Prije udarca stiže psovka, prije noža pero, prije smaknuća naredba, prije rata govor mržnje, prije kaosa laž. Nekad je najbolje među nama ubijala prejaka riječ, dok nas danas uglavnom mogu dotući one slabe, izvrnute, bez značenja, prešućene i sl. Svake godine s mješavinom znatiželje i zazora dočekam vijest o izboru za riječ godine, a misica među riječima za 2025. bila je ragebait. U doslovnom prijevodu „mamac za bijes“, a u nekom koji bi bio u duhu jezika, čini mi se zgodan razjarivač ili, još bolje i sasvim u duhu vlastitog značenja – raspižđivač. Ako vam je slučajno promaklo ili vam nije sasvim jasno o čemu se radi, to je ono kad vam netko kaže ili napiše nešto u namjeri da vam digne tlak. Iako je ova pojava puno starija i od trolanja i botova i interneta, na mrežama je doživjela puni procvat, uništavajući mogućnost komentiranja, izražavanja mišljenja, a kamoli dijaloga, prenoseći se na ulice i stadione, u parlamente i sabore. Baš zato je dobro da je ragebait globalna riječ-fenomen godine, jer kada se osvijetli reflektorom, vidimo je i čujemo jasnije, potencijalno takva riječ je kao pištolj na našem uhu, ali o nama ovisi hoće li opaliti.

Prošlu godinu, jednu od težih i turbulentnijih i na lokalnoj razini obilježile su teške riječi, prazne riječi i naravno, dvostruke konotacije. Također, mnoge riječi su u novonastalom kontekstu gotovo preko noći postale zapaljive, ragebait za razne skupine ljudi. Zato, za početak godine, izdvajam one koje su obilježile 2025., ali i predlažem i njihov upgrade u 2026. godini.

Antifašizam – Mirotvorstvo

Do ove godine smo još mislili da je ta osnovna lekcija iz povijesti čovječanstva svladana i da je jasno što je fašizam, pa onda prema tome i što je antifašizam: ako je nešto u samoj svojoj ideji i srži zlo, a rasni zakoni to jesu, čini se prilično logično biti antifašist – antirasist, antišovinist itd. Otpor zlu je više od dobra, a antifašizam je taj otpor i ta hrabrost koja je spasila i još uvijek, nažalost, spašava suvremeni svijet od Benkovca do Gaze. Ipak, čini se da je mnogima veći problem u prefiksu anti negoli u fašizmu odnosno da je veći problem otpor nasilju koje raste u društvu, negoli samo nasilje. Valja se podsjetiti na neke inicijative koje su bile pro, a ne kontra kao na primjer notorna „ZA obitelj“ – najperfidniji primjer manipulacije jezikom. Mržnju prema antifašizmu prošle je godine posebno popularizirao Donald Trump, a balkanski neokolonijalistički refleks odmah prigrlio. Zato nam u novoj godini želim da budemo svoji, da pričamo o antikolonijalizmu kao o antifašizmu našeg doba, i da živimo mirotvorstvo.

Femicid – Sestrinstvo

Devetnaest je ubijenih žena prošle godine u Hrvatskoj i puno više onih koje su od svojih najbližih udarane, osakaćene, propucane, prebijane, ponižavane, ušutkane. Za njih nitko ne moli na trgovima, na njihovu stranu društvo stane kada je već prekasno, za njih se zalažu tek njihove sestre i pokoji brat: čast ženskim udrugama, novinarkama, umjetnicama, književnicama, redateljicama koje su u prošloj godini pokazale snagu sestrinstva. Femicida će biti manje ako feminizma bude više. Sestrinstvo i jedinstvo, velike su riječi novog vremena, koje, treba li napominjati, idu zajedno i uključuju i žene i muškarce.

ZDS – Zdravo

Bio bi to dobar predložak za neku komediju koju bi mogao napisati Aristofan jednako kao i Brešan: cijela država skoro cijelu godinu se svađa oko jednog pozdrava. Moralnu i estetsku mjeru nam uzima jedan kič pjevač i utajivač poreza s kompleksom mesije, a vatru potpiruje i razdor među ljudima stvara premijer iste te zemlje, inače deklarirani fan spomenutog pjevača-mesije. Na nesreću u Hrvatskoj tu grotesknu scenu živimo.

Sjetilo me ovo na jedan krasan pozdrav koji je devedesetih protjeran iz jezika, a to je – Zdravo. Pri tom, taj zdravo ima korijene i u drevnom starinskom pozdravu Zdravi bili ili u dužoj verziji Zdravi i veseli bili. Postoji li ljepši pozdrav? Bok i bog mu nisu ni do koljena. Dobar dan je samo pristojan. Predlažem povratak pozdrava Zdravo u upotrebu, jer kako sve počinje u jeziku, a jezična komunikacija počinje pozdravom, možda bi to mogao biti jedan od načina da ovo društvo koje ionako nije ni za što spremno osim za vlastiti odron, konačno ozdravi.

Migranti – Zajednica

Sugrađani koje viđamo na biciklima, u pekarnicama, trgovinama, taksijima, na baušteli i bez kojih bi centar Zagreba nedjeljom zjapio poluprazan, ali s kojima rijetki od nas imaju stvarnog dodira, ljudi u bijegu od puno veće nevolje od ove koja ih je dočekala ili sirotinja koja došla trbuhom za kruhom, uglavnom tamnije puti, a fizički vidno krhkiji od domicilnog stanovništva, idealna su meta za iživljavanje huliganima svih vrsta i odijela. Između ostalog, napada ih se ako ne govore hrvatski jezik. Zaboravljaju se pritom kum Joso ili stric Stipan koji su iz dijaspore sagradili trokatnicu, a da njemački nikad nisu uspjeli savladati. Slažem se da bi strani radnici, najviše zbog sebe, trebali naučiti naš jezik, a da bi to bilo moguće treba ih uključiti u zajednicu, progovorit će kada budu imali s kim razgovarati hrvatski, kada prestanu biti stranci, a postanu sugrađani – za sada se ovakvo uključivanje svelo na rijetke kulturne centre i volonterske organizacije.

Također, nemoguće je ne primijetiti da neznanje jezika najviše smeta onim Hrvatima koji su markirali satove hrvatskog ili im materinji jezik naprosto ne ide. Očekivalo bi se od takvih više razumijevanja.

Zabranitelji – Dezerteri

Koncert na hipodromu, dvostruke konotacije i zabraniteljsko ljeto, bili su uvertira u huligansko teroriziranje javnog prostora. Nasilje je blagoslovljeno s govornica i oltara, pa bismo već mogli govoriti i o nasilju države nad državljanima. Država, naravno, nije zemlja, država nije ni domovina, države se mijenjaju, a zemlja je ista. Zemlju vole zemljaci, a državu oni koji od nje dobro žive, koji jesu država. Naša država, pak, uvodi obavezan vojni rok; možda će zelembaći skloni nasilju u službi države u tome pronaći svoj smisao ili barem naučiti pospremiti krevet. Ne mislim da je dezerterstvo kroz povijest bilo neki osobit čin hrabrosti, pa ni pacifizma, iako je bilo i takvih časnih slučajeva, češće se radilo o ljudskom strahu, konformizmu ili kukavičluku. Međutim, s ovakvim državama u kakve se ustrojio ili se postrojava dobar dio svijeta, izbjegavanje obaveznog vojnog roka i dezerterstvo postaje etički imperativ i o njemu treba glasno razgovarati kao o novom mogućem obliku ne samo hrabrosti, nego i čovječnosti.

Flotila – Solidarnost

Uz brojne gore navedene ragebait riječi, prošle godine u širu upotrebu je ušla i jedna fina riječ, a to je flotila. Ne postoji ljepša i važnija slika od jata brodova koji su spriječeni i nisu doplovili do obala Palestine da bi isporučili humanitarnu pomoć, ali su svejedno donijeli nadu i pokazali put. A nada je još uvijek riječ godine, ako izbjegne zamku lažne utjehe. No, kako nada nije riječ koja može opstati bez drugih, u 2026. vezivat ćemo je uz solidarnost o kojoj će ovisiti, a za razliku od mnogih lijepih i praznih riječi, solidarnost nije apstraktna, ona podrazumijeva djelovanje.

piše Olja Savičević Ivančević