Kad se prije nekoliko godina novinarka Melita Vrsaljko (1993.) vratila u rodni kraj, u Benkovac, htjela se ponovo saživjeti sa zavičajem i doprinijeti svom kraju, na svoj način i u svom domenu. Nije htjela biti klasičan digitalni nomad koji, gdje god se nađe, samo koristi infrastrukturu trenutnog boravišta. Ona je imala viziju da participira u zajednici. Pozicija novinarke u maloj sredini s profesionalne strane donijela joj je velike uspjehe i novinarske priče, ali i opasne situacije.

Prošle godine naša kolegica je u manje od 24 sata dvaput fizički napadnuta: prvo na javnoj površini, pored divljeg odlagališta otpada, kad je na nju nasrnuo alkoholizirani muškarac, nezadovoljan time što snima ono što je zatekla. Potom ju je kćer istog napadača napala u njenoj kući. Vrsaljko je i u avgustu ove godine bila onemogućena da snimi javni skup, skupinu muškaraca koji su prosvjedovali zbog festivala „Nosi se“. Za Nadu govori o presudi zadarskog Općinskog suda, životu u Benkovcu nakon svih napada, roditeljskoj podršci, ljepotama i prokletstvu svog zavičaja.

Iza nas je nekoliko održanih antifašističkih marševa. Bili ste na zagrebačkom. Koji su vam najveći utisci?

Žao mi je što nisam bila u Zadru jer sam osjećala da je to mjesto gdje trebam biti. Međutim, zbog privatnih obaveza od ranije, to nije bilo moguće. Bilo mi je lijepo tu nedjelju. Vrijeme nas je pomazilo, bio je sunčan dan. Osjećala sam da se nalazim među pristojnim ljudima. Nisam sigurna hoće li se nešto mijenjati nakon marša, vidim da su se političari uzbudili i reagirali, pogotovo desna scena. Neka su ljudi izašli i pokazali da nas ima. Iznenadio me broj ljudi, to me je jako razveselilo.

Evo nas u decembru pa sagledajmo godinu. Vaša je bila prilično hektična? Bilo je lijepih trenutaka, nagrada za novinarski rad, ali isto tako ste dosta vremena proveli na zadarskom Općinskom sudu zbog prošlogodišnjeg fizičkog napada tokom obavljanja posla. Dogodio se i incident na festivalu „Nosi se“ u avgustu. Kako posmatrate te događaje s malim vremenskim odmakom? Je li to zatvoreno poglavlje? Ili se sve nastavlja?

Ne, ništa nije gotovo. Prije mjesec dana sam opet išla na sud, portir mi je rekao: „A dugo se nismo vidjeli!“ Sve to me dosta izmorilo. U trenucima kad trebam ići na sud, miče mi se fokus s nekih stvari kojima se moram ili želim baviti. Oduzima mi vrijeme i energiju. Takva situacija čovjeka lako može uvući u crnilo. I počela sam osvještavati da mi se to na neki način dogodilo, a onda sam samu sebe nekako uvjerila da su sve te moje bitke možda već unaprijed izgubljene i pomirila se s tim. Prihvatila sam da će svi ti procesi još neko vrijeme trajati.

Događaj na „Nosi se“ je najviše odjeknuo. Situacija se donekle smirila, ako se to može uopće tako reći. Shvatila sam da ne mogu previše utjecati na tamošnje prilike, ali da mogu promijeniti kako ja gledam na to. Trudim se što više smijati s prijateljima, pokušavam napraviti sve da ti napadi ne definiraju moju stvarnost i ono što jesam. I nekad je to izuzetno teško. Kad me zovu za intervjue ili za neke javne nastupe, zovu me radi tih situacija i kao da se cijelo vrijeme moram stavljati u poziciju žrtve. A ne volim to biti, ne volim se osjećati žrtvom. Ne želim graditi svoj identitet oko toga. Nitko sebi ne bi htio takvu vrstu publiciteta.

Pozicije i utvrde lokalnih vlasti su začahurene decenijama. Promjena se već dugo nazire, ali čini se da stvar mora eskalirati?

Pa možda je to bio slučaj s benkovačkim festivalom. To što se tamo dogodilo je šokiralo Hrvatsku, ali mene i moje ljude iz Benkovca nije. Mi gledamo te ljude cijeli svoj život, znamo tko su, znamo koliko je svatko naplatio svoje domoljublje i od njega profitirao. Svašta znamo. Ono što se dogodilo je eskalacija 30 godina pogrešne politike u državi na nekoj široj skali i odnosa politike prema tom području koje vladajućoj kasti služi samo za ubiranje glasova na izborima. Prostor slobode se počeo otvarati jer su se počeli pojavljivati glasovi koji su drugačiji. I taj proces traje već duže vrijeme.

Mi govorimo o zabraniteljskom ljetu 2025., a nama je Grad godinu ranije uskratio gradske prostore za tribinu o javnom interesu. Imamo dopis pravobraniteljice u kojem jasno piše da smo bili diskriminirani, da nam je bilo ugroženo pravo na slobodu izražavanja. Dosta ljudi u Benkovcu mi je prišlo na cesti ili u dućanu i dalo mi podršku. A ta podrška nije u lajkovima na društvenim mrežama, ona nije javna. Zato ću biti optimist i tvrditi da ona skupina koja bi zabranila festival nije cijeli grad, da ne predstavlja Benkovac. Imamo problema s jednom skupinom ljudi koja je vezana za gradsku vlast i koja misli da može onemogućiti druge da slobodno rade i misle.

Benkovac je dugo bio potpuno medijski zapušten. Čitamo uglavnom plaćene PR tekstove o uspjesima gradske vlasti ili crnu kroniku. Mnogo tema je ostajalo ispod radara. Rekla bih da se to najviše promijenilo vašim dolaskom u Benkovac. Kao da ste to područje postavili na mapu i rasvijetlili.

I Novosti su također!

Ali drugačije je kad je netko tamo, na izvoru. U zadnjih nekoliko godina nam češće dolaze vijesti ne samo iz Benkovca, nego i šire. Naravno, lokalna vlast nije pretjerano sretna zbog toga. Kakvo je vaše iskustvo?

Smeta mi što oni to sve shvaćaju osobno. Moje novinarske upite su komentirali na način „a šta ona ima sad pisati o tome, šta ona ima protiv“. Ljudi nisu upoznati s ulogom medija i jedan dobar dio njih ne shvaća da ja ne idem po svijetu i tražim o kome ću pisati jer mi se on ili ona ne sviđaju. Novinarstvo to nije i ne funkcionira kao nešto maliciozno i upereno na osobnoj razini. Postoji kriterij na osnovu kojeg novinari odabiru priče. Ali imam osjećaj da su se političari u tim krajevima počeli privikavati na to da postoji javnost kojoj moraju dati odgovore. Nije javnost tu samo da se okupi u predizbornoj kampanji pa da ih počastiš.

U presudi zadarskog Općinskog suda izjednačeni ste sa svojim napadačem, krivi ste za remećenje javnog reda i mira. Jeste li očekivali takav ishod?

Sutkinja u presudi navodi neke stvari koje je vrlo lako demantirati: da se napad dogodio ispred kuće tog čovjeka, što je neistina. To me ne iznenađuje jer naše pravosuđe dugo donosi apsurdne presude. Ljudi su mi govorili, čak neki iz policije, da odustanem, „ne možeš ti protiv njih“, a tu misle na lokalne HDZ-ove moćnike. To mi vrijeđa zdrav razum jer sam očito trebala dopustiti da me netko pod utjecajem alkohola prebije, da se ne branim. I ta poruka mi je poslana – ne smiješ se braniti ako te netko moćan napadne. Na presudu ćemo se, naravno, žaliti.

S druge strane, Općinsko državno odvjetništvo baš je ovih dana podiglo optužnicu protiv napadača i njegove kćeri, koja je dan nakon napada došla pred moj kućni prag. Drago mi je zbog toga jer smo preko godinu dana čekali na rješenje. Ali isto primjećujem nelogičnosti u cijeloj situaciji – jedna sutkinja je presudila da sam kriva iako sam bila napadnuta, a ODO Zadar istovremeno diže optužnicu protiv tog čovjeka. Kako god, imam se potrebu zahvaliti odvjetnici Vanji Jurić koja mi pomaže „navigati“ kroz sve apsurde našeg pravosuđa, kao i mojim kolegama i kolegicama iz redakcije jer su mi u svemu divna podrška.

Da li vam prolazi kroz glavu da batalite ovaj posao, da krenete u nekom drugom smjeru? Ili vas i dalje „voze“ novinarska načela i taj fajterski duh koji bez sumnje posjedujete?

Ma svaki treći dan pomislim kako bi bilo dobro izaći iz novinarstva. To je borba. Ali kad bih zbog svega ovoga o čemu smo pričali donijela odluku da se povlačim, ispalo bi da su uspjeli u svojoj namjeri da me ušutkaju. Ako ikad izađem iz novinarstva, to neće biti radi nasilnika, već nepovoljnih radnih uvjeta u toj struci. Moram reći da u Zagrebu, odnosno svuda van Benkovca i Nadina, ne mislim o tako bazičnoj stvari kao što je sigurnost. Ja, za početak, moram misliti o tome. Teško mi je zamisliti budućnost jer mi ni osnovno nije osigurano.

Kako ste odlučili da se bavite novinarstvom, da se usmjerite prema tome? Kako je izbor spao na to?

Nisam talentirana za matematiku i fiziku! Šalu na stranu, nije samo radi toga. Još u osnovnoj školi sam išla na natjecanje iz Lidrana, pisala sam razne komentare i tekstove. Sjećam se teksta, još ga negdje imam, o mojim vršnjacima iz škole koji su radili u kamenolomu. Djeca u sedmom razredu osnove su radila za dnevnice i kad bi došla u školu, kupovala bi nam slatkiše. U tom tekstu sam kritizirala dječji rad i eksploataciju djece i to je završilo na Lidranu. Ukratko, voljela sam čitati, pisati, pričati, zanimala me fotografija. Za mene je novinarstvo bilo logičan i prirodan izbor. Ali ne znam da li bih svom djetetu, da ga imam, poželjela da se bavi ovim poslom.

Da li ste imali uvid u okruženje oko sebe, kako žive ljudi u zaleđu i u Lici, dok niste počeli da se bavite novinarstvom?

Definitivno je to saznanje došlo preko novinarstva jer nisam bila svjesna svoje okoline dok nisam otišla u Zagreb, dok se nisam izmjestila. Tek mi se s novinarstvom to otvorilo. To je alat s kojim će netko zadovoljiti svoju znatiželju – zašto se nešto, pobogu, događa u ovom svijetu? Divan je to posao, imaš pravo postavljati pitanja i plaćen si da tražiš odgovore. U zadnje vrijeme ima toliko devastacija prostora, sve mi ih je teže i teže pratiti. Kapital je žestoko nahrlio na te resurse i u tome vidim nasilje. Ako netko istovari tisuće tona medicinskog otpada u naseljeno mjesto, to je nasilan čin i prema prirodi i prema ljudima.

Mislim da su se mnoge stvari promijenile nakon Une (pokušaj izgradnje male hidroelektrane u Donjoj Suvaji, op. a.). Pobuna je zaustavila investitora i to je na drugim mjestima bilo poticajno. Ipak, crno brdo u Biljanima mi je sinonim za okolišnu devastaciju. I sad ćemo se mi toga riješiti, a drugi će ga dobiti. Prodaje se priča o seoskom turizmu, eko proizvodnji, stočarstvu, a država paralelno omogućava zagađenja. Vidimo to na najnovijem primjeru, ravnatelj Državnog inspektorata je završio u pritvoru baš zbog medicinskog otpada. Općenito mi nije jasno u kom smjeru ide razvoj tog kraja, pogotovo poteza od Gračaca do Knina.

Vi ste također i promotorka svog zavičaja.

Ovo mi nitko nije rekao!

Često govorite o Benkovcu, Bukovici i Ravnim kotarima, širite glas o prirodnim ljepotama i upoznajete ljude s tom fantastičnom geografskom pozicijom. Gdje vodite ljude kad vam dođu?

Vodim ih na Zrmanju obavezno! Ima ta staza koja vodi od derutnog autobusnog kolodvora u Obrovcu do Jankovića buka. Vodim ih i na otok Vrgadu, na Kamenjak s pogledom na Vransko jezero. I naravno, na rijeku Bijelu. Toliko je mjesta da ne znaš gdje bi prije. Iz predivnog smo zavičaja. Moj prozor gleda prema zapadu, imam divne zalaske sunca. U šali znam reći da živim u Kotarima samo zbog tih 10-15 minuta kad sunce zalazi. Tih boja nema u Zagrebu.

A kakva je zabava u Kotarima?

Mi smo, prije svega, osuđeni na auto. To zna ubiti zabavu jer se kući moraš vratiti trijezan. Imamo legendarnu piceriju „Pape“ koja je mnogo više od picerije. Tamo se često održavaju odlične svirke. A u Zadar uopće ne idem u izlazak, nema mi tamo primamljivog sadržaja i češće sam u Šibeniku gdje su programi po mom guštu. Organizirala sam život tako da ovdje u Zagrebu zadovoljim svoje potrebe za izlascima, pa se vratim doma iscrpljena. Sve čime se bavim zapravo i zahtijeva mir i samoću. Ako pišeš scenarij, moraš se malo povući u sebe. U Zagrebu mi je puno teže kvalitetno provoditi vrijeme sa sobom. Toliko je ljudi i distrakcija, svako malo neki FOMO (strah od propuštanja, op. a.)… Grad te lako odvuče. Kad sam dolje, vratim se onom iskonskom, onome što jesam. Ali velika je to privilegija, da ti je posao tamo gdje ti je laptop.

S moralnom podrškom roditelja je mnogo stvari u životu kudikamo lakše, a vi imate tu sreću da je vaš odnos upravo takav. Kako izgleda vaša svakodnevnica?

I moj otac je 1990-ih doživljavao slične napade kao i ja sada, tako da je njemu sve poznato od ranije, nažalost. Doživio je tu vrstu linča i sada po drugi put jer su se razni komentari ticali i njega. A što se tiče naše dinamike, kad dođem kod njih na ručak, uvijek pričamo isključivo o politici. Mislim da bi mi bilo puno teže da nemam njihovu podršku. Zamislite situaciju u kojoj vas šira okolina osuđuje i da vam na sve to, još to čine i roditelji. To mi je nezamislivo. Naravno, moja mama bi bila sretnija da se ne bavim ovim poslom, ali i njoj i ocu je jasno čime se bavim i koja je svrha toga. Važno je imati core zajednicu oko sebe koja će biti uz tebe i neće sumnjati u tvoje odluke.

Vaš tata je bio zvijezda vašeg prvog filma „Knin – Zadar“. Film je imao veliki uspjeh i svuda je bio. Ali čula sam da još uvijek nije u Kninu! U Benkovcu jeste.

Sada pokušavam organizirati projekciju u Kninu, to mi je velika želja. Ljutim se na samu sebe što to još uvijek nisam napravila. Ta večer u Benkovcu mi je bila posebna. Zvone je dočekao svojih pet minuta slave, a poslije je čak glumio u nekim stranim produkcijama. I to je znalo biti zanimljivo. Pojavi se kao statist na nekom filmu i onda se buni zbog radnih uvjeta. Njegov sindikalni duh se prelio i na to polje. Uskoro ide u mirovinu, neće dočekati završetak radova rekonstrukcije pruge. Ali gledat će vlak s prozora. I eto, bit će opet vlak, ali pitam se za koga. Prije 11 godina, kad je vlak ukinut, bilo je više ljudi nego danas. Nadam se da to neće biti još jedna propala investicija.

Pripremate novi film. Koliko nam možete otkriti o tome?

To će biti dugometražni film. Radni naslov „Klimatska kriza u Ravnim kotarima“ sve govori. Voljela bih globalni problem ispričati iz lokalne pozicije. Producentica Sabina Krešić i ja se sad prijavljujemo na različite radionice. Imam osjećaj da mi se „Knin – Zadar“ više dogodio, naučila sam mnogo u tom procesu. Sad nemam osjećaj da negdje žurim. Novi film je sad u fazi razvoja projekta.

Iz Benkovca ste jednom otišli pa ste se vratili. Kako se nosite s povratkom u rodni kraj?

Bilo je različitih faktora koji su prevagnuli da se vratim, ali tu odluku ne doživljavam konačnom. Nisam očekivala da će neke stvari biti tako teške i da će me živcirati isti problemi zbog kojih sam 2012. otišla u Zagreb. Sad imam osjećaj da mi fali komadić odrastanja zato što nema puno ljudi koji su nekada živjeli u benkovačkom kraju, otišli su za Njemačku, Irsku… Jasnije gledam na život tamo prije odlaska u Zagreb. Vidim prostor koji je zapušten, prepun trauma i narativa koji stvaraju novu mržnju i sukobe. Često se zna reći da mladi koji se vrate u svoj rodni kraj mogu pridonijeti svojim povratkom, pomoći, ali onda vidiš da zajednica reagira drugačije pa važeš svoje odluke. Mislila sam da sam potrebnija Benkovcu nego Zagrebu.

Kako se odmarate od novinarstva i svih poteškoća koje taj posao nosi? Da li se uopće moguće odmaknuti od novinarstva?

Idem u duge šetnje zavičajem i slušam audio-knjige. Čovjeku treba minimalno dva tjedna odmora da počne osjećati benefite, a ja se ne sjećam kad sam zadnji put imala toliko slobodnih dana. Mozak mi stalno, stalno radi. Nema puno isključenja i dokolice. Ali je ključno otići petkom na piće s prijateljima koji te razumiju i s kojima dijeliš probleme, izvlačiti s njima iz tih glupih situacija nešto smiješno, tješiti se u nekim nevoljama. Novinarstvo je u tom smislu gadno zanimanje, utapanje u porocima se dosta veže uz našu profesiju. Zato je bitno to osvijestiti. Najviše mi paše da imam rutinu, neki minimum koji dnevno moram postići. Trudim se koliko mogu. Ali sve nas jednako gazi ovaj rad u kapitalizmu.

razgovor vodila Anja Kožul