Ljetos, nakon operacije mrene, nekoliko dana nisam smjela raditi gotovo ništa – bez ekrana, bez naprezanja, bez knjige, birtije ili šetnje. Bezbolno bolovanje brzo me naučilo da ću nakon šest sati podkasta o Palestini, feminizmu i Hrvatskoj nogometnoj ligi svisnuti. Tada sam prvi put odlučila kupiti audioknjigu.

Audioknjige prije nisam slušala ne iz predrasude, nego jer ih nesvjesno vežem za slušanje u pozadini, za stvari koje ne radim: ne vozim se do posla, ne volim trčati, a pogotovo ne volim kuhati.

Iskustvo odslušane knjige podsjetilo me da sam audioknjige zapravo već slušala. Roditelji su mi cijelo djetinjstvo, kao mali ritual, nedjeljom prije spavanja puštali kasetu sa Snjeguljicom i Crvenkapicom. Ono što mi je bilo zanimljivo kod prvog odraslog slušanja knjige jest da, iako samo slušanje nisam doživjela slično čitanju, vjerojatno jer nije bilo podcrtavanja, vraćanja rečenica pogledom ni ritma listanja, aftertaste je bio identičan onome nakon pročitane knjige. Kada danas pomislim na odslušanu knjigu, sjećam je se na isti način kao i svih pročitanih te godine.

Pitanje jesu li audioknjige „pravo čitanje“ već dugo lebdi nad ovim formatom, često kao blaga optužba. Oduvijek mi je išlo na živce, jer podrazumijeva nostalgiju koju je knjizi „oduzeo“ i e-book čitač: nema mirisa, nema pospremanja knjige na policu, opipljivog dokaza uloženog vremena i truda.

Razmišljanje o predrasudama prema audioknjigama dovelo me do Ljubice Letinić, urednice, novinarke i osnivačice prve hrvatske platforme za produkciju i distribuciju audioknjiga book&zvook. Ljubica na pitanje o predrasudama odgovara:

– Nedavno mi je visoko pozicionirana knjižničara rekla kako bi audioknjige dala djeci s poteškoćama, a ostali, veli ona, nek’ se malo pomuče. U toj jednoj rečenici imate sažetu cijelu ideologiju: knjiga kao moralna disciplina, kao patnja, kao zaslužena nagrada, a ne prostor mišljenja, imaginacije i užitka. Audioknjiga se ne smatra „pravom knjigom“, vrijednim kulturnim objektom. Tu se sudaraju naša tradicija kanonskog, visokog, gotovo sakraliziranog poimanja knjige, i ono što se doživljava kao njena „nedostojna replika“. Kao da medij mijenja ontološki status djela. A to je, naravno, potpuno pogrešno. Forma, znamo i to, nikad nije neutralna, ali sadržaj ne prestaje biti sadržaj zato što je promijenio nosač. Percepcija knjige je i duboko fetišizirana, jer papir, korice, težina u ruci… Tako je fokus više na samom objektu – uz dužno poštovanje od prepisivača do Gutenberga – a manje na neuhvatljivoj pojavnosti same pripovijesti.

Kritika audioknjiga kao „lakšeg“ ili inferiornog formata često se, uz fetišizaciju papira, formulira kroz prigovor multitaskinga: slušanje navodno potiče lutanje misli, slabije pamćenje i manju angažiranost nego čitanje. No neuroznanstvena istraživanja pokazuju da ovakve sumnje nisu utemeljene. Način na koji mozak „kodira“ značenje ne ovisi o tome dolazi li informacija kroz sluh ili vid, nego isključivo o samom značenju jezika.

Istovremeno, ideja da svi imamo jednaku slobodu izbora medija i dovoljno vremena za koncentrirano, tiho čitanje, pretpostavlja niz privilegija: zdrave oči i životni ritam koji ostavlja dovoljno vremena za dokolicu. Drugim riječima, kritika audioknjiga često polazi iz perspektive onih kojima klasično čitanje nikada nije bilo prepreka.

– I sama sam, prije nego što sam počela raditi audioknjige, slušala isključivo „usput“. Spasile su mi život u periodu kad su mi djeca bila mala, slušala sam dok sam putovala na posao ili ribala kupaonicu. Kasnije, kad sam počela raditi s njima, osvijestila sam da je ta praktična dimenzija možda i njihova najmanje važna kvaliteta – govori Ljubica Letinić.

Odmaknimo se od predrasuda i razmislimo o tome kako zvuk oblikuje priču. U mojoj prvoj audioknjizi za odrasle naratorica je bila sama spisateljica. Budući da se radilo o domaćoj knjizi, naglasak je bio važan element: knjiga je zvučala prirodnije jer sama slavonski naglasak ne znam dobro oponašati. A koja je glavna kvaliteta audioknjige Ljubici?

– Format. Mi smo bića sluha puno prije nego vida, vid dolazi poslije. Sluh je dublji, intimniji osjet, ne možete ga zatvoriti kao oči, on vas doslovno propušta kroz sebe. Zato vas dobra audioknjiga može pogoditi dublje nego tiskana. Zvuk, glas drugog čovjeka ulazi u vas, ne možete ga držati na distanci kao stranicu. I ne, to ne znači da ste manje koncentrirani zato što istovremeno perete suđe. Dapače, često ste na nekoj drugoj razini pažnje u kojoj se tijelo bavi rutinom, a um je slobodniji za sliku, imaginaciju. Književnost je s audiom uvijek na dobitku. To nije kompromis, to je drugačiji, često i bogatiji način čitanja – odgovara ona.

To da sluh ne možemo tek tako „zatvoriti“ kao oči, podsjetilo me na činjenicu da ljudima u terminalnoj fazi života, kada više ne reagiraju na dodir ili poznati glas, sluh često i dalje funkcionira. Mogu čuti glasove, glazbu ili zvukove iz okoline, iako vanjskih reakcija više nema. Zato im bližnji često pričaju ili puštaju glazbu. Koliko bi tek u palijativnoj skrbi značile audioknjige.

Ipak, audioknjige nipošto ne treba promatrati samo kroz prizmu slabovidnosti, nemogućnosti čitanja zbog drugih zdravstvenih stanja ili kao nužno zlo koje nam dopušta multitasking. Što sa Z-generacijom i generacijom Alfa, pitaju se učitelji; kako natjerati studente književnosti da pročitaju deblju knjigu, zapomažu profesori.

– Knjiga u audio formatu u današnjem digitalnom protoku postaje dostupnija nego što je ikad bila. A odrastaju generacije djece koje do polaska u školu uopće ne vide knjigu kao predmet, u dnevnim boravcima bez polica ili kućnih biblioteka, to mi govore odgajatelji i nastavnici. Dolaze generacije kojima će audioknjiga možda biti jedini stvarni doticaj s literaturom – podcrtava Ljubica i nadodaje:

– I to ne treba demonizirati, to je realnost svijeta u kojem živimo. Ako im literatura ne dođe kroz kanal koji im je dostupan barem kao YouTube, neće doći nikako. Audioknjiga je danas možda zadnji most prema književnosti za ogroman broj ljudi.

Možda bi bilo jednostavnije da nam ovogodišnja odluka ne bude „čitati više“, nego „uživati u više dobrih knjiga“. Književnost ne treba stavljati u ravan s dijetom, već s užitkom, bez obzira na format. A audioknjige nisu zamjena ni prečica. One su samo drugačiji put do priče. I ako nas kroz taj put priča obuzme, onda je cilj postignut.

piše Vedrana Bibić