„Oprosti što ti pišemo na Badnjak… ovo su specifikacije“ – to je bio moj prvi kontakt s Agatom Lučić. Klasična kulturnjačka priča: loš tajming, potplaćen angažman, čudni rokovi. Agata je u 44 poruke prepiske, uz maglovite upute tipa „ipak bismo narančastu“, stvorila ilustraciju za prošlogodišnji fAKTIV-ov Noćni marš. Godinu, jednu izložbu i hrpu radova kasnije, upoznale smo se uživo za ovaj razgovor.

Agata Lučić rođena je 1995. godine. Djetinjstvo je provela u Delnicama, a srednju školu i fakultet završila u Zagrebu. Diplomirala je 2020. na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti. Vizualna je umjetnica. Bavi se ilustracijom, keramikom, oslikava murale i izdaje slikovnice.

Kao srednjoškolka se selite iz Delnica u Zagreb i upisujete Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Odakle hrabrost da s petnaest godina odete od roditelja i upišete školu za koju odrasli gotovo jednoglasno govore da je financijski neisplativa?

Kao dijete sam puno crtala. Sestra i ja smo zajedno bile u tome – išle smo na radionice, crtale u školi i van škole. Već u petom razredu saznala sam da postoji srednja škola u kojoj se može učiti crtati i razvijati se u tom smjeru, i to mi je odmah postala želja, a roditelji su me podržali. Vjerojatno mi je bilo lakše odseliti jer smo sestra blizanka Apolonija i ja zajedno otišle u Zagreb u Primijenjenu.

Živjele smo u učeničkom domu i osjećaj slobode je u početku bio super, bilo nas je šest u sobi, većinom cure iz Primijenjene u domu na Marulićevom trgu. Prvih godinu-dvije bilo je uzbudljivo i intenzivno, ali nakon nekog vremena život s puno ljudi u malom prostoru postane prebučan.

Znam da je to umjetnicima možda i najmrže pitanje, ali kako biste opisali svoj stil?

Tijekom studiranja na Akademiji prošla sam i kroz klasičnije studije crtanja po promatranju, akta i portreta, učenje kako napraviti crtež koji oponaša stvarnost. Na Grafičkom odsjeku prolazili smo i kroz različite grafičke tehnike u radionicama i taj dio obrazovanja mi je bio dosta zanimljiv.

Paralelno s tim, već od prve godine počele smo razvijati slobodnije crteže kroz teme koje su nam zadali profesori ili prema osobnom zanimanju. Na trećoj godini bira se klasa – upisala sam klasu Svjetlana Junakovića i tada sam se jasnije usmjerila prema ilustraciji. Kroz ilustraciju sam počela razmišljati o crtežu kao odgovoru na neki narativ koji se stavlja pred umjetnika. Mislim da sam tada krenula imati jasniju sliku svog interesa u likovnosti, ali rukopis mi se stalno razvija. Ne želim raditi cijelo vrijeme u jednoj tehnici ili jednom mediju, to bi mi brzo postalo monotono.

Kao što sam spomenula, često postoji neki narativ ili priča na koju vizualno odgovaram – to je možda glavna poveznica u mom radu. Ako bih baš morala opisivati svoj stil, rekla bih da je razigran, možda čak pomalo djetinji. Ne trudim se realistično oponašati stvarnost: čak i kad skiciram prema promatranju, odem u stilizaciju. U mojim se ilustracijama često pojavljuju pojednostavljeni ljudski i životinjski likovi i biljke, a dosta se oslanjam i na maštu kako bih izgradila kompoziciju. I shvatila sam da u radu dosta koristim plavu boju.

Kako izgleda vaša svakodnevica slobodne umjetnice: pretpostavljam da je miks između autorskih projekata, narudžbi i egzistencijalnih kompromisa?

Tako je, radim projekte po narudžbi, nekad me ljudi pronađu preko interneta, nekad dođu do mene preko preporuke. Radila sam ilustracije za izdavače i za druge namjene, murale s djecom… Svaki posao je drugačiji i traži drugačiji pristup. Paralelno se prijavljujem na natječaje. Tako sam, primjerice, izradila mural „Muzej za svakoga“ na pročelju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Prijavljujem se i sa svojim autorskim radovima na natječaje Grada Zagreba i Ministarstva kulture, u tom okviru je lakše i mirnije raditi na autorskim stvarima, zbog osigurane financijske potpore za rad i materijale, a i zbog jasnih rokova projekt treba realizirati.

Radim od kuće, a freelancanje sa sobom uvijek nosi određenu neizvjesnost. Ipak, imam sreće da mi se ljudi kontinuirano javljaju i da se uvijek pojavi neki novi projekt, tako da se zasad ne mogu požaliti.

Koliko je vaš posao osamljenički? Surađujete li s drugim mladim dizajnericama?

S Apolonijom sam na Akademiji znala raditi murale, neke ilustracije i plakate, ona mi je pomogla oslikati zadnja dva zida, ali dugo nismo osmislile neki rad zajedno. Inače, na projektima uglavnom radim samostalno, no, primjerice, za izložbu „Od vlastite učionice do vlastite sobe“ u organizaciji K-zone i Hrvatskog školskog muzeja, surađivala sam s ilustratoricama Klasjom Habjan i Anamarijom Kvas i animatoricom Petrom Balekić. Nekoliko puta smo se sastale i dogovorile zajednički okvir – kolorit, format, broj stranica. Izložba je tematizirala povijest borbe za žensko obrazovanje u Hrvatskoj. Svaka je radila na priči o jednoj učiteljici koju smo interpretirale na svoj način. Dizajnerica Barbara Bjeliš je naše radove, zajedno s tekstovima objedinila u publikaciju i osmislila postav izložbe.

Raditi sama je drugačije nego stvarati na Akademiji, u stalnom okruženju s ljudima, pa su mi, primjerice, otvorenja izložbi, razni kulturni događaji i savjeti kolega i prijatelja važni da se ne osjećam izolirano.

Radili ste dosta murala, i samostalno i u sklopu radionica s djecom. Kako je raditi tako veliki format, koji je izložen propadanju i raznim vanjskim utjecajima?

Ne mogu usporediti rad na muralu s radom na ilustracijama kod kuće, to je potpuno drugačije iskustvo. Mural je veliki format, veliki komad zida, i posao je fizički puno zahtjevniji. I baš mi to odgovara – kako najčešće radim sama kod kuće, mural mi je odličan odmak od svakodnevice.

Murale sam počela isprobavati još u osnovnoj školi na radionicama, i danas mi je super raditi s djecom jer me podsjeća da sam i sama kao klinka imala priliku probati takvo nešto. A čim ga krenete raditi, pomirite se s tim da nemate kontrolu nad njegovom budućnošću. Prvi mural koji sam oslikala bio je davne 2013., sestra i ja smo oslikavale zid na recepciji kampa na Motovun film festivalu.

Osim na MSU-u, vaši se murali nalaze na pročeljima osnovnih škola i na trafostanicama, a u sklopu projekta „Boje solidarnosti“ sa Zakladom Solidarna, radili ste i s učenicima i učenicama Osnovne škole Jabukovac. Kako je bilo stvarati s djecom na Baniji?

Prvo smo imali radionicu na kojoj su djeca smišljala motive, a ja sam ih posložila u kompoziciju, tako da svaka ideja nađe svoje mjesto u cjelini. Radili smo u dva navrata i oslikali zidove njihove osnovne škole. Pozvana sam jer su vidjeli moj mural za MSU, koji je uključivao zajednicu, sa mnom su bojale djevojke koje su se prijavile za sudjelovanje i hrpa djece iz susjedstva.

U Jabukovcu su uglavnom sudjelovali učenici sedmog i osmog razreda. Trebalo ih je malo animirati dok su započinjali crtati skice, ali čim su se opustili, potpuno su se uživjeli u rad. Neki su ostali sa mnom cijeli dan, farbali i oslikavali mural, vjerujem da im je bilo super vidjeti svoju ideju na zidu. Rad s djecom mi je posebno drag jer me podsjeća na vlastitu kreativnu znatiželju iz djetinjstva.

Što je sve iscrtano na vašim muralima?

Na Muzeju suvremene umjetnosti iscrtala sam posjetitelje muzeja isprepletene s umjetničkim artefaktima, skulpturama, slikama, postamentima, a jedan od elemenata je i performans Marine Abramović i Ulaya. Dio motiva je izmaštan, a dio je izravno inspiriran samim muzejom i njegovim sadržajem.

Mural „Gumi gumi“, koji sam radila u sklopu projekta „Kvart u boji 2“ na jednom od odzračnika na platou Mamutice, zamišljen je kao prizor bezbrižne dječje igre. Nadam se da će potaknuti nove klince na igru u kvartu. Umjetničku intervenciju na trafostanici za dječji vrtić „Zapruđe“ izvela sam povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, oslikala sam motive iz Šume Striborove i Šegrta Hlapića.

Osim na papiru i zidu, radite i s keramikom. Na vašoj izložbi „Cirque Ceramic“ iz 2020. godine keramika se pojavljuje kao nefunkcionalna i razigrana. Kako ste krenuli raditi s keramikom?

Sve je krenulo kao eksperiment na Akademiji, u početku sam radila funkcionalne predmete, poput pepeljara, a onda se to postupno proširilo na maske i tanjure. Iz toga sam otišla u predmete koji nemaju funkciju: primjerice, izrađivala sam kružnice od gline. Zanimalo me kako svoje ideje prebaciti u trodimenzionalni medij.

Keramikom sam se tako dvije godine bavila usput, paralelno s drugim radovima. Nakon četvrte godine fakulteta imali smo završnu izložbu i kako sam skupila dosta keramičkih radova, složila sam ih u kompoziciju na zidu, kroz kombinaciju funkcionalnih i nefunkcionalnih predmeta. Doživljavala sam to kao igru između oblika, boje i materijala, koristila sam glinu različitih boja i bojala je engobama, bojama za keramiku. Na Akademiji smo imali peć za keramiku, što je tada znatno olakšavalo rad. Tako je nastala studentska izložba u Kiosku u Studentskom centru.

S tim radovima sam se prijavila na rezidenciju u sklopu programa CreArt u Portugalu i dobila rezidenciju u Aveiru. Puno smo obilazili muzeje i radionice, a ja sam radila u jednoj obiteljskoj radionici kod starijeg keramičara. Tamo sam se počela intenzivnije upoznavati s portugalskom keramikom, motive sam crpila s putovanja, iz muzeja i antikvarijata. Krenula sam raditi pločice koje su klasične za Portugal i prvu seriju napravila sam upravo tamo.

Prošle ste godine u studio-galeriji Klet otvorili samostalnu izložbu „Susreti“. Što ste na njoj izložili i kako ste izabrali baš taj prostor?

Izložba je bila sastavljena najviše od keramike, uz seriju ilustracija. Dio radova nastao je prvo za izložbu „Zaboravljene stvari“ u Šibeniku – tu sam krenula s pločicama, potaknutima crtežima iz moje istoimene knjige. Nakon toga nastao je mali keramički orkestar, inspiriran figuricama koje sam vidjela u jednom antikvarijatu u Portugalu i koji sam tamo prvo realizirala. Kasnije sam ga proširila i dodala mu dosta glazbenika. Za izložbu u Kleti htjela sam nadograditi ideju keramičkih objekata pa sam napravila i druge predmete, vaze, manje skulpture životinja i ljudskih likova.

U realizaciji izložbe su mi pomogli i „Pločica“ (Lorena Almaši i Mihael Lukšić), koji su mi tehnički pomogli ostvariti keramičke pločice koje sam izlagala, a koje su, kao i taj ciklus, inspirirane svakodnevicom, mojim okruženjem, susjedstvom. Ilustracije na kojima se ponavlja motiv zgrade i ptice sam u suradnji sa Smak Pressom otisnula u fanzin „Grad“.

Klet mi je kao prostor bila jako privlačna, sviđa mi se kako je uređen, volim tamo dolaziti i gledati druge izložbe i družiti se, a program im je stvarno bogat. Posebno mi je važno što su otvoreni prema nezavisnoj sceni i što postoji prostor u kojem se mlađe ilustratorice i umjetnice mogu predstaviti.

Potpisujete tri autorske slikovnice, a ilustrirali ste i prvu slikovnicu Dorte Jagić. Kako su se razvijali ti projekti?

Suradnja s Dortom Jagić dogodila se dok sam još bila studentica. Poslala sam svoj portfolio izdavačkoj kući „Mala zvona“, nisam nikoga tamo poznavala, ali im se rad svidio i pozvali su me da ilustriram Dortinu slikovnicu „Tri putnika u zemlju Nut“. Ubrzo je krenula korona pa se nismo često viđale prije tiska. Poslala sam storyboard urednici Sanji Lovrenčić i zatim krenula u razradu ilustracija. Imala sam veliku slobodu u radu i, koliko se sjećam, nisam morala ništa značajno mijenjati.

Što se tiče autorskih slikovnica, prva, „Ogledalo bez mana“, bila je moj diplomski rad. Kako sam bila u klasi primijenjene grafike, sve me više počela zanimati autorska knjiga. Dok sam bila na razmjeni u Antwerpenu, imali smo kolegij na kojem smo trebali osmisliti, otisnuti i uvesti svoju knjigu; moja se zvala „Vrt“ i bila je rađena u tehnikama litografije i sitotiska. Taj rad je bio poticaj za istraživanje područja autorskih knjiga i fanzina.

U „Ogledalu bez mana“ bavila sam se tijelom i tjelesnošću. Imala sam ranije stripove o menstruaciji i razmišljala sam o toj temi, pogotovo u kontekstu vremena u kojem živimo, društvenih mreža i pritiska filtrirane slike tijela. U drugoj slikovnici, „Zaboravljenim stvarima“, bavila sam se atmosferom buvljaka i temom konzumerizma.

„Na neobičnim je mjestima pronaći umjetnost sjajno“, pišete u posljednjoj slikovnici „Umjetnost umije“. Kako ste njome pokušali približiti umjetnost djeci?

Htjela sam pokazati da umjetnost može biti i jest svuda oko nas, na predmetima koje svakodnevno koristimo. Htjela sam poručiti da postoje različiti načini bavljenja umjetnošću, a svi likovi koji predstavljaju umjetnike u toj knjizi prikazani su kao životinje.

Možete li izdvojiti neku slikovnicu koju volite?

Postoji puno ilustratora čiji mi se rad sviđa, ali uvijek izdvajam slikovnicu „The Forest“ Valerija Vidalija i Violete Lópiz, prema tekstu Riccarda Bozzija.. Kroz metaforu šume autori pričaju o životu: od mladosti, nekoliko biljaka, preko guste šume i zrele dobi, sve do smrti. Knjiga mi je posebno lijepa zbog načina na koji je napravljena: portreti su otisnuti u slijepom tisku, dok su ilustracije šume rađene u akvarelu.

Sudjelovali ste i u projektu Sindikata novinara Hrvatske i ilustrirali ubijene palestinske novinare.

Novinarka Ivana Perić mi se javila s idejom i kad sam vidjela o čemu se radi, bilo mi je važno pridružiti se i biti dio te mreže od preko 15 ilustratora, to je najmanje što smo mogli napraviti. Radila sam tri portreta za izložbu „Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas“. Riječ je o palestinskim novinarima Angam Ahman Edvanu, Rizku Al-Garabliju i Džabru Abu Hadrusu.

Na kojem projektu trenutačno radite?

Ilustriram priču „Starije od svijeta“ Staše Aras u sklopu nadolazeće izložbe projekta „Nastavi priču“ udruge Skribonauti u studio-galeriji Klet. Izložba nastaje kao nastavak istoimene zbirke, u kojoj su autorice pisale priče na temelju fragmenata nastalih na književnom klubu i radionici kreativnog pisanja u Ženskoj kaznionici u Požegi.

Što vam danas daje nadu?

Nadu mi, koliko god to zvučalo sladunjavo, daje ljubav. Ljubav prema onome što radim i prema ljudima oko mene.

razgovor vodila Vedrana Bibić