Pod plavičastim reflektorima, u studiju javne televizije, četiri muškarca u odijelima zaposjela su polukružni stol. To su šef sindikata, predstavnik trgovaca i dva političara. Pričaju o tome kako je Hrvatska u ožujku zabilježila najveću stopu inflacije u eurozoni te kako su hrana i život postali skupi.

Iako se ovakav format emisije predstavlja kao razmjena mišljenja, zapravo iznova i iznova gledamo skučen krug dežurnih stručnjaka, kao da u cijeloj zemlji ne postoji jednako kompetentna sugovornica koja bi o ekonomiji imala što reći.

Ova slika, paleta tamnoplavih i crnih tonova muških odijela, možda bi nam prošla nezapaženo – jer smo se prizora nagledale nebrojeno puta – da na Instagramu nije dobila ružičasti ukras, hešteg #samotipovi.

Jedna je to u nizu grafika koje se odnedavno pojavljuju na Instagram profilu „Samo tipovi“, na kojem se objavljuju fotografije i izvještaji s „manela“. Ima tamo fotografija s konferencija, okruglih stolova, predstavljanja knjiga, festivala, tribina, a nema polja ili teme u kojoj samo tipovi nisu zasjeli.

Učestalost ovakvih prizora tolika je da ne govorimo o slučajnostima, već o fenomenu s vlastitim imenom. Maneli – termin nastao spajanjem engleskih riječi „male“ (muški) i „panel“ – su javne rasprave, konferencije ili televizijske/radijske emisije u kojima o društvenim, političkim i drugim važnim temama govore isključivo muškarci.

„Dobrodošle na manel! Tumačimo zajedno svijet bez žena, pošalji nam svoj manel u DM!“, ironična je dobrodošlica, a ujedno i poziv na digitalne akcije profila „Samo tipovi“. Kako smo se brzo navukle na sadržaj, stupile smo u kontakt s njegovom kreatoricom. Ona nam je objasnila svoju motivaciju za otvaranje ovakve stranice, a mi smo joj obećale anonimnost.

– Fenomen manela zaokuplja me već duže vrijeme, a pogotovo kao radnicu u kulturi, polju u kojem sam se, iako ga karakterizira feminizacija rada, nagledala toga da se i dalje većina žena, pritom sposobnih, stručnih i školovanih nalazi iza stejdža, a sveprisutnost samo muškaraca na bini već me fizički iritira. Taj fenomen, osim što isključuje polovicu stanovništva, a dodajmo i da većinu visokoobrazovanih čine žene, šalje odvratnu i štetnu poruku, prije svega mladima, a to je da su oni pametni, kreativni, oni koji tumače svijet – muškarci – objašnjava nam ona.

Ono što ju posebno zabrinjava, „osim nedopustive učestalosti manela na javnom servisu poput HRT-a“ je i „učestalost manela u tzv. progresivnim krugovima“.

– Desnici je marginalizacija žena dio programa dok za naše drugove nema opravdanja. Ako promotrite spomena vrijedne društveno-političke akcije zadnjih godina, njih gotovo u pravilu čine i pokreću žene, a na binama i dalje samo tipovi objašnjavaju kako stoje stvari.

Pitamo je na koje sve načine se možemo boriti za jaču reprezentaciju žena. Prozivanjem, bojkotom, direktnim obraćanjem?

– Osobno prakticiram sve od navedenog. Smatram i da je bolje ne održati panel nego uprizoriti manel. Iako nisam sklona ideji preodgoja pojedinca kao zaloga društvene promjene, mislim i da je važno osvijestiti vlastitu odgovornost pri sudjelovanju u bilo kakvom, a pogotovo javno financiranom programu te se raspitati tko sudjeluje i uvjetovati svoje sudjelovanje participacijom žena i marginaliziranih skupina, a nekad i jednostavno odustati. Ako ti je ugodno sjediti i raspredati s deset muškaraca o bilo čemu, a da ti se ne upali lampica, dio si problema – kaže.

Borba protiv isključivo muških panela vodi se već neko vrijeme na međunarodnoj sceni, a koristi različite strategije. Žene su, kao izravno pogođena strana, duboko svjesne ovog problema i sustavnog brisanja njihove stručnosti iz javnog prostora. No ta svijest ne rezultira uvijek samo ljutnjom; dio njih bira borbu na mudar, a često i izrazito duhovit način.

Primjerice, GenderAvenger, američka neprofitna organizacija razvila je aplikaciju koja omogućuje korisnicima da u stvarnom vremenu, na nekom događaju, mjere koliko minuta govore muškarci, a koliko žene. Umjesto nagađanja, na kraju panela dobivate grafikon koji pokazuje tko je dominirao prostorom.

Kako bi u raspravu unijela malo humora, irska specijalistica javnog zdravstva Mary E. Black kreirala je „Manel bingo“ karticu od 25 polja koja pokriva uobičajene izgovore i pogrešne percepcije koje se koriste za „opravdanje“ isključivanja žena s panela. „Igra“ ima za cilj istaknuti da su ti izgovori toliko predvidljivi da se mogu mapirati na bingo-karticu, potičući organizatore da izađu izvan poznatih krugova i aktivno traže stručnjakinje.

A što se tiče opravdanja, naša sugovornica napominje da treba osvijestiti kako tvrdnje da je teško pronaći sugovornicu ili da su žene bile pozvane, ali nisu mogle prisustvovati „zapravo nisu opravdanja“.

– Zar još uvijek trebamo objašnjavati zašto žene često nisu u mogućnosti sudjelovati i napominjati da nam je dužnost osmišljavati programe na inkluzivan način s većom fleksibilnošću oko termina itd. Većina programa o kojima govorimo nisu hitne intervencije, a za javno financirane programe i programe u okviru javnih institucija poput fakulteta o tome ne bismo trebali ni raspravljati već tamo manele isključivo bojkotirati.

Među čestim argumentima organizatora manela je i onaj da bi kriterij trebao biti isključivo stručnost, bez obzira na spol.

– Ne bih to nazvala argumentom već opravdanjima privilegiranih kakvima svjedočimo već stoljećima radilo se klasnom, rasnom, etničkom ili rodnom ključu. Ako krenemo od ublažene pretpostavke omjera muškaraca i žena pola-pola, vjerojatnost slučajnog odabira deset tipova te nula žena je manja od 0,1 posto. Dakle, u manelima nema ničeg slučajnog, a pogotovo zato što se uporno ponavljaju. Vrijedi istaknuti i da je često riječ o poljima u kojima su žene nadzastupljene, a i dalje ih se ne smatra vrijednima pažnje – govori nam administratorica profila „Samo tipovi“.

Ipak, strah od javnog prozivanja i etikete „manela“ sve je vidljiviji pa organizatori sve češće posežu za ne toliko suptilnim obrambenim mehanizmima. Umjesto da istinski otvore prostor stručnjakinjama, oni u panel ubacuju jednu sugovornicu, tzv. „token ženu“. Stoga pitamo našu sugovornicu kako razlikovati autentičnu inkluziju od pukog ispunjavanja kvota.

– Možda ne razumijem što se podrazumijeva pod autentičnom inkluzijom u kapitalizmu, ali u svakom slučaju grozim se esencijalizma. Grozim se i dosade, a samo tipovi su zbilja već dosadni. Pokušavam smisliti situaciju ili kontekst u kojem je nemoguće pronaći kompetentnu sugovornicu, i ne ide mi.

piše Anja Vladisavljević