Četrnaestog aprila preminuo je Branko Zemunik. „Bio je više od trenera – bio je učitelj, uzor i čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u našim životima. Svojim znanjem, strpljenjem i predanošću odgojio je generacije sportaša i ljudi“, objavili su iz zagrebačkog dizačkog kluba Metalac.
Branko je rođen u Splitu 1952. godine, a njegova je obitelj u Zagreb došla živjeti godinu dana kasnije. Živjeli su prvo kao podstanari u barakama iza Doma sportova, a krajem 1950-ih preselili su se u stan na Peščenicu, u kojoj tada, njegovim riječima, nije bilo „ni k od kvarta“. Dizanjem utega počeo se baviti kao mladić i skoro šest desetljeća ostao je vezan za jedan klub – Metalac. Branko je bio osvajač brojnih medalja, dizački prvak Jugoslavije, posljednji trener i selektor reprezentacije Jugoslavije. Bio je trener generacija dizača i dizačica, ali i drugih vrhunskih sportaša, predavač i autor knjiga o dizanju utega.
Više smo ga puta posjećivale u Metalčevom domu u Domu sportova, intervjuirale smo ga za Nadu, pomogao nam je kad smo u BLOK-u pripremale izložbu o trešnjevačkim sportašicama, bio je uvijek spreman pružiti ruku i odgovoriti na telefonski poziv. I u periodu teške bolesti i prikovanosti za krevet, Branko je s druge strane slušalice znao podariti osmijeh i borbenu poštapalicu. Do posljednjeg daha brinulo ga je što će biti s Metalcem, kako će proći obnova Doma sportova, gdje će u budućnosti trenirati Metalci i Metalke i hoće li biti predanih i poletnih da vode klub kad njega više ne bude. O Metalčevoj je antifašističkoj i socijalističkoj povijesti govorio glasno i jasno, njome se ponosio. Antifašističko i socijalno osviješteno djelovanje nastavljao je u svakodnevnoj praksi. Kad smo ga intervjuirale za Nadu, na ekranu mobitela držao je fotografiju Stjepana Filipovića, onaj moment pred vješanje. „Držim ga jer je to za mene hrabrost. To je borba, otpor. A prije sam na mobitelu držao sliku Ljube Čupića, onaj njegov osmijeh. Što se mene tiče, to se nikad ne zaboravlja. Supruga i ja svake godine na godišnjicu smrti zapalimo lampione na grobu sestara Baković. To su ljudi iz čijih biografija i dalje učim“, kazao nam je.
Branko je zračio rijetko viđenom aurom prisutnosti, bio je pažljiv i obziran, znatiželjan i duboko zainteresiran za svijet oko sebe, čovjek koji nije htio drugog čovjeka impresionirati, nego s njime zaista zastati. Vjerujemo da bi volio da ga se ne sjećamo u obrtaju nakićenih rečenica i treptaju slova na ekranu, nego da mu uspomenu čuvamo kroz sadašnja i buduća djelovanja, kroz nastavak antifašističke borbe, kroz angažman za očuvanje klubova kao što je Metalac, kroz dostupnost sporta i rekreacije za sve, kroz kvartovska druženja i povezivanja. Završavamo zato ovaj tekst Brankovim riječima:
„Svaki uspjeh nas je veselio, svako prvenstvo u Zagrebu nas je veselilo. Najviše me veseli što je Metalac ostao Metalac. Ostao je na razini skromnosti i predanosti koju je imao kao radnički sportski klub. Nadu mi daju naši sjajni mladi treneri Ivan Knez i Matija Brlas. Najgore bi mi bilo kad bih ja otišao iz Metalca zbog bolesti ili čega god i da se klub raspadne. Kao, otišao Tito, raspala se Jugoslavija, otišao Zemunik, raspao se Metalac. Poanta je da se klub razvija, da i dalje bude dio ovog društva. I prije mene je bio netko tko je Metalac razvijao i gradio. Ljudi koji su goli i bosi trenirali na hladnome, stvarali klub i sačuvali principe rada i života u najtežim vremenima.“
piše Ivana Perić