Postoje gradovi za koje nikad nismo čuli, a trebali smo. Priznajem, jedan od njih za mene je do prošlog ljeta bio Växjö, švedski grad koji je u sezoni povezan direktnim letom sa Zadrom, kojemu je srodan po broju stanovnika, ali i po sveučilištu, a koji je globalni predvodnik u borbi protiv klimatskih promjena, prvi grad na svijetu bez fosilnih goriva. Zamislite, ako vam je moguće iz ovdašnje perspektive nakon afere s opasnim ilegalnim otpadom, grad u kojem se za javni prijevoz i službena općinska vozila koristi biogorivo proizvedeno od kućnog organskog otpada (ono iz smeđih vrećica u koje stavljate kore krumpira, ljuske jaja i odgriske jabuke), a gotovo sva energija, više od devedeset posto, dolazi iz šumskih nusproizvoda i sličnih tvari iz okolice (piljevina, odbačene grane i sl.).

Zvuči nestvarno, zvuči teško izvedivo, kao što je teško točno izgovarati ime grada Växjö. Moje, sasvim privatno, vježbanje izgovora imena najzelenijeg grada u EU-u događalo se paralelno s nezamislivim razotkrivanjem otpada u najzelenijem dijelu Hrvatske, Lici. Očigledno, nakon pola stoljeća moram naučiti misliti i govoriti ponovo.

Vaksjo? Vaks-h? Vekshjo? H? Hj? Hjo? Shjo? Nema tih glasova u ovom jeziku, svakako ne u mom okoštalom govornom aparatu, ali nakon stotinjak ponavljanja, približila sam se švedskom izgovoru. To ne govori dobro o meni, ali tješi me što mom suputniku ide još gore. Dok se kroz ranojutarnju maglu vozimo iz Zagreba prema zadarskom aerodromu u Zemuniku, rugam mu se ko sova sjenici. Naša kći, skandinavistica, stavila je slušalice da ne sluša tu bruku roditelja. Ona je ta koja zna izgovoriti ime grada, pa zato ona i leti u Švedsku gdje će kroz sljedeću godinu raditi u internacionalnom centru mladih u Växjöu.

Na aerodromu sunce Dalmacije, gomila turista pred šalterima Ryanaira koji će za svega nekoliko sati iz vrućeg  babljeg ljeta sletjeti u prohladnu jesen sjevernih gradova. Ona s  Kånken ruksakom na leđima, istim, crvenim, koji ima od srednje škole, nestaje iza tanke elastične vrpce, prolazi kontrolu, a nas dvoje smušenjaka ostajemo u predvorju kao da nas je netko tamo slučajno izgubio.

Kako volimo staru cestu, ceste, posebno onu kroz Liku, odlučimo se vratiti tim ljepšim, a i jeftinijim putem.

Putem ilegalnog toksičnog otpada, veli Suputnik.

Ima neke očajničke simbolike da se, nakon što smo ispratili potomstvo u ekološki osviještenu zemlju, vraćamo kući upravo kroz Liku.

Izmjenjujemo se za volanom; prtljam po Spotifyu, naći ću nam neku listu za vožnju, pa neka svira dok drijemam. Samo da ne zasvira „Road to Hell“. To bi bilo previše.

Na cesti smo od pet ujutro, hvataju nas glad, žeđ i ostale potrebe. Tu je i problem: boca s vodom je prazna, a kako nismo na autoputu, na vidiku nema pumpe da je kupimo – pitamo se treba li okušati sreću, napuniti je na špini pa tko živ – tko mrtav.

Pa zar nećemo bit solidarni s ljudima Like? Podbadam.

Ja bih ipak popio pivo, makar bezalkoholno, kaže Suputnik ladno. Taman nailazimo na neki bajkerski restoran uz cestu.

Promatram pije li netko od stranaca vodu, jedu li pastrve. Jesu li čuli ovi bajkeri što se ovdje dogodilo, jesu čuli za veliki prosvjed? Što bi mi konobarica odgovorila da je pitam čašu vode? Nisam pitala je li voda za piće. Bilo mi je previše žao. Pijem i ja bezalkoholno.

Vani je sunčano i prohladno, zrak oštar, blistavo nebo, motociklisti na odlasku nježno turiraju da ne oskvrnu mir, sve se trudi da nas, usprkos svim dokazima, slaže i uvjeri da je sve u najboljem redu. Ili po riječima vladajućih političara da „nema ugroze za lokalno stanovništvo“. Faunu i floru doduše, ne spominju, kao da ljudi s njom i od nje ne žive.

– Znaš li da je jedan moj kolega izračunao, ako je u Liku dovezeno 37.000 tona nekontroliranog otpada, to je oko 1500 kamiona, dakle konvoj od Zagreba do Karlovca.

– Prava jednadžba za gospićke školarce.

Gledamo netaknutu prirodu koja promiče pokraj nas i povrijeđeni smo, otrovani, baš kao i ona.

Vozi brzo, kažem ja. Potraje li ovo, postat ćemo domoljubi.

Prisjećamo se učiteljice s velikog zagrebačkog prosvjeda čiji nam se govor urezao u pamćenje, a koja godinama stanuje pokraj otrovnog odlagališta. Stvarno, što ta žena može reći svojim učenicima? Možda bi uz lekcije o domovini trebalo krenuti od sricanja riječi veleizdaja, jer upravo je njima počinjena od strane onih koji sebe nazivaju domoljubima. Tri Očenaša i pet Za dom spremni i sve ti je oprošteno.

Nema straha da postanemo domoljubi, zaključujemo. Nemamo kvalifikacije: mi nikad ne bi zajebali svoju djecu i uništili im dom.

Objašnjavam Suputniku kako to ide s otpadom i energijom u možda ne toliko domoljubnim, ali stabilnijim, uređenim državama, kako je to u neizgovorivom gradu Växjö u koji je, računamo, naše dijete upravo sletjelo.

To ti je kao u Baltazar-gradu, sjećaš se da je profesor Baltazar otpad pretvarao u pogonsko gorivo ili korisne strojeve i kako je izumio pročišćivače zraka još 80-ih? Zašto djeca danas ne znaju za taj crtić? A, eto, naš je, dostupan.

Možda bi neki budući Baltazar ili Baltazarka ili, kad smo već kod Like, naprosto Tesla, mogao zamisliti kako od Gospića napraviti Växjö, a ne ilegalno evropsko odlagalište otrovnog otpada.

Lunjajući po književnim festivalima zapadnije od Hrvatske, znala bih naletjeti na velike odjeljke s knjigama posvećenima klimatskoj fikciji. Čudila sam se tome donedavno, tko je to sve napisao dok sam živjela u neznanju, a očigledno je da se itekako čita. O klimatskoj fikciji se do prije nekoliko godina ovdje tek sramežljivo šuškalo, a ni sad nije jako popularna. Zaglavili smo, skupa s književnošću, u ratovima, turskim i drugosvjetskim, zadnji koji je završio prije trideset godina da i ne spominjemo, pa nikako da na red dođe najvažniji, globalni rat našeg vremena: bitka za prirodu, za Zemlju, a ne protiv nje.

Priroda se već okomila na ljude, na uništavanja uzvraća nepodnošljivim vrućinama, požarima, poplavama, i kao u svakom ratu, tako i u ovom klimatskom, za koji mnogi još ne shvaćaju da je došao i k nama, ponajviše stradavaju nedužni: životinje, stabla, ali i ljudi u onim krajevima gdje su najmanji zagađivači, često siromašnijim.

Sunce već postaje vruće. Suputnik poseže za bocom, ali ona je i dalje prazna. Ako se mislimo napiti, morat ćemo se popeti na autocestu i kupiti vodu „Gacka“ u plastičnoj boci.

Radio prenosi: požar na Braču, spalionica u Zagrebu, ilegalno odlagalište smeća u Benkovcu, radioaktivni pepeo u Perušiću…

Ma neka je mala otišla, kažem mu.

Obećali smo joj, bez da je tražila, da ćemo joj do povratka urediti potkrovlje, možda ćemo i uspjeti, ali možemo li joj obećati da ćemo jednom urediti zemlju kakvu bismo voljeli za svoje klince? Ili, makar, ne dopustiti da je sasvim sjebu.

Za neke je to Gospić, za neke Sisak, za neke Benkovac ili Gračac, da sad ne spominjem Biljane Donje ili Poznanovec…, u medijima ih zovu crne ekološke točke, a mogli su ih zvati i, recimo, smaragdno zelene, biserno modre, nebeski plave točke… Ili najbolje nikako, jer čim neko mjesto postane točka, ne piše mu se dobro. Iako se čini da vladajući toga nisu svjesni, tamo žive, plaćaju porez, nadaju se boljem, a bogme i glasaju, neki ljudi, stari i mladi.

Nadam se da će biti histerični i širiti paniku, to nam je svima jedina nada. Biti histeričan i širiti paniku dok državna vlast žmiri i odobrava trovanje zemlje, vode i zraka, pitanje je opstanka. Izlaziti na ulice i trgove, protestirati, organizirati se maksimalno histerično. Biti maksimalno histerični protiv tog smeća.

piše Olja Savičević Ivančević