama. No ponajviše, to je priča o borbi.

„Jadrankin prvi život“ zapravo je kulminacija dvaju različitih puteva – njezinog osobnog, ali i trešnjevačkog kolektivnog. Pod vodstvom udruge BLOK, na kvartu se od 2018. godine odvija niz projekata s ciljem obnavljanja i revalorizacije trešnjevačke povijesti, posebice povijesti „malih“ ljudi. Prikupljanjem materijala iz osobnih arhiva trešnjevačkih žitelja stvoren je Muzej susjedstva Trešnjevka (MST), bogat virtualni fundus prepun značenja. BLOK je 2021. pozvao Boženu da ga istraži, a ona je počela bilježiti radničke priče. Pritom je shvatila da se, iako sama nije s Trešnjevke, radi o povijesti iznimno nalik njenoj.

– Na nekim fotografijama sam prepoznavala svoju mamu, u fotografiji slastičareve kćeri iz 1930-ih svoju baku, na nekoj trećoj fotografiji radnički stan iz 1960-ih u kakvom je živjela moja teta s obitelji. Pregledavanje tuđih fotografija oživljavalo je povijest moje vlastite obitelji – rekla mi je.

Zajedno s Oljom, sljedeće je tri godine provodila radionice čije su polazište također bili radnički životi, kako sadašnjih sudionika i sudionica, tako i onih zabilježenih u fundusu MST-a. Jedna od fotografija koju su otkrile bila je upravo slika Jadranke Klekar, kako sa 16 godina prodaje cvijeće na Trešnjevačkom placu. Kada je donirala fotografiju, Jadranka se nije ni nadala takvoj suradnji.

– U početku, bila sam donositeljica stvari iz prošlosti. Kad god bih nešto donijela za Muzej susjedstva, uz to bih nešto i rekla. Nisam ni sanjala da će ovo biti rezultat. Dio mog života ispričan u knjizi meni je bio jako važan, no u trenucima kad sam surađivala s Boženom i Oljom uopće nisam bila svjesna što sam sve u životu prošla i kako je to izgledalo – ispričala mi je Jadranka.

Kako je podijelila Božena, ona je već u početku upoznavanja s Jadrankom prepoznala njezina iskustva kao bitno mjesto kolektivnog povezivanja:

– Kad sam u fundusu otkrila Jadrankine fotografije i čula njezinu životnu priču, shvatila sam da će se u njoj prepoznati mnoge druge Jadranke njezine generacije, što je postalo jasno još na izložbi koju su posjetile mnoge žene iz kvarta.

Izložba o kojoj govori bila je zapravo prvo uprizorenje „Jadrankinog prvog života“. Održana 2023. pod istim imenom, sastojala se od ilustracija temeljenih na Jadrankinim fotografijama te maketa i tlocrta stanova u kojima je živjela. Za razliku od mnogih svojih onodobnih kolega, nikada nije dobila državni stan, mnoga njezina prebivališta nisu imala vode, a u jednom je živjela i bespravno. Kao samohrana majka i buduća sindikalistica, Jadranka je gradila gdje god je to mogla.

Njezinu priču mnoge od nas prepoznajemo pod nekim drugim imenima i s drugim detaljima. No takve priče otkrivaju i ona šira kretanja, sustavna, ali često neprimjetna. Kako je svojedobno izložbu o Jadranki opisala Ivana Perić, u njoj „kroz jedan život izbijaju drugi životi, mikropovijest Trešnjevke i makropovijest sistema“. Božena i Olja su odlučile da ta povijest mora biti sročena i dostupna u ukoričenom izdanju kako bi mogla doprijeti što šire.

– Bilo nam je važno Jadrankinu priču zabilježiti u trajnijem formatu. Knjiga može ići od ruke do ruke, cirkulirati u zajednici i pronaći svoje čitatelje i izvan krugova publike koja prati izložbe – kaže Božena.

Tako je našla put i do mene. Potaknuta pročitanim, sastala sam se s Jadrankom u kafiću na sedam minuta hoda od moje rodne kuće i pet od prabakine. Friško s frizure, u šarenoj haljini i s „očima koje se lako otvaraju srcu“ (kako ju je u knjizi opisala Olja), pričala mi je o sebi, o knjizi, o borbi, ratu i današnjici. Kao i mojim pramajkama, Jadrankin je prijeratni život bio obilježen susjedskom solidarnošću.

– Mi smo prvi u zgradi imali televizor. Navečer bi nam susjedi pokucali na vrata, jedan bi nosio kavu, drugi kolače i stisnuli bismo se u naša 24 kvadrata. Dolazili su gledati humorističku emisiju poslije večernjih vijesti. Nikome nije bilo tijesno, nitko se nije bunio, nikome nije palo na pamet da kaže „Ja te ne želim u svojoj kući“ – prepričala je.

Iskustva poput zajedničkog gledanja rijetko dostupnih televizora, susjedskih roštiljanja na dvorištima i posuđivanja odjeće nisu jedinstvena Trešnjevci, no amblematska su za kulturu koju je u njoj desetljećima gajila radnička klasa. „Jadrankin prvi život“ opisuje niz sličnih, malih činova solidarnosti, a njihov je centar Hotel Laguna, gdje je radila punih 35 godina. Tamo se odvijao čitav život – od jedenja i tuširanja do rada, druženja i brige za druge. Kako ju je u jednoj od Boženinih ilustracija opisala Jadranka: „Nekad je u Laguni bilo puno ljudskosti i empatije prema drugome.“

Dok sam čitala taj dio poeme, prisjećala sam se kolača koje je baka pekla za radne godišnjice svojih suradnika i suradnica i hrenovki koje bi mi kuhale mamine kolegice kad bi me morala povesti u ured. Detalji takvih povijesti zaslužuju bilježenje upravo jer nisu bili utopijski, već svakodnevni i znak jedne šire kulture. Oljinim riječima iz knjige, to su „tisuće neispričanih života u oknima / što sjaje u mraku“. Daju nam uvid u stvarne, slojevite živote i pomažu nam kontekstualizirati političko u osobnom. Bitno je da nam takvi zapisi završe u rukama i pred očima, kako bismo te iste oči i otvorili.

– Iskustva „običnih“ radnica, njihova svakodnevica i borbe za mene su baš ona prava, važna i zanimljiva povijest koju treba zabilježiti. Ta iskustva su nijansiranija od onih koje prenosi službena povijest u kojoj uvijek ima nečeg autoritarnog. Netko će se u tuđem životu prepoznati, netko će možda suosjećati, netko drugi će vidjeti da homogeno iskustvo jednako za sve ne postoji. To je već dovoljno važan razlog zašto je takve priče važno bilježiti i pamtiti – rekla je Božena.

Kako saznajem iz priča poput Jadrankinih, ta solidarna svakodnevnica prenijela se i u opresivan kontekst rata devedesetih. Jadranka smatra da je i tu povijest važno bilježiti, iako je često zanemarivana.

– Dosad nitko nije potezao pitanje žena koje su tijekom rata najedanput, s jednim ili petero djece, ostale same i morale samostalno privređivati i plaćati. Ljudi su zaboravljali, ljudi su se obnavljali, no mi sada, kroz ovu knjigu, potežemo to pitanje.

U ratu, Hotel Laguna je bio smještaj za šesto izbjeglica – „hotel prognanika i umornih radnika“ – kako ga u ovom periodu opisuje Olja. Njegovo je osoblje, zajedno s Jadrankom, izbjeglice tretiralo kao goste i sustanare.

– Mi konobari, sobarice i recepcioneri smo prije rata bili dosta povezani i bilo nam je važno da odradimo posao kako treba. Tako je ostalo i u ratu, neki od nas smo postali kao porodice. Svi smo o svima sve znali. Međusobno smo dijelili robu; prognanici su znali dobivati neke stvari, pa su davali i nama jer su oni od nas imali sve – podijelila je Jadranka.

Kako potvrđuju i moje pretkinje, ta se međusobno povratna solidarnost i kasnije održala među dijelovima populacije, no sustav ju je reducirao do točke u kojoj su takvi činovi iznimke. U Jadrankinom primjeru, država nije financirala prognanike iz Lagune, već hotel. On je zatim prešao u privatno vlasništvo te je došlo do degradacije uvjeta sve dok se radnicama i radnicima nije prestala isplaćivati plaća. Tada već povjerenica Sindikata turizma i usluga Hrvatske, Jadranka je 2001. organizirala dvomjesečni štrajk, a podržali su ga i prognanici. Podrška je bila prisutna i šire, ali uvijek na tlu, među susjedima – dok su mediji uglavnom prikazivali štrajk kao antidržavan i dangubaški, kumice s Trešnjevačkog placa hranile su Jadranku i njezinog sina. Iako je tijekom štrajka dobila otkaz, on je ubrzo povučen te je nastavila svoj radni život. Pritom je ostala vjerna borbi za radnička prava; 2003. je postala predsjednica Samostalnog sindikata za uslužne djelatnosti, na čijem je čelu i danas.

Kako kaže i sama, „tu je i Jadrankin drugi život“ koji nije objavljen u knjizi, a tijekom kojeg se kvart stubokom mijenjao. Danas nema te nekadašnje „otvorenosti srcu“ kakva se 1970-ih skrivala u Jadrankinim očima i zajednici. Iako bih mogla pretvoriti ovaj tekst u lamentaciju o minulim vremenima – na kvartu danas vlada mnogo veće otuđenje, ljudi se drže svojih malih krugova, ne poznaju susjede, ne pomažu im jednako – knjiga me poziva da radije razmišljam „o Trešnjevci koja se ne predaje“. Oživljavanje priča poput Jadrankinih kroz projekte poput Muzeja susjedstva mojoj rodnoj četvrti vraća točke značenja iz kojih možemo uzgojiti nove oblike solidarnosti i nove narative, te njima zasigurno možemo povratiti naizgled izgubljeno. Možda se uskoro rodi i okupljalište u kojem ćemo se moći nadahnuti takvim pričama.

– Htjela bih da dobijemo pravi pravcati, fizički muzej u koji ćemo donositi stvari koje će tu ostati trajne – rekla mi je Jadranka.

Na stranicama MST-a saznajem da bi se ta želja mogla i ostvariti – sudionici muzeja „rade na pronalaženju stalne adrese“, a već su dostupne i skice modela upravljanja i prijedlozi prostora. U očuvanju vlastite povijesti, Trešnjevka se zaista ne predaje.

Nakon razgovora s Jadrankom, navratila sam kod bake na ručak. Kao i uvijek u zadnje vrijeme, tema razgovora je bila koliko se kvart promijenio, koliko je više topline bilo prije, koliko su direktori brinuli za radnike i radnici za poduzeća, a susjedi jedni o drugima. Podijelila sam s njom Jadrankinu priču, obećala joj nabaviti primjerak knjige i povezati je s Muzejom susjedstva. Kasnije, na telefonu s mamom, dogovorila sam da krećemo bilježiti i vlastitu povijest na kvartu, barem za sebe. Oljinim stihovima, duh koji nose naše pretkinje, obične žene, naša je ostavština: „Zaboravit ćemo male heroje s ulice / njima nikad i nismo pamtili imena / ali borba mnogih ostat će u nasljeđe.“

piše Julija Savić