Razlika između glumice i igralke za njih označava razliku između pukog interpretiranja tuđih tekstova i stvaranja vlastitog kazališnog jezika. Okupljene u kolektiv 2019. godine, Sendi Sotlar, Vanda Velagić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i odnedavno Klara Kovačić pod imenom Igralke nastoje graditi kazalište koje polazi od osobnog iskustva, ali se uvijek vraća široj slici, društvu, gradu, sustavu i ljudima koji u njemu žive.

Popriličnu su popularnost stekle njihove predstave „Bakice“ i „Cure“ u režiji Tjaše Črnigoj i „Majke“ u režiji Rajne Racz, a koje možemo promatrati kao svojevrsni triptih koji istražuje ženska iskustva kroz različite generacije. „Cure“ su proizašle iz promišljanja o ženskom tijelu, seksualnosti i društvenim očekivanjima, „Bakice“ su njihova prva dokumentarna predstava, nastala kroz susret sa ženama koje skupljaju boce i razmjenu koja je nastavila živjeti i nakon izvedbi, a u „Majkama“ su istražile pitanja suvremenog majčinstva, nesigurnosti i odluka koje žene donose u današnjem društvenom i ekonomskom kontekstu. Njihovoj je vidljivosti, kako nam govori Brđanović, definitivno doprinijela selekcija „Bakica“ u top pet projekata berlinskog Theatertreffen-Stückemarkt festivala. Tu su predstavu kao projekt raspisale za riječki EPK.

– Uspjele smo dobiti sredstva kojima smo pokrile troškove autorskog tima, scenografije i kostimografije. Kreativan potencijal, kvalitetni riječki autori i projekti nisu bili novost, ali ni činjenica da iz Rijeke mnogi umjetnici odlaze zbog nemogućnosti rada, što zbog manjka sredstava, što zbog manjka prostora za rad i izvedbe. Stoga je u Rijeci svaki poticaj i financijsko ulaganje prijeko potrebno. Nažalost, jednokratni projekti sami po sebi ne rješavaju pitanja infrastrukture i stabilnih uvjeta rada – ističe Brđanović.

Kako objašnjava Sotlar, tada su počele iz potrebe i želje da komuniciraju putem kazališta, da utjelovljuju teme koje ih preokupiraju i čine im se kao goruća pitanja u svijetu u kojem živimo. No ubrzo ih je, kako kaže Sotlar, sustigla i svijest o stvarnim potrebama za nastanak predstave.

– Znamo se šaliti da smo štakori, da uvjeti ne mogu biti toliko loši a da mi u njima ne opstanemo. Ali to ne dolazi bez cijene: godine prekarnog rada dovele su me do višestrukog sagorijevanja… I dandanas smo u borbi za opstanak. Najbanalnija stavka je da i dalje nemamo gdje raditi, i nakon svih nagrada i europskih festivala i uspjeha kod publike i kritike. U našoj branši uspjeh nažalost ne znači i financijsku stabilnost ili ugovor na neodređeno – govori Sotlar, dok se Velagić nadovezala i na nedostatak kreativne slobode u radu.

– Voljele bi biti nezavisne u smislu da imamo slobodu u kreativnom izričaju, biranju suradnika i suradnica, teme koje obrađujemo, a ne da to znači borbu za osnovne uvjete za rad. Naravno da je snalažljivost dio našeg posla i da iz ograničenja ponekad nastaju zanimljiva umjetnička rješenja, no, kako Anja kaže, to ne ide u nedogled. Nekoliko puta smo do sad pregorjele, ali što smo starije, to nam više vremena treba za oporavak, tijelo drugačije reagira, a shvaćamo da je fizičko i mentalno zdravlje ipak važnije od umjetničke izvrsnosti. Dokazale smo što smo sposobne napraviti u nikakvim uvjetima – vrijeme je da pokažemo što smo sposobne napraviti u stabilnijim uvjetima. Iskreno, na rubu smo snaga i besparice i samo nas podrška naše zajednice drži „iznad vode“. Ovaj posao zaista stvara osjećaj svrhe, ali porazno je kad nakon danonoćnog rada krajem mjeseca ne možeš platiti račun za struju ili ne d’o bog da ti se pokvari auto ili zub – kaže Velagić.

Kada kažu da usprkos nagradama nemaju gdje raditi, nimalo ne preuveličavaju. Kako ističe Velagić, pitanjem prostora za rad bave se još od samog početka njihovih studija na Akademiji primijenjenih umjetnosti 2015. godine.

– Većina gradova koji imaju studij glume imaju i kazalište u kojem studenti, a potom i ostali akteri nezavisne scene, mogu izvoditi svoje produkcije. Nažalost, upravo zbog loših uvjeta u Rijeci nam je gotovo nemoguće napraviti predstavu bez institucionalne podrške, a pritom se često razlikujemo u logici i načinu rada od institucija. Zbog toga nerijetko izgubimo nevjerojatno mnogo vremena i energije u pregovorima. Tako smo predstavu „Majke“ napravile na Brijunima, u Ulyssesu,, nakon višemjesečnih proba na trećem katu Filodramatike, u uskoj učionici sa starim, prljavim tepisonom na podu. Često radimo upravo na podu, a zbog toga što nemamo adekvatan prostor za rad i izvedbe, „Majke“ su u Rijeci igrale samo jednom, iako smo mi riječki kolektiv – ispričala je Velagić.

Odavno su u Rijeci postojali planovi za izgradnju studentskog teatra, odnosno društveno-kulturnog centra na kampusu, priča nam Sotlar, bilo je to još u vrijeme kada su Rade Šerbedžija i Lenka Udovički osnivali studij Glume i medija u Rijeci.

– Sjećam se da sam jednom i vidjela nacrt te zgrade koja je imala pravu kazališnu dvoranu. Mi smo na neki način bili „zlatna generacija“ s kojom su Rade i Lenka željeli nastaviti raditi i voditi studentski teatar kao novo kazalište mladih u Rijeci. Najedanput su svi ti planovi za društveno-kulturni centar nestali. Igrali smo po kafićima, stepenicama, na otvorenom. Onda smo praktički skvotirali Exportdrvo i tamo prali prašnjave podove, čistili toalete i izgradili teatar i izložbu u ničemu. To je bio prvi festival „Mladi glumci gradu Rijeci“ kojim smo htjeli pokazati da zaslužujemo prostor za svoj teatar. Sjećam se da sam u svakom intervjuu pričala o prostoru, da sam držala govor pred čelnicima Rijeke 2020. kad je EPK bio u pripremi… Od tada je prošlo 10 godina i imam osjećaj da i dalje pričamo isto: trebamo prostor za rad. Trebamo ga mi, treba ga cijela nezavisna scena, trebaju ga studenti – naglašava Sotlar.

Danas je jedno od važnijih mjesta za riječku nezavisnu, kulturnu, ali i ne samo kulturnu scenu, zgrada bivšeg IVEX-a čija je budućnost već duže vrijeme neizvjesna zbog vlasničkih i pravnih pitanja između Grada Rijeke i Lučke uprave Rijeka. U toj su zgradi svoje mjesto i prijeko potreban prostor za rad, makar na kratke periode, pronašle i Igralke, a pomisao na gubitak prostora ne pada im nimalo lako.

– Za nas bi to bio velik i gotovo nezamisliv gubitak, baš kao što nas je pogodio i gubitak Exportdrva. Predstava „Cure“ nastajala je u IVEX-u, u prostorima HNK-a, a zatim u Exportdrvu. Nova predstava „Čvor“ gotovo je u potpunosti nastala u IVEX-u. Početak proba održavale smo u prostorima partnera HNK-a, a potom su nam drugi akteri i organizacije iz zgrade ustupili prostor Delta Laba na korištenje. Od trenutka kada smo ušle u taj prostor, proces rada na predstavi značajno se ubrzao. Osim toga, tijekom godine i same posjećujemo programe u IVEX-a. Akteri koji djeluju unutar zgrade često su naši suradnici, naša publika i ljudi s kojima razmjenjujemo dijalog, ideje i inspiraciju za rad. Mislim da se ondje već organski stvorila zajednica. Kada bi se iskoristio puni potencijal zgrade, dobili bismo pravi kulturni centar, dostojan grada koji se ponosi svojim alternativnim, uključivim i kulturnim identitetom. Ne samo da bi se ondje proizvodio kvalitetan program, nego bi ljudi, uz odgovarajuće uvjete za rad, mogli razvijati i usavršavati svoje djelovanje. Postojalo bi mjesto razmjene znanja među generacijama te prostor zbog kojeg bi ljudi ostajali živjeti i raditi u Rijeci – poručuje Velagić.

Igralke trenutno igraju predstavu „Čvor“ u režiji Žige Divjaka, a koja se bavi temom naoružavanja i ulaganja Europe u razvoj ratne industrije. Kako nam govori Sabol, tema se, nažalost, nametnula sama.

– Najradije bismo da ta tema nije došla na repertoar, ali ne možemo ne govoriti o onome što se događa u svijetu i na koje sve načine to utječe na naš svakodnevni život. Teme koje biramo nikad nisu samo naše, one su uvijek dio šire slike, a zajednica je uključena od samog početka istraživanja pa do aplauza na premijeri – poručuje Sabol, dok Kovačić dodaje kako u predstavi dijele iskustva i sjećanja koja isprva možda ni ne doživljavamo kao nešto problematično, a u kojima se krije logika svijeta koji rat predstavlja kao nužnost, a naoružavanje kao izgradnju sigurnosti.

„Čvor“ je ujedno i predstava o sudbini grada u kojem Igralke žive. Kako kaže Sabol, često u predstavama govore o mjestima i sjećanjima koja su ih oblikovala.

– Crtamo ih, seciramo na sceni i rastvaramo mape zajedničkih boli i ponosa. Naše su predstave jako povezane s gradom u kojem živimo, u njegove priče, ljude, napuštene zgrade za koje se borimo da postanu žive. Ono vanjsko, političko, društveno uvijek se ocrtava u našim intimnim životima – to su niti koje su neraskidivo povezane i upravo o toj vezi mi progovaramo. Potreba da govorimo o nekoj temi dolazi iz želje da stvari budu bolje i da zajedno stvaramo prilike za to. U tom smislu osjećamo da je nužno govoriti o sudbini grada u kojem smo odabrale živjeti – ističe Sabol.

Na pitanje o zauzimanju pozicije i stava u kazalištu, Sotlar odgovara kako smatra da je svaka pozicija koja se zauzme ili ne zauzme inherentno politička.

– Čak i kada se pokušavaš ne baviti time, na spektru si onih koji održavaju status kvo. „Zabranitelji“, „muškarci u crnom“, „klečavci“ ili zavidno financirani i organizirani antirodni pokreti poput Hoda za život, brzi su, glasni, uporni, prisutni. A mi, za koje volim vjerovati da smo većina, fragmentirani smo, manje proaktivni u promicanju vrijednosti u koje vjerujemo. Naše predstave izražavaju vrlo jasne političke stavove, jer svako društveno pitanje na kraju je i političko. Ono što se trudimo u svojim predstavama je ne moralizirati, ne poučavati, ne proklamirati. Naše predstave su tople, nisu pamfletističke poput nekih stilova političkog kazališta – objašnjava Sotlar.

Dodaje i kako prikazuju priče stvarnih ljudi, pa samim time i stvarna iskustva, bilo vlastita, obiteljska ili suradnica i suradnika, na temelju kojih onda publika sama donosi (i političke) zaključke.

– Ako se u predstavi radi o siromaštvu umirovljenica ili beskućništvu, jasno je da se zalažemo za više socijalnu državu koja brine i za one manje sretne, manje sposobne, koja nudi socijalnu i zdravstvenu skrb, ima adekvatan mirovinski sustav, koja vrednuje rad makar on bio prekaran. Ako iznosimo priče o seksualnosti i odabiru hoćemo li postati majke, publika je pozvana iščitati borbu za pravo odlučivanja žene o vlastitom tijelu. Društvene silnice prelamaju se na našim intimnim iskustvima, a kad osvijetlimo ova pojedinačna iskustva, pogled logično ide natrag na sustav. I sve što možemo je nadati se da nekoga inspirira i aktivira – zaključuje.

piše Katarina Bošnjak