Riječka multimedijalna umjetnica Milijana Babić provela je umjetničko istraživanje „Knjiga utjehe i radosti za svaki dan“, u sklopu kojeg je kroz dvije godine prikupila dvjestotinjak svjedočanstava žena različitih dobi o iskustvima perimenopauze, menopauze i vremena poslije hormonalnih promjena kako bi se te teme destigmatizirale te otvorio prostor za međusobno dijeljenje znanja, podršku i osnaživanje. Izbor iz tih svjedočanstava, kao i crteži, kolaži i pjesme, objavljen je u umjetničkoj knjizi „Afterparty – razgovori o menopauzi i starenju“ (grafičko oblikovanje potpisuju Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić), koja je bila središnji dio izložbe „Afterparty“.

Spomenuta izložba rezultat je pak suradnje umjetnice s kustosicom Petrom Dolanjski Harni i stručnom suradnicom Željkom Jelavić te je bila postavljena krajem studenoga u Galeriji Prozori Knjižnice S. S. Kranjčevića u Zagrebu. Od 30. siječnja do 13. veljače se može pogledati u Gradskoj knjižnici Rijeka. Uz knjigu, izložba uključuje rad „Pauza“, realiziran u formi kalendara i plakata, s fotografijama umjetnice koje su vizualni pandan iskustvima žena.

Pišete u uvodu umjetničke knjige „Afterparty – razgovori o menopauzi i starenju“ da vas je 2023. poziv za izlaganje novog rada u Galeriji Prozori zatekao dok ste prolazili hormonalne promjene. Kakve su za vas bile te promjene i iz kakve potrebe, interesa ili želje ste započeli ovaj umjetnički projekt?

Na početku bih napomenula da sada govorim „s druge strane“. To je izraz koji sam više puta čula od žena koje su prošle kroz takozvani tranzicijski period prema menopauzi, koji može biti izrazito turbulentan zbog hormonalnog disbalansa. Nakon procesa prilagodbe tijela na promjene uzrokovane smanjenjem proizvodnje ženskih spolnih hormona, žene često uplovljavaju u mirnije vode. Ipak, iskustvo „druge strane“ uvijek je individualno i ovisi o nizu različitih čimbenika. U uvodu knjige koristila sam prošlo vrijeme jer imam osjećaj kao da je sve to iza mene, iako se tijelo nastavlja mijenjati i mi zajedno s njim. Moglo bi se reći da se sada nalazim i s druge strane umjetničkog istraživanja o menopauzi i starenju, koje je na mene djelovalo transformativno.

Gledajući unatrag, poziv Galerije Prozori došao je u pravom trenutku za pokretanje umjetničkog projekta s fokusom na ovu društveno tabuiziranu temu, jer sam je u tom razdoblju intenzivno živjela. Bilo je to već u poodmakloj fazi perimenopauze, kada sam osvijestila svoju dob i ono što ona nosi, a ta je svijest obojila moj život. Nisam si mogla objasniti kako sam tako značajne fizičke i psihičke promjene dočekala tako nespremna, kako to da mi nitko o tome nije govorio, da me nitko nije upozorio da mi se tako nešto može dogoditi – i što s tim. U stanju zbunjenosti ta su pitanja pokrenula alarm koji je postao okidač za umjetničko djelovanje.

„Meni su valunzi najmanji problem“, rekla je sudionica istraživanja i u tome sam se prepoznala. Naime, iza samog valunga, odnosno naleta vrućine, kao najpoznatijeg i najvidljivijeg znaka menopauze, otkrila sam čitav spektar promjena o kojima se mnogo manje govori, a koje mogu predstavljati puno veći izazov. Izdvojila bih iskustvo nemogućnosti rada zbog stanja koje nazivamo moždanom maglom, koje me plašilo ne samo zbog onoga što mi se događalo, nego i zbog straha da neću uspjeti koncepcijski postaviti rad, da neću stići do roka, da ću morati otkazati projekt i da će to imati svoje posljedice. Osim što bi mi srušilo samopouzdanje, morala bih vratiti sredstva dobivena za projekt, uključujući i vlastiti honorar.

Kažete da je na vas ovo umjetničko istraživanje djelovalo transformativno. Na koji način?

Žene s kojima sam imala priliku razgovarati i čije sam poruke podrške primila dale su mi vjetar u leđa. Njihove priče bile su inspirativne, a naši susreti zabavni i osnažujući. Afterparty postoji i vidimo se tamo (smijeh).

Naziv projekta „Knjiga utjehe i radosti za svaki dan“ asocira na starinske self-help pa i duhovne knjižice za žene sa savjetima kako živjeti, koje su znale biti i instrumenti discipliniranja žena. Je li vam bila ideja da se subverzivno igrate s tim formatom?

Početni naziv umjetničkog projekta pod kojim je provedeno istraživanje preuzet je iz postojećeg naslova iz područja self-help literature koja graniči s new ageom. To je knjiga Sarah Ban Breathnach „Sitne radosti: Knjiga utjehe i radosti za svaki dan“. Ideja je bila da pristup konceptu samopomoći bude subverzivan, u odnosu na uobičajeno korištenje i razumijevanje ovog pojma unutar ograničenja žanra. Ta se knjiga slučajno našla na mom putu i svojom dnevničkom strukturom poslužila kao inspiracija za promišljanje alternativnog priručnika za žene koji uključuje brojne glasove, za razliku od self-help klasika u kojem autorica daje savjete za život drugim ženama svoje klase.

Na otvorenju izložbe u Galeriji Prozori, jedna je sudionica istraživanja izrazila oduševljenje nazivom koji je na kraju dobila umjetnička knjiga, „Afterparty“, a po njoj i sama izložba, komentirajući da joj se radni naziv nije svidio baš iz tog razloga koji ste naveli. Iz ove perspektive, ni ja ne bih odabrala taj naziv, no on ukazuje na polazište umjetničkog rada, povezano s osobnom potrebom za sigurnim i podržavajućim prostorom „utjehe i radosti“ u osjetljivom razdoblju života.

U kontekstu neoliberalnog individualizma, menopauzi se pristupa kao osobnom „problemu“, a vaš rad upravo odbija tu retoriku i otvara kolektivno pa i političko čitanje tog iskustva?

„Personal is political“, kako su naglašavali drugi val feminizma i feministička umjetnost krajem 60-ih i početkom 70-ih, jer društvo patrijarhalnim normama oblikuje ženska iskustva, pored ostalog i iskustva menopauze i starenja. U vremenu neoliberalnog individualizma sustavno smo usmjerene na sebe i opterećene očekivanjima koja same ne možemo ispuniti. „Sa mnom nešto nije u redu, što ne valja sa mnom“ – konstantno taj govor. Problem nije u nama niti u menopauzi kao prirodnom razdoblju života, nego u tome kako društvo vrednuje žene koje izlaze iz reproduktivne dobi i kako industrija „ljepote i zdravlja“ profitira na nama. Postoji kolektivno žensko iskustvo i znanje, oblikovano zajedničkim nasljeđem, kojem vrijedi okrenuti se, učiti tehnike otpora i prakticirati solidarnost.

Koje bi bile tehnike otpora?

Reći ne, uzeti vrijeme za sebe, raditi na umirivanju uma, koristiti humor kao alat, pisati o tom stanju, plesati po kući ako nemaš gdje drugdje, okrenuti se zajednici, govoriti o menopauzi na sav glas.

Šutnja o menopauzi je usko povezana sa sramom, a sram je i inače jedan od najjačih mehanizama kontrole nad ženama. Jeste li se u procesu rada susretali sa sramom žena zbog menopauze i sramom da govore o menopauzi i kako ste ljuštili taj naučeni sram?

Istraživanje se razvijalo sporo pa smo ga morale produljiti, a moj je dojam da je to povezano s vašim pitanjem. O menopauzi se ne govori lako jer je vezana uz proces starenja, čije znakove danas moramo skrivati jer nisu etički prihvatljivi te uz područje ženske seksualnosti, koje je uvijek bilo plodno tlo za nametanje srama. Sram smo ljuštile povjerenjem i otvorenim dijeljenjem iskustava – od srama zbog crvenjenja i znojenja tijekom napadaja vrućine do srama zbog nemogućnosti spolnog odnosa povezanog s vaginalnom suhoćom i boli, onog koji se najčešće prešućuje.

Centralni dio rada su brojna iskustva žena koja ste prikupili i dio njih objavili u knjizi. Što se pokazalo da ženama u vezi perimenopauze i menopauze najteže pada?

Općenito govoreći, izostanak podrške. Žene ne znaju kome se obratiti i kako doći do pouzdanih informacija. Prepuštene su same sebi i ogromnoj količini svakojakih sadržaja na internetu. Najveći problem je nedostatak adekvatne zdravstvene podrške koja je dostupna svima, jer je najvažnije pitanje upravo pitanje zdravlja. U perimenopauzi se paralelno događaju fizičke i psihičke promjene, a šetanje između ginekologinje i psihoterapeutkinje ne može zadovoljiti potrebu žena da budu saslušane, da im se objasni što se događa i da ih se savjetuje. Osim toga, zdravstveni djelatnici koji rade unutar sustava su preopterećeni velikim brojem pacijenata. Ja, na primjer, kod svoje ginekologinje ne mogu dobiti termin izvan redovnih godišnjih pregleda, osim ako se radi o hitnosti, a mejlove ne stiže čitati niti odgovara na njih.

Među važnijim temama koje su žene koje su sudjelovale u radu otvorile jest i kako hormonalne promjene utječu na područje rada. I vi kažete da niste bili sigurni hoćete li zbog moždane magle moći završiti rad u zadanom roku, što bi značilo da morate vratiti sredstva dobivena za projekt. Nedavno istraživanje udruge CESI je pokazalo da velikoj većini, čak 84,5 posto ispitanica, simptomi menopauze negativno utječu na radnu učinkovitost, a pritom ih više od 50 posto na radnom mjestu nema nikakve mjere podrške i žene često skrivaju s čim se nose. Pa i jedna vaša sudionica kaže da bi trebalo napraviti priručnik za poslodavce o menopauzi. Što bi takav priručnik sadržavao?

Zabilježile smo negativna iskustva žena u tom području, od onih koje rade u korporacijama, gdje je odnos prema ženama u zrelijoj i starijoj dobi pogotovo surov, preko onih zaposlenih u javnim institucijama, do privatnih poduzetnica i žena u samostalnim zanimanjima. To pokazuje da je riječ o široko rasprostranjenom i sistemskom problemu, a ne o izoliranim slučajevima. Zanimljivo mi je da je većina sudionica istraživanja udruge CESI, provedenog putem online upitnika, navela da nije doživjela drugačiji tretman na radnom mjestu.

Razgovori uživo i stvaranje sigurnog prostora kao dio umjetničkog istraživanja, omogućili su zajedničko osvještavanje mehanizama kontrole koji rade protiv nas. Bilo je situacija kada su nam se na susretima pridružile žene koje su se nećkale hoće li doći jer nisu bile sigurne imaju li što za reći, da bi se pokazalo upravo suprotno. Neke žene ne osjećaju nikakve promjene, dok druge, kako same kažu, nemaju vremena razmišljati o menopauzi zbog preopterećenosti svakodnevnim obavezama. Umor lako povezuju s kasnim majčinstvom, pad raspoloženja s partnerskim odnosima ili gubitkom posla, tugu s gubitkom bliske osobe, pad koncentracije s osjećajem nesposobnosti i tako dalje.

Priručnik bi mogao započeti predstavljanjem rezultata CESI istraživanja, u kojem negativna iskustva sudionica ukazuju na probleme nerazumijevanja i manjka empatije, diskriminacije na temelju dobi, kažnjavanja i isključivanja, promjena u radnim odnosima i socijalnom statusu, kao i zadirkivanja i omalovažavanja. Jedan dio priručnika bio bi usmjeren na edukaciju o menopauzi kao prirodnom procesu te na problem društvene stigme, s ciljem senzibiliziranja radnog okruženja. Drugi dio bio bi praktične naravi i donosio bi konkretne smjernice za osiguravanje adekvatnih radnih uvjeta i zaštitu radnih prava, za što su odgovorni poslodavci. Završni dio priručnika bio bi kreativnog tipa i obuhvaćao bi prijedloge vježbi i radionica usmjerenih na osnaživanje žena, koje bi se provodile na radnom mjestu.

Sudionice razgovora izražavaju mnoge i razne emocije, ali nema baš bijesa, kao da si ga ne dozvoljavaju, pogotovo ne kao kod britanske komičarke Jenny Éclair kojoj je menopauza česta tema i kaže da ju je u tom razdoblju uhvatio silan bijes koji joj je postao poput supermoći.

Nisam dosad imala prilike izdvojeno razmišljati o bijesu, a čini se toliko važnim. Zasigurno smo ga se dotaknule u razgovorima, makar u potisnutom obliku. Bijes se ponekad nazire u samom tonu, ali ga transkript ne uspijeva prenijeti. Sjećam se sudionice istraživanja koja se u starijoj dobi suočava s negativnim osjećajima nevidljivosti te pritom gubi samopouzdanje: „Neću da budem to! Ja kao ona djeca plačem i lupam u pod. Zarobljena si u svom tijelu. Nitko te ne primjećuje, postaješ zrak.“ U nekim izjavama naslućujemo bijes koji se, kako kažete, razvio u svojevrsnu supermoć: „Znam stavit točku. Shvatila sam da moram stavit točku, jer ću se inače ja raspast. Znači, to je to – točka. Mogu dat koliko mogu i to je to.“

Prisutan je i oblik ljutnje usmjerene prema samoj sebi, koji sam i sama iskusila i koji najteže pada. Riječ je o situacijama u kojima sebe doživljavamo krivima te se kažnjavamo jer vjerujemo da je problem u nama.

Jedno od važnih znanstvenih istraživanja o menopauzi u Hrvatskoj, a nema ih puno, je još iz 2004. Upitnik je rađen na uzorku od 1100 žena a, među ostalim, ispitivali su se i stavovi o menopauzi. Zanimljivo je da je tada više od 90 posto žena gledalo na menopauzu neutralno, kao na prirodan proces, a čak preko 40 posto pozitivno. Što biste rekli, bi li i danas bili takvi rezultati?

Iako se radi o kratkom vremenskom periodu u povijesnom kontekstu, zbog tehnološko-informacijskog ubrzanja i ubrzanog načina života imamo osjećaj kao da je to bilo davno. U međuvremenu se dogodio ultrakonzervativan val kao reakcija na četvrti val feminizma, koji još traje i koji pitanja vezana uz rodnu ravnopravnost, ženska i LGBTIQ+ prava tumači kroz pojam „rodne ideologije“ te, pored ostalog, vrši negativan utjecaj na obrazovanje. Mislim da bi danas rezultati svakako bili drugačiji. Moguće je da bi pokazali da se gleda manje pozitivno na menopauzu, jer prevladava medikalizirani pristup koji polazi od „simptoma“ koje treba ublažiti i liječiti i sa svih strana nas napada promocija farmaceutske industrije, što dodatno naglašava patološki okvir menopauze, umanjujući prostor za prihvaćanje tog prirodnog životnog procesa kao normalne faze ženskog života.

Možda bi rezultati bili drugačiji i zbog toga što se zadnjih godina konačno počelo javno govoriti o peri i menopauzi, što je sjajno, naravno, no uglavnom se govori o tegobama i promjenama na lošije. Što dobro donosi menopauza i vrijeme poslije? Zanimljivo mi je bilo čitati u knjizi da su neke žene postale manje tolerantne na gluposti i da su prestale ugađati drugima.

Starenje nije „in“, društvo nalaže da žene izgledaju što mlađe od svojih stvarnih godina. Zbog tog diktata mladosti, žene u vrijeme hormonalnih promjena često postaju nezadovoljne svojim izgledom: tijelo se naglo mijenja, a heteroseksualni muški pogled, na koji su navikle, postaje sve rjeđi ili pak „gleda kroz njih“. Smanjuje se fizička snaga, povećavaju se zdravstveni izazovi i svaka se žena na to privikava kako najbolje može, unutar vlastitih mogućnosti. Teško im pada kada ih se oslovljava s „teta“ ili „baba“, i to što njihovo mišljenje prestaje biti važno, pogotovo u starijoj dobi koja se simbolično zaustavlja na 65+. Ponekad se osjećaju isključeno iz društvenih aktivnosti; primjerice, ako žele plesati, više se ne mogu učlaniti u plesne škole jer su „prestare“.

Unatoč tome, žene koje su sudjelovale u istraživanju, među kojima postoje velike generacijske razlike, većinom se nakon ulaska u menopauzu osjećaju povezanije sa samima sobom nego prije. Hormonalne promjene, u kombinaciji s životnim okolnostima u zreloj dobi, potiču proces preispitivanja, preslagivanja prioriteta i pronalaženja novih uloga. Heteroseksualne i heteronormativne žene napokon dolaze do vremena za sebe, dok žene lezbijskog i kvir identiteta nemaju tako izražen osjećaj oslobađanja, zbog drugačije raspodjele skrbi, emocionalnog i kućanskog rada izvan okvira muško-ženskih odnosa. Vrijeme postaje dragocjeno pa ga žene više ne žele trošiti na „gluposti“, više osluškuju sebe, imaju veće samopouzdanje i sigurnost da idu svojim putem. Jedna je sudionica rekla da se u mladosti vidi izgubljenom, bezvoljnom, kao da je neka neodređena osoba s kojom se ne bi više družila i da je sada u puno boljem društvu.

razgovor vodila Barbara Matejčić