„Oćeš pisat o Splitu? (…) Govore da je milijun posto da ćeš sjebat“, piše Nora Verde u prologu novog romana „Pravi život“ (izdanje OceanMore). O Splitu nije lako pisati ne zato što su mnogi o gradu već pisali ili zato što je posebno zahtjevna tema, nego zato što ne nedostaje Splićana koji znaju kako bi trebalo o njihovom gradu pisati, tko i što mora, a tko i što ne zaslužuje ući na te stranice. Nije lako pisati ni o Jugoslaviji, posebno s ljubavlju, jer ta se ljubav davno trebala zanijekati, a ako baš ne može, onda bi se morala držati za sebe. Nora Verde ništa od toga nije fermala. Napisala je roman o Splitu s kraja osamdesetih i samog početka devedesetih kada njezina junakinja, tinejdžerica Nela, odrasta s mamom, s muzikom u ušima, druži se s ekipom na Peristilu i pokušava shvatiti sebe i svijet oko sebe koji se drastično mijenja.

Nakon hvaljenog romana „Moja dota“, u „Pravom životu“ Nora Verde, što je književno ime Antonele Marušić odrasle u Splitu, ponovno polazi od autobiografskog iskustva i pretvara ga u roman o Splitu, Jugoslaviji i još ponečemu, o čemu smo razgovarale u Zagrebu gdje živi. I nije sjebala. Dapače, napisala je odličan roman.

Otkako se znamo podrazumijevamo da smo živjele u istom kvartu, mada si ti s Firula, ja s Bačvica, ali ustanovile smo da nismo sigurne gdje bi bila točno linija razgraničenja tih kvartova. No dok sam čitala „Pravi život“ povremeno sam imala osjećaj da to nije isti kvart, jer ga se ne sjećam tako punog lovaša, kako pišeš, kao da klasno nije bio toliko homogen.

To je točno, ali ako gledamo iz pozicije djevojčice koja je konstantno opterećena uspoređivanjem, ona vidi ono što želi vidjeti i osjeća ono što je ipak dominantno, a to je da su oko nje ljudi koji imaju više novca i žive u velikim, lijepim vilama. Dovoljno je prošetati tim kvartom da se to vidi. Tu su i došljaci, kao Nela i njezina mama, i oni su postali dio te zajednice. Kvart jest u neku ruku bio heterogen, živjelo je tu nešto radništva, ali dominantno su Firule poznate po teniskim terenima i kućama imućne elite. Simbol su splitske buržoazije, kao i Meje. Junakinja i njezina majka ne mogu sudjelovati u mnogim ritualima koje ta zajednica upražnjava, kao što je primjerice igranje tenisa. One su tu samo da bi omogućile još lagodniji život buržujima koji im iznajmljuju stan te da bi ih njezina majka mogla posluživati u restoranu. Ukratko, one su osoblje.

Kako se klasno pozicioniraš danas? Jesi li nadišla klasu u kojoj si odrastala na Firulama?

U osnovi, nisam. Klasa u kojoj si odrastao te jako određuje i vrlo ju je teško nadići. Možda sam je nadišla time što mi je majka omogućila školovanje i činjenicom da pripadam intelektualnoj klasi koja se bavi kulturom, ali ekonomski, a to je suštinski – znači kada govorimo o brojkama na računu i o vlasništvu nad nekretninama – apsolutno je nisam nadišla. Tada sam bila podstanarka, još uvijek sam podstanarka. Ništa se tu nije promijenilo.

Naravno da sam kao odrasla osoba imala prilike možda steći nekretninu da mi je to bio glavni cilj. Međutim, htjela sam se ostvariti u kulturi, književnost me oduvijek privlačila. To je u romanu autofikcijski. Nela sanja da će studirati književnost i da će se baviti pisanjem. To sam i ja kao djevojčica vrlo rano odlučila, u zadnjem razredu osnovne škole. A književnost je igralište srednje klase, kao i umjetnost generalno. Pripadnici nižih klasa su incident u umjetnosti. Tako da mi je odluka da se bavim ovim poslom onemogućila da ekonomski nadiđem tu svoju klasu. Ali mi je dala force za život, inače bih odrasla u tjeskobnu djevojčicu.

Što je utjecalo na to da već s 14 godina, kao i tvoja protagonistkinja, odlučiš da ćeš se baviti književnošću, a pritom si odrastala u „kućama bez knjiga“, kako si naslovila važan tekst na tu temu?

Bilo mi je fantastično kad sam shvatila da mogu pisati i da u tekstu mogu organizirati svoj život na drugačiji način, što je utopijski, naravno, ali mogu ga presložiti. To mi je dalo neku vrstu moći. Uzdiglo me iz deprivilegiranosti i tjeskobnog osjećaja da postoji sudbina protiv koje ništa ne možeš. Uvijek su mi stariji govorili da gubim vrijeme tražeći pravdu, da su stvari takve kakve jesu i da ih moram prihvatiti. To do danas nisam uspjela.

Znači li to da ti je pisanje dalo pravo na glas?

Da, mislim da je to razlog zbog kojeg se mnogi deprivilegirani bave književnošću. Kroz književni tekst konačno preuzimamo kontrolu nakon što smo se dugo osjećali nemoćnima, kada su iznad nas bili hegemoni, koji god bili – obiteljski patrijarh, hegemon kvarta, škole, bilo koji predstavnik moći. U tekstu mi imamo moć i kroz taj tekst pokušavamo, koliko god to bio grozan izraz, pobijediti.

Usto, pisanje je za razliku od većine ostalih umjetnosti najčešće dostupno nižim klasama. Dostupnije od primjerice glazbe i likovne umjetnosti. Jako sam htjela svirati gitaru, ali sam za to trebala instrukcije i instrument. Koliko god mi netko može reći da gitara nije skupa, meni je moja mama u vrijeme mojeg odrastanja nije mogla kupiti. A za književnost nisam trebala značajna materijalna sredstva. Pisanje sam si mogla priuštiti.

Problem za pisce iz nižih klasa iskrsava kasnije, kada se trebaju izboriti za objavljivanje, vidljivost na sceni. Činjenica da dolaziš niotkuda može poprilično usporiti tvoju afirmaciju na kulturnoj sceni. Stalno si prisiljena da djeluješ s margine i to može zamoriti, obeshrabriti autoricu. Na vlastitoj koži ovo osjećam i danas, jer čak i nakon što sam svoj rad afirmirala, neprestano se spotičem o činjenicu da iza mene ne stoji moćan urednik i velika izdavačka kuća, akademska sfera, obiteljski renome.

A kome si najviše željela dati pravo na vlastito sjećanje ovim romanom: sebi, svojoj tadašnjoj ekipi, možda majci ili pak gradu?

Svima pomalo, ali prvenstveno sebi i materi. „Moja dota“ je mali spomenik našim babama, sad je došao red na mater. Fali nam romana o majkama, posebno dalmatinskim materama i samohranim majkama. Također, htjela sam napisati roman u kojemu ću pisati o splitskoj alternativnoj sceni 80-ih i 90-ih godina, ali i raspadu Jugoslavije, temi u kojoj su se uglavnom istaknuli muški pisci regionalne književnosti.

I shvatila sam „Pravi život“ kao jednu vrstu posvete svim samohranim majkama. Roman i jest posvećen tvojoj majci.

Koliko god je ta djevojčica obuzeta sobom i svojim potrebama, u drugom sloju tog teksta je majčina žrtva. Ničega ne bi bilo bez prekovremenog rada te majke koja želi što više toga omogućiti svom djetetu. Ali nisam htjela da taj lik majke bude herojski, već sa svim svojim manama, težinama, negativnostima, proturječnostima.

Odnos Nele i majke je brižan, ali škrt, pogotovo u riječima. Jesu li današnje ideje o tome da s djecom treba o svemu razgovarati dijelom i srednjoklasni luksuz, nešto za što žena koja radi prekovremeno, strepi zbog stanarine i sama podiže dijete nema ni vremena ni jezika?

Neli nedostaju riječi podrške i razgovori s majkom, ali njezina majka često radi dvanaest sati dnevno kod privatnika, mora skuhati, srediti kuću, otići na pazar. One žive u kapitalizmu prije kapitalizma. Majka ne stiže graditi odnos s djevojčicom jer na majčinstvo koje je prije svega psihološka kategorija, silno utječu radne okolnosti roditelja i osjećaj egzistencijalne nesigurnosti. Majka iz „Pravog života“ bori se za opstanak te radi u izuzetno prekarnim uvjetima u privatnom ugostiteljstvu.

Djevojčica i majka su same, nitko nije na njihovoj strani, a od njih zarađuju svi: vlasnik restorana u kojemu majka radi i gazdarica kuće u kojoj žive u malom stanu koji je nekoć, prije jugoslavenskog socijalizma, bio namijenjen za stanovanje služinčadi. Njihova anksioznost i strah su stvarni i nisu plod književnog umišljaja. Zato ni nisam imala pretjeranih problema u traženju svog književnog glasa za ovaj roman.

Kako si odredila kakav je taj glas? Nela sa sobom nosi bilježnicu u koju zapisuje ono što joj je interesantno. Jesi li ti imala kakav pisani trag sebe u tim godinama?

Pripovjedni glas mi nije bio problem jer s tim glasom komuniciram desetljećima. Dala sam mu prostora koliko sam imala hrabrosti tokom pisanja. K tome, to je pripovjedni glas iz „Moje dote“, samo nešto odrasliji.

A kako si se pripremala za rekonstrukciju toga vremena?

Čitala sam puno tekstova o raspadu Jugoslavije. Slušala sam političke govore, recimo Miloševića i Tuđmana. Gledala sam serijal „Tajni Split“, to su intervjui Igora Mihovilovića s nekim od glavnih dionika splitske alternativne scene 80-ih i 90-ih. Razgovarala sam s povjesničarima. Pogledala sam hrpu dokumentarnih serija o raspadu Jugoslavije. I jedno 20-ak puta sam poslušala „Mojoj majci“ i „With or Without You“ i niz drugih pjesama, kao i albume Đavola i drugih sa splitske scene. Nisam ih izrijekom spomenula u romanu, ali slušala sam puno demo snimki Zidara Betonskog, Svetu Dalmatinskog i njegove rane punk bendove, koji su bili važni za to razdoblje, kao i Toni Prug i njegov Touch Friction. Ali nisam htjela širiti priču o muzici jer bih zakočila literarni tekst. Čak sam izbacila jedno veliko poglavlje o Đavolima.

U prologu romana pišeš koliko je zahtjevno pisati o Splitu jer će ti reći da nemaš pojma kako je stvarno bilo. Jesi li čula, dok si pisala, u glavi lokalnu komisiju koja komentira što si sve izostavila iz tog vremena, a nisi smjela i jesi li grad prikazala dovoljno splitskim? Tko bi bio u toj komisiji? Jedan ti je kritičar, u inače pohvalnoj kritici, već prigovorio da u romanu nema Jugoplastike.

Jesam, u toj su komisiji važni splitski umjetnici, recimo strepim što će reći ljudi poput Tonča Bakotina Ruzine, Marinka Biškića ili Nikole Radmana. A što se tiče Jugoplastike, to je ispravan prigovor. Meni je košarka puno značila, trenirala sam je u osnovnoj školi „Vlado Bagat“. I imala sam poglavlje o Jugoplastici, međutim, bojala sam se da će je biti previše upravo zbog toga što mi je emocionalno puno značila, strahovala sam da mi ne pojede druge teme. Nisam, naime, mogla ostaviti Jugoplastiku samo na razini markera. Tako sam je odlučila izostaviti, što možda nije bila najmudrija odluka. Bude li drugog izdanja romana, čak razmišljam da možda raspišem to arhivirano poglavlje o Jugoplastici jer je stvarno važna za Split tog vremena.

Vremenski okvir romana prati raspadanje i konačni raspad Jugoslavije, što Nela teško prihvaća. Je li Nela toliko jugocentrična zato što joj nedostaje stabilnost i pripadnost nekoj većoj i moćnijoj jedinici društva od nje i mame?

To je autorska odluka, htjela sam napisati roman o majci, Splitu, lezbijstvu i Jugoslaviji. Nela upija sve što se događa u društvu. Ona nije tipično dijete. Njezin osjećaj za društveni trenutak vezan je uz njezinu obiteljsku dinamiku. Ima samo mamu, mama puno radi, Nela je usamljena i stiže misliti o svačemu. Brine se za mater, za sebe, za grad, za državu. Provodi puno vremena sama u malom stanu, gleda televiziju, čita novine, prati politiku. Jugoslavija joj daje osjećaj zajedništva, onaj osjećaj kad se ježiš dok gledaš partizanski film jer pobjeđujemo okupatora. Osjećaš se snažno, kao pripadnica jedne velike jugoslavenske obitelji.

Znam da to zvuči jako treš, ali Neli to daje snagu. To je autentično. Ja tu snagu nikad nisam zaboravila i htjela sam je prenijeti u roman. Oduvijek sam htjela napisati moj roman o Jugoslaviji. I kao dijete sam znala što je naša socijalistička federativna republika i bila sam ponosna na Jugoslaviju. Bila sam ponosna kako je Tito Staljinu rekao „ne“. Sastavila sam kviz o antifašizmu u osnovnoj školi. Primanje u omladince mi je bilo jako bitno. Pa prvi put sam izašla u novinama kada sam bila na radnoj akciji čišćenja smeća po Marjanu. Slikali su me sa štapom s kojim sam nabadala smeće. Kraj mene je bio moj najbolji prijatelj, Dasen iz romana, koji je bio nesretan što smo takvi izašli u novinama, a ja sam bila ponosna. Izrezala sam tu sliku.

Bila sam tužna što se sve to raspadalo. U tom smislu nisam ništa posebno nadograđivala u romanu, samo je teško povjerovati da je jedno dijete toliko bilo zabrinuto za budućnost zemlje. Nisam mislila po cijele dane samo na Jugoslaviju, ali to doista jest bila jedna od mojih tjeskoba.

Malo si mislila i na Gabrielu Sabatini, kad već kažeš da je to roman i o lezbijstvu, a spominješ je kao objekt maštanja u romanu.

Jesam, malo sam mislila i na Gabrielu Sabatini (smijeh).

Kako u svoju sliku Jugoslavije Nela uklapa izrabljivanje njezine majke i uzaludno čekanje na društveni stan, njezin najveći san?

Ljuti se i negoduje te s vremenom, kako odrasta, postaje svjesna kapitalizma koji nagriza svijet u kojemu žive. „Pravi život“ definitivno nije nostalgičarska razglednica iz osamdesetih. Junakinja s vremenom osvještava društveno-političku stvarnost i prestaje živjeti u utopiji.

Kroz niz jakih, a suptilnih primjera, i kroz dječju prizmu ilustriraš kako se kalio nacionalizam početkom devedesetih. Recimo, kada je nastavnica u školi u udžbeniku preskočila obraditi Vladana Desnicu. Koliko si ti sama u to vrijeme znala iščitati što se događa?

Jesam, neke za to nije bilo briga, ali mene je pogađalo. To s Desnicom je stvaran događaj, njega smo doista preskočili na satu hrvatskoga, iako sam se tjednima veselila razgovoru o romanu „Proljeća Ivana Galeba“. Meni je tada postajalo sve jasnije da nacionalizam i separatizam jačaju i da će ih vrlo brzo preuzeti dominantne društvene i političke skupine.

Što Nela zamišlja da je pravi život?

Pravi život će za nju biti život u kojem će umjesto obespravljene djevojčice biti netko tko odlučuje o vlastitoj sudbini. To je svijet pravde, u kojem svi rade, pristojno su plaćeni i imaju stan. Imali smo priliku 1991. da karte podijelimo drukčije, ali odlučili smo se za kapitalizam. I dobili smo još veće osiromašivanje. Pravi život je utopija, od koje ne odustajem jer joj treba težiti.

Jezik, a radi se o splitskom idiomu s kraja 80-ih, važan je aspekt romana i sjajno si ga prenijela. Koji te izraz može odmah vratiti u tadašnji Split? Mene, recimo, đikan, riječ koju masu koristiš u romanu. A i masu, to smo baš nemilice upotrebljavali.

Đir i isto đikan, i njegova izvedenica điki.

Nedavno mi je prijateljica Riječanka provela neki period s grupom ljudi iz različitih dijelova Hrvatske i rekla je da se nikad nije susrela s tako jakim lokalpatriotizmom kao kod Dalmatinaca, pogotovo Splićana. Što ti misliš o tome, jesu li Splićani infišani u Split?

To je kao virus koji dohvati sve društvene skupine. U stvaranju mita o Splitu nisu sudjelovali samo Splićani, već svi koji su dolazili stoljećima na jug koji je nekoć značio zdravlje, toplinu, vitalizam. Mediteran je liječio. Valjda je tako nastao taj mit o tome da je u Splitu najljepše i da je mediteranska dolce vita ideal života. Danas je to jedno pregrijano, za fizičko tijelo, ali i mentalno zdravlje vrlo opasno mjesto za život. Osim ako nemate dva apartmana, vilu i klimu u svakoj prostoriji.

Da ne glorificiramo Split: koja ti splitska navada ide najviše na živce?

U vrijeme kada se događa radnja romana, išlo mi je jako na živce ismijavanje Vlaja i inzistiranje na fetivim Splićanima i čistunstvu splitskog porijekla. To nisam ugradila u roman. A na živce mi ide i ta mitologizacija Splita kao najljepšeg grada. Da je kome do te ljepote doista stalo, ne bismo pristali pretvoriti ga u divovski apartman i isprazniti ga od sadržaja važnih za zajednicu. Ali to je već jedna druga, nova priča.

razgovor vodila Barbara Matejčić