Moćna i prijeko potrebna zbirka „Mi nismo brojevi: Glasovi mladih Gaze“ (Penguin, 2025.) sačinjena je od 75 eseja, kratkih priča i pjesama mladih palestinskih autora i autorica. Radovi u njoj pisani su između 2015. i 2024. godine, a zbirku su priredili Ahmed Alnauk i Pam Bailey. Spomena nogometa i mora ne izostaje ni iz tih priča o svakodnevici mladih u Gazi, a za ovu rubriku izdvajamo tri primjera.
U priči „Živjela sunčana petkova jutra“ Riman Butien piše o obiteljskim odlascima na plažu svakoga petka. Plažu naziva draguljem, jedinim mjestom na koje stanovnici Gaze mogu pobjeći, na kojem se mogu kolektivno susresti. Prije odlaska na plažu kuha se čaj od mente i rade sendviči sa sirom i zatarom. U košaru se stavi i nekoliko naranči i boce s vodom. „More je tri kilometra od naše kuće, oko petnaest minuta vožnje. Uguramo se u naš obiteljski automobil – star deset godina, ali moj tata ga je uspio održati u savršenom stanju. Danas nas se naguralo svih sedmero. Tata vozi, moj petnaestogodišnji brat sjedi sprijeda na maminim nogama, a mi ostali smo nagurani iza“, opisuje Butien. Kao najzabavniji dio dana na plaži ističe nogometnu utakmicu. Njeni roditelji su golmani, a braća i ona dijele se na napadače i obranu. „Igramo iz čiste zabave, moji otac i braća nisu veliki ljubitelji nogometa“, piše Butien.
Nada Hamad u priči „Ljubavno pismo Gazi“ dočarava kako su svi u Gazi ljubitelji mora – osim majki na koje spadne posao ispiranja pijeska s odjeće. „Ponekad se tijekom vrućih ljetnih dana čini kao da je cijeli grad na plaži. Jednom nam je tata obećao putovanje na more. Bio je jul, najtopliji ljetni mjesec, i svi smo se trebali rashladiti. Trebalo nam je možda dva sata ulizivanja i obećanja da ćemo se lijepo ponašati i da ćemo što manje pijeska umeljati na tijelo i odjeću prije nego što je mama pristala poći s nama. Kad smo stigli, plaža je bila puna ljudi. Pomislili biste da će tamo biti samo djeca i njihovi uslužni roditelji, ali nije bilo tako. Činilo se kao da je tamo cijeli grad Gaza – stari ljudi koji sjede pod suncobranima, mladići koji igraju nogomet ili odbojku u vodi, djeca koja grade pješčane dvorce“, piše Hamad.
U priči „Prijatelji zauvijek… mislili smo“ Mosab Abu Toha piše o prvom gubitku prijatelja tijekom izraelskih napada 2014. godine. Izraelski vojnici ubili su tada njegovog najboljeg prijatelja Ezata. Mosab i Ezat bili su prijatelji od srednje škole, išli u isti razred. Dijelili su ljubav prema čitanju i nogometu, a ljeta kao tinejdžeri provodili radeći u kafićima na plaži. „Sjećam se i da smo zajedno gledali utakmice Barcelone, kod mene kući. Oboje smo bili veliki obožavatelji Barcelone. Posjećivali smo sportske trgovine da kupimo dresove Barcelone. On je kupio dres Lionela Messija, a ja dresove Zlatana Ibrahimovića i Thierryja Henryja„, piše Abu Toha.
Ezata opisuje kao pristojnog i skromnog, uvijek s blistavim osmijehom na licu. Pomagao je susjedima popravljati zidove kuće oštećene u izraelskom napadu, veselio se odlascima na plažu. U ljeto 2014. izraelska vojska bombardirala je Ezatovu kuću i do Abu Tohe je stigla riječ da je njegov prijatelj mrtav. „Bacio sam pogled na Ezatov Messijev dres. Njegov otac me pogledao i nakratko me zagrlio. Rekao sam mu: ‘Ovaj dres sam kupio s Ezatom 2010. godine. Nosio ga je kad smo zajedno igrali nogomet.’ Njegov otac je plakao i rekao mi: ‘Možeš ga zadržati za sebe.’ Uzeo sam dres i zahvalio mu se“, piše Abu Toha. A kad je u jesen te godine izašao na pozornicu da primi diplomu, zamišljao je da mu Ezat plješće.
piše Ivana Perić