Na plaži u napuljskom kvartu Santa Lucia, na bijeloj plastičnoj stolici, stariji čovjek upija sunce. Preko prsiju mu je, velikim štampanim slovima, tetovirano: tutto passa – sve prolazi. Napuljski kupači, lonac manistre usuvo koji dijele, karte i smijeh unatoč (i zbog) prolaznosti. To su slike Mediterana koje, kako se to u narodu kaže, posljednjih godina imaju prođu. Čovjek s tetovažom završio je na majicama i posterima, a spominju ga od Coldplaya do svih talijanskih influensera koji drže do sebe.

Instagram je preplavljen fotografijama ljeta – snimljenima profesionalno ili ne – koje ne skrivaju više ni strije, ni bore, ni starost, ni ponešto stvarniji život od onog koji nam je ova društvena mreža nekada nudila. A gdje je ljeto, tu je i Mediteran: opjevano, mitsko područje koje ovih dana na svojim istočnim rubovima žanje smrt, koje se smatra vrućom točkom klimatskih promjena, koje je danas sve, samo ne mjesto ugodno za život većini.

Ali, onda dođe to ljeto. I, ako ćemo iskreno, unatoč okrutnoj stvarnosti, većina nas zamišlja starost upravo na nekoj plastičnoj stolici na plaži ove privilegirane, evropske obale slavnoga mora. Takve fotografije svi rado gledamo i lajkamo, bude nam neku maglovitu sjetu, upalimo Olivera, potražimo galeba, žudimo za svojim komadićem šljunka.

U moru fotografija Jadrana i Mediterana, odlučili smo biti doslovni: zaustavili smo se na profilu pod nazivom ViaSentimenti (ulica osjećaja) s opisom „Mediterranean life with sentiments“ (Mediteranski život s osjećajima). Iza njega stoji fotografkinja Ivona Bezmalinović, Splićanka i dijete osamdesetih, ljubiteljica soparnika, mora, ronjenja i života uz more.

– Tata je radio u inozemstvu i s jednog putovanja mi je donio Polaroid. Uvijek sam bila okružena kutijama uspomena koje sam voljela listati. Znala sam da ću, ako ne profesionalno, onda za svoj gušt, i sama tako puniti svoje kutije fotografijama. U tinejdžerskim godinama imala sam vlastiti fotoaparat i bilježila sve – od druženja i putovanja do modnih pogodaka i promašaja društva (da, sve smo imale pretanke obrve). Ti albumi danas su mi neprocjenjivi – priča Ivona o svojim fotografskim počecima.

Nakon 15 godina u nautičkom poslu, odlučila je promijeniti posao i krenuti samostalno u produkciju i organizaciju evenata i fotografiranje.

– Od početaka na Instagramu objavljujem fotografije Splita, života juga. Kako su se tu s vremenom umiješale i fotografija vjenčanja, moda i slično, nisam željela da mi fotografije Splita i putovanja ostanu u sjeni. Zato je ViaSentimenti više moj privatni profil, za moju dušu – pojašnjava nam Ivona zašto je ovoga ljeta otvorila profil posvećen samo crticama iz života Mediterana.

Da ne krenemo odmah s lokalpatriotizmom, zaustavljamo se na fotografijama juga Italije: Ivona bilježi njegovu hektičnost i toplinu, često fotografirajući starije ljude kojima su sunčane ulice prošireni dnevni boravak.

– Jako volim otići u Napulj – tu sam doma, to je moj savršeni nered, nostalgični podsjetnik na odrastanje u Splitu u centru grada prije mnogo godina. Drago mi je što Split više nema razrušenih kuća i što je čišći od Napulja, ali nedostaje mi život na ulicama kad turisti odu, onaj šušur lokalaca – govori Ivona o ljubavi prema Napulju koju dijelimo.

– Poslovno sam više puta bila u Pugli, a ove godine sam je s prijateljicom obišla turistički. Ono zajedničko jugu Italije su tiramoli, temperament, glasnoća, buka, grintavost i spremnost na šalu kad god. U Napulju nikad nisam imala problema – vidi se gdje si dobrodošao, a gdje ne – iako sam svaki put nosila dva fotoaparata oko vrata – komentira čestu predrasudu da je jug Italije opasan za turistkinje.

Na pitanje koji je glavni sentiment koji želi prenijeti na pratitelje, Ivona odgovara:

– Za mene je fotografija zapis trenutka koji se nikad neće ponoviti u istoj formi. Taj osjećaj da nešto „zamrzneš“ za neka daleka sutra ima najveću vrijednost. Želim da svi imamo takve uspomene u svojim ladicama, pogotovo danas, u doba digitalne i mobilne fotografije kada se samo klikne i ide dalje. Neke momente vrijedi isprintati i spremiti.

– Ono što želim zaustaviti na svojim fotografijama su sve emocije koje nas čine ljudima: sreću, tugu, sjetu… baš sve. I zato često fotografiram starije ljude. Odavno sam shvatila da je najveći luksuz ostariti i može se reći da stvarno jako volim bilježiti taj luksuz – nadodaje.

Listajući Ivonine fotografije s dalmatinskih otoka, za oko nam je zapeo album iz Komiže, upravo zašto što nije ljetni. Lokalci u džemperima, mačke vire iza kantuna, ulice su puste. Ispod albuma piše da je Komiža njezino mjesto. Zašto?

– Cijeli me život vodio k njoj i tako već preko dvadeset godina. Tamo mogu satima gledati u pučinu, čekati zalazak sunca i slušati more. Zadnjih godina s prijateljima u Komiži slavim doček Nove godine, družim se s lokalcima, uživam u miru i istinskom otočkom životu. Komiža zimi je ribar na pučini, plastične vrećice koje se suše na tiramolima, kavica na pjaceti, brod za Biševo 1. siječnja i dobra Vugava – nabraja Ivona ljepote mjesta koje ovu autoricu podsjeća na jeftino vino, koncerte Kolonije i ilegalno kampiranje.

I za kraj, kad smo već krenuli s problematičnim uspomenama iz mladosti – Ivonina najveća inspiracija: Split. Svako ljeto društvene mreže i portali ponovno izvuku iz arhive album fotografa Feđe Klarića iz splitskog ljeta 1985. Na ulicama muškarci i žene bez grudnjaka (pozdrav majkama s omiških plaža koje su ove godine radile buku zbog jednog toplesa), grad vrvi seksipilom i žarkim bojama. Brojni komentatori žale za tim vremenima i uvjereni su da je Split izgubio dio svog mediteranskog duha. Pitali smo Ivonu pronalazi li ga i danas – i bilježi li ga na svojim fotografijama.

– Vrijeme se mijenja, to je sigurno. Današnje cure, moda i stil više su pod utjecajem društvenih mreža, gdje većina kopira nekoga tko im je drag. Tako se događa da mediteranska moda danas često izgleda više skandinavski. Tu je i velika količina turista koji ispune naše plaže i grad ljeti, pa bude veselo, ali se definitivno izgubila autentičnost u odijevanju i igra s bojama iz osamdesetih – pojašnjava Ivona.

– Ipak, temperament je oduvijek bio dio splitskih ulica – i ostao je. Mediteranski duh je u svima nama, ne može se on izgubiti. Ima ga na Matejušci, gdje se ljudi druže, okupljaju i pjevaju; na Bačvicama, uz picigin, karte i šah u hladovini; u Varošu… Još je tu, ali u drugačijem obliku nego ’85, i to je normalno – zaključuje.

S obzirom da zadnjih godina aktivno učimo da je odmor bitan vid otpora, nemojte se sramiti – ako ste na moru fotografirajte i vi rascvjetalu bugenviliju, uličnog mačora, zalazak sunca ili popucale škure. Mediterana ipak nikada dosta.

piše Vedrana Bibić