Ide vrijeme, dođe rok, evo i kolumne skok na skok. A kao da sam jučer dovršavala prvi dio ovog lamenta nazvanog „Kad ćeš doli? – 1. dio“, vozeći se u kombiju s dubrovačkog aerodroma i sutradan u restoranu hotelske plaže u Budvi, okružena žamorom bezbrojnih turističkih duša na Slovenskoj plaži. Tamo me odnio posao uvijek spetljan s razonodom u tolikoj mjeri da razonoda nikad nije razonoda ni posao posao. Tako rade i drugi moji kolege, slobodnjaci, prekarnjarci, dok ih zdravlje služi, a nakon toga – ne pitaj.

Pisati i spavati nekad sam mogla svugdje, a onda sam postala malo čangrizava. No, kako sam se u međuvremenu dočepala dalmatinskog mora, moja čangrizavost je spala na niske grane i sad se jedva mogu prisjetiti što me je mučilo u prethodnoj kolumni. Možda bi pomoglo da pogledam stanje računa? A što ako se neko od onih koji kasne, prevario i uplatio honorar pa se dodatno oraspoložim? Kako ću se dobiti u niži registar, sad kad ispod limuna pijem ledenu limunadu iz čaše od Nutelle (iz one koja oponaša kristalne), a oko ušiju sviraju cvrčci u duru?

Doli sam, dakle jesam. Još uvijek mi ne smeta vrućina, grozna muzika iz beach bara, kaskanje u koloni turista, ne uzrujavaju me klime po kaletama koje podižu temperaturu, nisam otišla ni u jedan loš, ali skup restoran…

Pišem u kupaćem, nula čangrizavosti, gledam kapljice smole po šugamanu i nogama, gledam zatravljeno i mislim kako stabla zapravo imaju zlatnu krv, i kako bih da sam prava poetesa, a ne plaćenica Novosti, to sročila u skladan stih i pobrala nagrade. I onda bih mogla, kao u starom vicu, sjest pod limun u kupaćem i pisati i pit limunadu iz „kristalne“ čaše od Nutelle…

U tom trenutku blaženstva, pojavi se moje starije dijete, koje se ovog ljeta zaposlilo preko student servisa na sezonskom poslu u ušminkanom ugostiteljskom lancu, jer joj kao i mnogim mladima odgovara da zaradi neku svoju paru, a odgovara i poslodavcima, jer studenti su jeftina radna snaga, koja se da dobro izrabiti – skoro kao njene kolege Filipinci. Prvih dana uskakala je u situacijama kada bi pater familias sa suprugom i dičicom zagunđao: „Zašto ONI nisu naučili hrvatski?“ „Kada će naučiti hrvatski“, upitalo se dijete. „Pa tu su ih doveli i iskrcali u neke apartmane u susjednom mjestu na sat vremena hoda, dovde se voze električnim romobilima, ali nema dovoljno romobila pa se izmjenjuju, neki pješače po zvizdanu ili u dva poslije ponoći do svoga smještaja, ujutro opet isto. U međuvremenu, možeš ih vidjeti u pauzi kako sjede po škrapama, tamo gdje ne upadaju u oči, i jedu burek iz Mlinara.

„Pretpostavljam da to nisi rekla mušteriji“, pitam. „Nisam, rekli su mi da ne smijem. Ja samo brzo uskočim“, kaže dijete.

Stigla je sa sanitarnog pregleda u ambulanti, gdje su ih poslali misteriozni poslodavci (koje nikad ne vidi i ne čuje), da ne bi kakva bakterija upropastila sezonu. U čekaonici, razgovor s njom zapodjenuo je izvesni Zoran, student medicine iz Beograda koji na jesen planira tražiti posao u Zagrebu, ali za sada peče pizze u Orebiću. Sve joj je to ispričao povjerljivo, reklo je dijete (odrasla djevojka, da budem iskrena), dok je njegov nabildani kolega bio na pregledu; jer Zoran se boji da bi ga drugi sezonski pizzajoli ismijavali da saznaju kako studira medicinu, pa krije. A njoj se povjerio, jer je vidio da čita knjigu.

I eto me natrag, u prikladnom kolumnističkom registru.

Često mi se čini da živim u procijepima između više svjetova. Odrasla sam u socijalizmu, u radničkoj obitelji, k tome višenacionalnoj, što bismo tada zvali jugoslavenskom da smo se uopće ikad time zamarali, a to je u ratu i poraću prilično loše utjecalo i na ekonomski status. Ipak, zahvaljujući roditeljskim afinitetima, bilo je i knjiga i kazališta i koncerata, a nije bilo, recimo, novca za ekskurziju devedesetih, a o školama stranih jezika u inozemstvu ili skijanju nisam ni razmišljala. Ipak, dugo sam vjerovala da su i ostala radnička djeca odrastala odlazeći na predstave i s policom za knjige u kući. Postojao je moment kulturnog uzdizanja i onih propisanih osam sati kulture, pa je kultura mogla biti način da nakon smjene u tvornici ili trgovini opereš ruke od cementa ili indiga s paragon blokova, obučeš lijepu odjeću, nalakiraš nokte i odeš na otvorenje izložbe.

Kultura je postala luksuz koji ljudi koji danas rade takve poslove, nemaju. Kao što ni ja više nemam pristup ljudima među kojima sam odrasla, osim kad odem doli. Danas, kad sam vremenski udaljena, jasno mi je da je upravo ta dostupnost kulture koja nije bila stvar za elite ono što može utjecati na cjeloživotno samopouzdanje, ne postoji crveni tepih preko kojeg mi je neugodno prijeći, ali svejedno mi je pomalo smiješan. Pojam klasnog srama koji se danas toliko spominje, nepoznat mi je iz djetinjstva, klasni sram osjećam danas, jer usred duhovne i materijalne bijede živim u relativnom blagostanju.

Oskudica mi je bila poznata, siromaštvo nikad nisam smatrala romantičnim i taj mi je malograđanski impuls da umjetnik treba biti sirot ili trpjeti stvarao i stvara bijes. Ne dajte da vas prevare, umjetnik ili ne, u životu treba U-ŽIVATI! Sama riječ kaže.

Ipak, postoji velika razlika između oskudice i siromaštva, sirotinja ne ide u teatar, ne čita poeziju. Pamtim one koji su bili zaista siromašni i u doba socijalizma (kao što je bilo i privilegiranih koji su to ostali do danas). Gotovo uvijek išlo je to krajnje siromaštvo u paketu s alkoholizmom i nasiljem, a što je bilo prije, jedno ili drugo, a kasnije i treće (rat), teško je razabrati.

Neka od te djece s kojom sam „doli“ drugovala ili ih gledala kako odrastaju izdigla su se iz bijede, mnoga nisu. Nekad je za taj klasni skok bilo dovoljno školovati se i vrijedno raditi, danas nije. Naš rad nije dovoljan, naša škola nije dovoljna ako želimo živjeti pristojno. Ide li još itko na more na odmor?

Na plažici ispred bivšeg radničkog odmarališta, danas hotela u vlasništvu političara stranke na vlasti, lokalnih korijena, pročitala sam knjigu „Ovdje počinje šuma“ Monike Herceg koja opisuje odrastanje jednog djeteta devedesetih godina u teškom siromaštvu. Ne događa se u Dalmaciji, nego u banijskom blatu što siromaštvo čini još siromašnijim. Knjiga je potresna, ali i vrlo duhovita, što se u govoru o njoj ne spominje kao da je smijeh za razliku od sažaljenja uvredljiv, a prije će bit obrnuto. Međutim, ova knjiga ne traži sažaljenje; Monika milost ne traži, ali bi vam je dala. Zato bi nam ovakve priče danas mogle biti važne, makar da osvijestimo kako je težak put od krajnje bijede do izdržive svakodnevne oskudice. A oskudica, od koje većina tiho pati, tek je podnošljivija razina iste nepravde. Na jednom kraju su Filipinci na romobilima, izvesni Zoran koji peče pizze u Orebiću, krije da studira i nada se poslu u Hrvatskoj, dica iz kaštelanskog geta koja su mi nestala iz vidokruga i oni na još dubljem dnu, koji u ovom času žive kao u Monikinoj knjizi, možda na nekoj cesti za nigdje; a na drugom kraju iste socijalne klackalice sjede bogati patrioti neplatiše poreza, domoljubni bespravni investitori i misteriozni poslodavci. Čemu kultura koja spaja (taj) kraj s krajem u ova oskudna vremena? Pita se spisateljica ispod limuna koji joj je dao limunade. Pretjerano obrazovani za tržište i svjesni da od svoga rada nikada nećemo odmoriti, imamo satisfakciju: raspirujemo i čuvamo žar za vrijeme kad priča više neće biti dovoljna. Smetajmo, bar malo. Pišimo, snimajmo, igrajmo, pronosimo istinu, istinu i samo istinu – tako im bog pomogao.

piše Olja Savičević Ivančević