Zamislimo sljedeću situaciju: Jedan čovjek, recimo da je po zanimanju režiser. Može biti veliki režiser, mali režiser, osrednji režiser, za ovu zamišljenu situaciju to i nije toliko bitno. Bitno je zamisliti da hoda ulicom nekog grada ili lebdi iznad njega, ovisno o žanru u kojem zamišljamo situaciju, o tome je li vam bliži prizeman realistički ili pomalo nadrealan poetski prosede. To može biti veliki grad, mali grad ili tek naselje, lijep ili ružan, za ovu zamišljenu situaciju to i ne bi trebalo biti toliko bitno. Dan je zimski ili kasnoproljetni, po jugu ili po buri, za ovu situaciju važnije je zamisliti da na ulici ima ljudi. Možemo sebi dočarati skupinu djece koja se igraju, možda imaju loptu, sigurno trče, jer čak i danas djeca rado trče ako ih roditelji pošalju van, ali to je sporedno za ovu priču. Bitno je zamisliti da na ulicama ima i žena i muškaraca, jedna žena u ruci nosi vrećicu blitve, druga vodi psa u šetnju, nekoliko muškaraca se prepire oko mjesta za parking, to je prometna ulica, teško je naći parkirno mjesto, malo dalje nekoliko ljudi čeka autobus, srednjoškolci pod odmorom jedu sendviče i prave se važni…, a sve to taj veliki, mali ili osrednji režiser primjećuje svojim režiserskim okom. Gospođa koja izlazi iz dućana prepoznaje ga i srdačno se nasmiješi, gospodin pod kapom se okrene i uzalud pokušava pogoditi tko je, jer to je ipak režiser, ne glumac ili pjevač, ne mora svatko znati kako izgleda, to je sporedno. Puno je važnije ako znaju za njegov film, jer tamo je ono što je njegov život, što je njemu važno: priča koju želi ispričati svijetu, njegove velike, male, ali nikako ne i osrednje ideje. U ovoj zamišljenoj situaciji, u zamišljenom bilo kojem gradu pojavljuju se vojnici i, kako to već biva, počinje rat. Možda pucaju sa zemlje, možda s neba, možda iz puške, možda iz drona. Gospođu koja se srdačno nasmiješila, pogađaju prvu, metkom u čelo, onog starijeg gospodina ostave bez pola trupa, muškarci koji su se maloprije svađali sad gore u plamenu zajedno s automobilom, ona djevojka s vrećicom leži u krvi i vrišti, dječji udovi su rasuti po ulici… i rez, cut, više ne želiš zamišljati. Uostalom, što se tu ima zamišljati, gledamo to svaki dan na internetu, televiziji. U sljedećem kadru, oni koji su preživjeli, žive u neljudskim uvjetima, pod ruševinama i u raspadnutim šatorima, gladni, izloženi vjetru i kiši. Šokiran, kao i svako iole normalno ljudsko biće, a kamoli ne senzibilan umjetnik, režiser napušta ovaj prizor, ali prizor ne napušta njega. Njegova ljudskost je uznemirena, želi zavapiti protiv toga, i vjerojatno bi to i učinio kada taj bilo koji grad u stvarnom svijetu ne bi bio Gaza. Jer, eto, nije svejedno koji grad i koji ljudi. A bilo bi potrebno mnoštvo takvih kadrova da u njih stane najmanje 75.000 ubijenih Palestinaca, i tko za koliko ranjenih, gladnih i osuđenih na život bez budućnosti.

Uostalom zamišljeni junak naše priče je samo režiser, veliki, mali ili osrednji, ali svakako povlašteni govnar, a nije na povlaštenim govnarima da se miješaju u politiku (jer je politika nekako uvijek na njihovoj strani), takvi se svijetom bave na druge, suptilnije načine.

Ili zamislimo istu situaciju, ali u njoj je neka ajmo reć’ spisateljica, možda velika, možda mala, možda osrednja spisateljica, za ovu zamišljenu situaciju to nije presudno. Hoda ulicom nekog grada ili naselja. Dan je zimski ili ljetni, kakvi već jesu dani, a za ovu zamišljenu situaciju bitnije je da na ulici ima ljudi. Možemo opet zamisliti skupinu djece, koja se igraju, a osim djece na ulici ima i dosta žena i muškaraca. Ona ih kao spisateljica primjećuje, jer njen posao jest da primjećuje, umjesto da, recimo, ne primjećuje. U ovoj zamišljenoj situaciji u zamišljenom bilo kojem gradu počinje rat, ubojstva, zatim taj masakr traje tjednima, mjesecima, godinama. To je zamišljeni prizor, sasvim sličan prizorima kakvih smo se zadnjih godina nagledali preko ekrana; može to biti Ukrajina, Iran, Minnesota, Gaza… Uz razliku – samo o Gazi se ne smije govoriti za festivalskim oltarima. Ipak, kada njeni kolege kažu da nije na umjetnicima da se direktno bave politikom, spisateljica zna da je to što govore bullshit. U situacijama kad imaš priliku reagirati (a na takvoj poziciji i u takvoj prilici nisu svi), šutjeti nije apolitično, to je izbor i političan čin.

Režiser u ovoj zamišljenoj priči mogao je biti i npr. slikar ili pjevačica, spisateljica u ovoj priči mogla bi biti i glumica ili glazbena ikona, mnogi od njih su takvi i ovakvi. Ako se radi o nekima od najznačajnijih ljudi na sceni, a to jesu i režiser Wim Wenders i spisateljica Arundhati Roy, onda je taj utjecaj i ta odgovornost dovoljno značajna da o njoj danima bruji svijet.

Stvar je poznata, ali za slučaj da vam je promaklo, kratko podsjećam:

Na Filmskom festivalu u Berlinu (Berlinaleu) izbila je frka zbog neslaganja oko uloge umjetnika i umjetnosti u političkim krizama, konkretno zbog odnosa prema ratu u Gazi. Kao predsjednik žirija Berlinalea, Wim Wenders je na otvaranju izjavio da bi se filmaši trebali „držati podalje od politike“. Iako je priznao da filmovi mogu mijenjati svijet, ustvrdio je da to ne čine na direktan politički način, već djeluju kao „protuteža politici“. Indijska književnica takve je izjave nazvala neoprostivima. Smatrajući da je umjetnost inherentno politička, kritizirala je žiri zbog odbijanja da osudi genocid u Gazi. U znak prosvjeda, Roy se povukla s festivala, otkazavši sudjelovanje na projekciji restaurirane verzije svog filma „In Which Annie Gives It Those Ones“. Uprava festivala stala je u obranu Wendersa i žirija, naglašavajući da umjetnike ne treba prisiljavati na političke izjave, a istovremeno su se brojni slavni svjetski filmaši i umjetnici priklonili Arundhatinom roju.

Pa ako postoji pravo umjetnika da se ne izjašnjavaju o političkim pitanjima, postoji i pravo javnosti da to kritizira. Takva kritika je najgore što će im se dogoditi, za razliku od umjetnika koji koriste svoju javnu poziciju da progovaraju o Palestini, što je nepoželjno i mnogi su to već osjetili na isključivanju sa scene i gubitku angažmana.

Volim filmove Wima Wendersa i volim knjige Arundhati Roy. I naravno, ne mislim da bi Wenders najednom trebao početi snimati političke ili antiratne filmove, ali kao predsjednik žirija Berlinalea – festivala koji ugled duguje i tome da se pred bitnim političkim pitanjima nije skrivao u mišju rupu – napravio je štetu i svojim filmovima i našim dušama:

Netko ove noći otkriva poeziju gledajući Wendersa u kinoteci kakvog spokojnijeg grada ili čitajući „Boga malih stvari“ dok danima pada kiša kao u romanu Arundhati Roy. Ali ako smo tupi za najgore užase i patnje, razaranje čitavih gradova i cijelog naroda, kako ćemo biti osjetljivi na fine nijanse i tajne ljudskih odnosa i veza. Te veze možda više neće biti moguće. Ne postoji Gaza izvan svijeta, ali ni svijet bez Gaze i u današnjem vremenu nema tog humanizma na koji se Wenders poziva, pa ni onog umjetničkog, bez nesreće u Gazi.

Riječima Roy: „Gaza je rana kroz koju svijet krvari.“

Anđeli iz Wendersovog filma „Nebo nad Berlinom“ su promatrači, nisu u mogućnosti djelovati na materijalni svijet. Anđeli ne mogu djelovati zato što nisu stvarni, nego izmišljeni. Za razliku od anđela, ljudi mogu djelovati i jesu stvarni. Ali stvarni su samo ako tako odluče.

piše Olja Savičević Ivančević