„Bejah zauzet čitanjem i pisanjem, kad grunu u moju sobu velik broj tih ljudi naoružanih neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža. To ne bejahu moje svile od kojih im se zakrvaviše oči, no moje knjige poređane po policama; svilu smotaše pod ogrtače, a knjige pobacaše na pod i stadoše ih gaziti nogama i cepati ih na moje oči. A knjige te bejahu u kožu povezane i obeležene brojevima i bejahu napisane od učenih ljudi, i u njima bejaše, da su ih hteli čitati, hiljade razloga da me smesta ubiju i bejaše u njima, da su ih hteli čitati, leka i melema za njihovu mržnju. I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom.“

(Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča: Psi i knjige)

*

Mislila sam da ova priča nikad neće postati nešto više od anegdote koju sam katkad pričala prijateljima, pa s vremenom skoro i zaboravila. U to doba, u prvom desetljeću novog milenija, bila sam još uvijek mlada autorica i pozvali su me u Rijeku također mladi kolege i kolegice okupljeni u društvo pod imenom Katapult iz kojeg su se u međuvremenu u kulturnu i književnu orbitu katapultirala neka danas nezaobilazna imena. Sastali smo se tada, nas desetak, na jednom štekatu u luci na neformalnom razgovoru o književnim pitanjima od izuzetne važnosti. Nikoga od te ekipe nisam poznavala ranije, pa mi nije pretjerano neobična bila pojava od nas nešto starijeg šutljivog lika koji se smjestio za stol, mirno slušajući razgovor i čitavo vrijeme držeći pored skuta ni manje ni više negoli – mač. Mač je, kako pamtim, bio poveći, sklepan od late u kućnoj radinosti, križanac hladnog oružja i dječje igračke, pa sam pomislila da se radi o članu Katapulta, fanu J. R. R. Tolkiena i „Gospodara prstenova“, jer osebujnost u našem fahu nije neočekivana. S druge strane moji domaćini Riječani mislili su da se radi o nekom mome znancu i nitko se nije uzbuđivao, neka čovika. Mučaljivi vitez ponovo se pojavio i na večernjem čitanju, odslušao cijelu književnu večer te se časak kasnije za šankom u istom prostoru razotkrio mom sudrugu: vidjevši obavijest o književnom susretu, odlučio je doći, jer je mislio da su ovdje njegovi neprijatelji, neprijatelji Hrvatske, ali je, eto, uvidio da i nismo nešto opasni, pa je valjda odustao od borbe. Bio je to, shvatila sam kasnije ulogu mača u njegovoj koreografiji, Moj Privatni Thompson, odrasli čovjek s dječjim rekvizitom koji po potrebi može i zaprijetiti imaginarnom neprijatelju, a možda ga, ako ga spopadne zlovolja od nedomoljubne poezije i proze, i malo piknut.

Sjetila sam se, skoro s čežnjom, tog zaboravljenog Privatnog Thompsona, otkako su knjiga i kultura postale kamen spoticanja za svakog poštenog Hrvata, pogotovo za one koji ih inače izbjegavaju u širokom luku. Sjetila sam tog viteza tužnog lika, koji je odslušao dva kulturna programa u jednom danu, onda kad su se kukavice i pauci dohvatili čišćenja lektire od knjiga koje uopće nisu u lektiri (a mogle bi biti), bez da su pročitali popis lektire, a kamoli ijednu od tih knjiga, sjetila sam ga se i kad su zabranitelji hrpimice krenuli u svoju ofenzivu protiv kulturnih festivala, bez da je itko od njih pogledao predstave i izložbe ili makar folklor. Taj nedostatak znatiželje, zazor, skoro pa strah od kulture, ide na dušu čitavog društva, ali i na njihovu dušu. Nije „mali čovjek“ ni moralni ni intelektualni patuljak, pa da je vječno zaveden, neke su stvari ipak i stvar izbora. Ima, recimo, jako puno mali ljudi kojima ustaške pjesmice nisu u top ten, pa ih ipak svaki državljanin ove zemlje nekim čudom zna napamet – od toga se u javnom prostoru nemoguće obranit. Ne bi li bilo fer da i zabranitelji pročitaju bar jednu knjigu pisca kojemu kane ukrasiti fasadu prijetnjom o tjelesnoj ugrozi ili da pogledaju bar jednu predstavu godišnje s liste nepoćudnih? Ali prije će bit da nisu pročitali ni onu jednu jedinu knjigu u koju se zaklinju. Pa ako u tom novonastalom naletu zalaganja za hrvatsku kulturu strada kakav migrant, novinarka ili pisac – kud ćeš bolje! Jer nema većeg zla i fašizma od antifašizma: zalaganja da migrant, žena, peder, nacionalna manjina imaju ista prava k’o Hrvat katolik. Rekli su mi to provjereni izvori: Apartmani Bernarda, Berislav Cro Mirjana, Mas Pater i brojni drugi virtualni bojovnici koji su se ukazali u mom inboksu da svojim životom i djelom svjedoče kolaps hrvatskog obrazovnog sustava. Eto, zašto sam s čežnjom mislila na bojovnika iz Rijeke s mačem od late, koji je pokazao iskren interes da upozna „neprijatelja“, možda mu namjere nisu bile najbolje, ali nije se skrivao ni iza maske ni iza ekrana. Istina, i kasnije sam sretala vremešnu gospodu s puno slobodnog vremena koja su mi dolazila objasniti npr. opačine feminizma ili gospođe koje su me bijesno fiksirale s jedva metra udaljenosti, ne želim ni pretpostavljati zbog čega, no to je uobičajen folklor kulturnih programa.

*

Dok se velika šarena antifašistička povorka kretala preko Zrinjevca prema Trgu bana Jelačića, plovili smo na sunčanoj fronti koja je široko obuhvatila sav onaj raznoliki narod koji se te nedjelje nije bojao prokazivanja ili huligana nego budućnosti o kojoj bi takvi mogli odlučivati. Uz mene su hodali ljudi koje je dio hrvatske javnosti u „mjesecu pijeteta“ proglasio četnicima: spisateljica čiji je otac ubijen na Ovčari i ne zna mu se za kosti i arhitekt koji je famozne ’91. kao student bio na dubrovačkom ratištu, na prvoj liniji, a nakon rata, po završetku faksa, obnavljao Škabrnju. Al’ koga briga, ne broje se zasluge i kosti koje ne možeš ubaciti u usta proždrljivom nacionalnom mitu koji uvijek završava negdje u blizini novčanika i vlasti. Ako prošapćeš da je u Domovinskom ratu bilo i srpskih žrtava, četnik si, jer sljedeći bi put mogao reći i nešto gore. Recimo nešto o tome kako se pod krinkom domoljublja uništava i pljačka domovina i slične antifašističke gluposti. Ili, da citiram Ivu Sanadera: „Gdje su ti lopovi? Nije valjda da ih nema?“

„Gdje su ti fašisti? Nije valjda da ih nema?“

Izvikivanje ZDS, crne kapuljače, dizanje desnice, prizivanje progona i nasilja nad svima koji imaju drugu boju kože, nad svima koji se usuđuju misliti u javnosti, slikanje pod Pavelićem i kukastim križem – to ne čini ustašu, pa šta ako i čini – nije TO fašizam. Jer zna se da je pravi fašizam današnjice antifašizam, što je rekao i onaj Churchill. Dobro, dokazano je da nije to rekao, ali, brate, trebao je!

Naši „amongasi“ u crnim kapuljačama, ukrašeni fašističkim fetišima tako su u zamjeni teza od huligana i nasilnika prerasli u redare i anđele čuvare nacije, dok je zastava Monkey D. Luffy, malog pirata pod slamnatim šeširom sa stranica One Piece mangi, koji se rasteže kao žvakaća guma i sa svojom družinom traži izgubljeno blago, sve boreći se usput protiv nepravde, preko noći od međunarodnog simbola najnovijih generacija, postao najopakiji simbol zla, kao što je i benigna kartonska parola kojom se poziva na rušenje granica mržnje među ljudima na brdovitom Balkanu, postala poziv na državni udar. Tu već stvari postaju toliko bedaste i smiješene da se od užasa smrzneš.

Nije utjeha da nije to tako samo kod nas, evo ni Sally Rooney doma više ne može objaviti knjigu, jer joj klanje Palestinaca smeta dovoljno da se usudila govoriti i pisati o tome. Nije lako danas biti i pisac i čovjek, ili išta i čovjek, traže te da izabereš između to dvoje. Tko želi oboje, neće se ovih dana kruha najesti.

Jedno smo ipak izveli na čistac: kojom ste se zastavom na maršu ogrnuli, tko vam je bio otac, a tko baba, di ste bili ’91., a di ’45., koju ste parolu nosili, sve je to zapravo sasvim svejedno, ako ste, jer vam je istina milija, oskvrnitelji mitova. Ali to ne znači da bi itko trebao hodati po jajima, treba učiniti upravo suprotno. Da dogodine, uz Monkey D. Luffija, korača i Palmina Piplović, na maršu u Splitu.

piše Olja Savičević Ivančević