Damir Markovina je glumac i filmski redatelj. Rođen je u Beogradu, djetinjstvo je proveo u Mostaru, ljeta u Lumbardi na Korčuli, a Akademiju dramske umjetnosti završio je u Zagrebu, u kojem i danas živi. Član je ansambla Drame HNK od 2002. godine. Za svoj treći dokumentarni film, „Živjećemo zajedno“, na Sarajevskom filmskom festivalu osvojio je prosječnu ocjenu publike od 5,0. O radu na dokumentarnim filmovima, obitelji i potrazi za domom, Zagrebu i Mostaru, s Damirom razgovaramo u kvartovskom kafiću tik pred početak zagrebačke vruće štrajkačke jeseni.

Krećemo od meni najdraže scene iz filma „Živjećemo zajedno“. Vaš brat Dragan priča kako se htio vratiti studirati u Mostar, dok je otac Roko inzistirao da se nitko ne vraća, a i vi ste, kako kaže, ušli sa svojim „utopijsko-autoritativnim pokušajem“ da ga od toga odvratite. Scena završava sa psom koji sjeda na turističku kartu Jugoslavije. Kako je uopće snimati dokumentarni film kad ne možete do kraja znati što će se dogoditi pred kamerom?

Citirat ću velikog režisera Paweła Pawlikowskog: imam scenarij, ili barem otprilike ideju kako bi scena koju snimam trebala izgledati, ali dozvoljavam da mi život koji se dešava na setu promijeni plan. To me tjera na stalnu pažnju i prisutnost u trenutku snimanja i vjerovanje vlastitom instinktu, sreći i strpljenju. Kako su pasica Lili i mačak Zoka, ljubimci mog brata, zaista komunikativni osobenjaci, čim su nam se približili, počeo sam davati mote snimatelju filma Kreši Štulini da u slučaju interakcije podigne kameru i prati ih.

Ove ste godine na Sarajevskom filmskom festivalu osvojili nagradu publike. Koliko vam je to značilo?

Jako sam sretan i zahvalan, biti prepoznat na tako divan i emotivan način mi zbilja puno znači. Ljudi su snažno i emotivno reagirali na film, plakali su, povezali su se s Rokom, imali smo tri dupkom pune projekcije. Takav prijem i feedback koji smo dobili su na fantastičan način zatvorili krug svih mojih sumnji i nesigurnosti u odluke koje sam donosio u procesu nastanka filma. A bilo ih je, osobito jer je „Živjećemo zajedno“ prilično hermetičan film, koji koristi montažne, hibridne postupke koje ćete teško naći u mainstream televizijskom dokumentarcu.

U vašem prvom dokumentarnom filmu „Čekaj me“ krenuli ste snimati film o baki, ali vas je obiteljska dinamika odvela u drugom smjeru. Što ste kroz taj film naučili, a što ste kasnije prenijeli u „Živjećemo zajedno“?

Bakina ratna, skojevska i feministička priča mi je oduvijek bila fascinantna pa sam je počeo često snimati, uvjeren da radim portretni dokumentarac o jakoj, staroj mostarskoj ilegalki koja sama živi u Beogradu. Ali, brzo sam se sudario s činjenicom da je film takav medij koji voli ono što se događa u trenutku snimanja, a ne puko prepričavanje prošlosti.

Tako je obiteljska ekonomija odnosa bila naprosto jača, točnije odnos moje majke i moje bake, stalni sukob oko istih problema koje ću tematizirati i sa svojim ocem u „Živjećemo zajedno“: rat i egzil, pripadnost i gubitak, pojam doma jedne ratom rastavljene obitelji.

„Čekaj me“ mi je pokazao da i jako intimna priča, ako uspiješ naći pravu formu, može funkcionirati univerzalno i transgeneracijski. Taj arhetipski model obitelji – majka, kćer, otac, sinovi, braća – kao osnovne društvene ćelije za mučenje (smijeh) je makar svima blizak.

Zašto baš ručak i što je bilo na meniju na dan snimanja?

Riba, naravno. Kako smo mi kao obitelj prilično dislocirani, uvijek kad se nađemo na istom mjestu trudimo se imati taj zajednički, obiteljski ručak. Energija na ručku je povišena, traje usuglašavanje različitih ritmova, netko je živčan, netko je gladan, netko kasni… Taj stol, na kojem god mjestu bio, jedino je naše fiksno mjesto na kojem se rješavaju obiteljski problemi, konflikti i zamjerke, a onda često preraste i u ozbiljnu političku, filozofsku, sociološku ili antropološku raspravu.

U trenutku snimanja filma, vaš otac Roko već je 28 godina izvan Mostara. Što vam je bilo važno pokazati kroz njegovu priču o tom dugom, kako ga u filmu i sami nazivate, samonametnutom egzilu?

Roko je jedinstveni živi svjedok povijesti, osobito kliznuća BiH u rat, i to doslovno iz prve školske klupe. Bio je poslanik SDP-a BiH u prvom nezavisnom parlamentu zemlje. Imao je svoju specifičnu i potpuno manjinsku poziciju unutar tog parlamenta, jedan je od šest poslanika koji su glasali protiv Daytona, ali je također i iznimno emotivan prema stvarima koje je proživio i preživio, a to ga čini odličnim filmskim likom.

Glavno pitanje koje sam htio postaviti je njegov odnos prema povijesti 30 godina kasnije; točnije, bi li i danas, znajući gdje smo kao društvo (ili društva) završili, donio iste moralne odluke kao tada. Zanimali su me i njegovi razlozi zašto mi kao obitelj nismo ranije otišli iz ratom jako nagriženog grada Mostara. Zašto mu je bilo važno sačuvati ono što on naziva „dva prsta obraza“.

Nakon svega što je o ratu već napisano i ispričano, kako je bilo ponovno otvarati tu temu, ali ovaj put kroz iskustvo vlastitog oca?

Službeni narativi o nastanku nacionalnih država nakon raspada Jugoslavije prilično su čvrsto kanonizirani. Ovim sam projektom htio reprezentirati vlastitu obiteljsku povijest koja se s tim narativima često ne podudara. Od binarne crno-bijele povijesti – „naši“ dobri dečki, „njihovi“ zločin(c)i – mene znatno više filmski zanima ono sivo. Situacije u kojima svi sudionici imaju jake argumente za svoje postupke i gdje se i sam unutar istog narativa mogu složiti i s vrlo međusobno suprotstavljenim argumentima.

Prva osviještena rečenica na početku projekta je bila da je on priča o posljedicama izbora jednog moralnog čovjeka. Taj čovjek je moj otac, a njegov izbor je ireverzibilno odredio život cijele obitelji. I tako sam pokušao napraviti film o osobi koja živi u zatvoru vlastitih sjećanja na okolnosti tog izbora.

Poslije „Dezertera“, drugog filma, u kojem kroz pisma ljudi iz vaše generacije govorite o ratu, egzilu i Mostaru koji su morali napustiti, koliko vam je bilo teško pronaći novi filmski jezik za „Živjećemo zajedno“?

„Dezerteri“ su bili istraživanje u smjeru eksperimentalnog hibridnog filma jer sam smatrao da je medij pisama koje sam koristio u tom projektu to zahtijevao. Puno sam surađivao s drugom i divnim vizualnim umjetnikom Markom Tadićem, koristili smo njegovo fascinantno iskustvo sa stop-moušn animacijom. Ideja je bila od pisama i razglednica napraviti narativ u kojem se grad iz 1990-ih i današnji grad susreću u istom filmu. Naravno, sigurno je postojalo očekivanje za ponavljanjem sličnog postupka, ali taj princip nije funkcionirao s Rokovom pričom. Točnije, pričom mojih roditelja, u kojoj osim oca i moja majka igra iznimno važnu ulogu.

Kad smo kod majke, vratila bih se na „Čekaj me“, u kojem za stolom ima monolog koji bi mogao u udžbenike pod pojmom „njegovateljski ženski rad“. Vaša majka kaže: „Dođem ko’ kućna pomoćnica, nikad nemam vremena sjesti i nešto samo pričati, nego čistim i usput nešto progovorim.“

Nisam je ništa ni pitao, samo sam upalio kameru i prepustio joj da sama ispriča sve što je muči u tom trenutku kao ženu, kćer, suprugu, sestru. Jednostavno prepoznaš osnovnu ljudsku potrebu da se neka priča iskomunicira. Njen život je zaista bio toliko pun preokreta, promjena sredina i obiteljskih tragedija, da uistinu nema nikakvu potrebu kreirati bilo kakvu uljepšanu, vanjsku sliku sebe, brutalno je iskrena i to se vidi u svakom kadru koji mi dozvoli da snimim.

U posljednjem filmu se vidi da ste brat i vi različito doživjeli gubitak predratnog Mostara. Kako danas razumijete tu razliku?

Moj je izbor bio, kada sam s 18 godina uspio doći studirati u Zagreb, potpuni reset. Rijetko sam spominjao Mostar, na uobičajena pitanja o porijeklu i zavičaju bih obično rekao da sam porijeklom s otoka Korčule, ili uopćeno iz Hercegovine. Iskreno, nisam mogao podnijeti da me se povezuje sa strašnim licem rata u tom gradu, s logorima, etničkim čišćenjem, ili s Herceg-Bosnom koja je protjerala i našu obitelj.

Dragan je otišao iz Mostara kad je imao 11 godina pa je njegova slika grada svakako bila idealiziranija i njegov gubitak sigurno time veći jer mu je oteto mjesto djetinjstva.

U Zagreb dolazite s 18 godina, praktički neposredno nakon izlaska iz ratnog Mostara. Što ste tada očekivali od Zagreba, a što ste u njemu stvarno pronašli?

Film me je oduvijek zanimao, pa sam htio studirati režiju, što je, naravno, uvijek iniciralo sukobe s ocem. Želja mi je bila pokušati upisati FAMU u Pragu, ali kako mi iz Mostara izlazimo 13. maja, imao sam jako malo vremena razmisliti što ću i gdje studirati. Alternativa je bila pozivnica za front, natrag u Mostar, od jedne ili druge ili treće vojske, tko se prvi sjeti. Studij je, također, bio jedini način da malo trajnije legaliziram svoj status u Hrvatskoj.

Upisao sam Medicinski fakultet, ali na Akademiju dramske umjetnosti sam se prebacio za cca godinu dana, iz raznih osobnih i političkih razloga, ali prvenstveno jer sam naprosto imao potrebu kreativno živjeti svoj život i pokušati uobličiti neke priče koje su me proganjale, a koje sam htio ispričati.

Smatrate li danas Zagreb tim domom koji svi tražimo?

Dom je za mene uvijek dosta teško pitanje, ali ako baš moram birati, onda je moj dom sasvim sigurno Zagreb. Volim ovaj grad, poštujem njegov vrlo specifičan, radikalno nišni ukus i progresivni, precizni, inženjerski karakter, kao i njegovu tihu čvrstinu i rezolutnu tvrdoglavost prema svim pokušajima manipulacije, od davnog prosvjeda za Radio 101, do samoorganiziranja građana kao u slučaju zemljotresa ili recentnog paralizirajućeg štrajka. Formativno su me oblikovali Gjuro 2, BP Klub, ZKM i sve stvari kojima sam u njima bio izložen tokom studija.

Za mene je Zagreb, kao što Jurica Pavičić divno piše u priči „Drugi Zagreb“ u „Knjizi o jugu“, uvijek bio antena za modernitet i modernizam. Taj modernizam čak ni nacionalistički kič devedesetih nije uspio ugušiti. Zagreb mi je otkrio Exat 51, Gorgonu, Eurokaz, na njegovim sam festivalima gledao predstave, igrane filmove i dokumentarce koji će me gurnuti u smjeru ADU-a. Volim zagrebački paradoks u kojem u isto vrijeme uspijeva biti i hard kor urbana europska metropola i, kako jedan moj frend u šali često definira, zelena koalicija međusobno labavo povezanih sela i naselja.

S druge strane, ja ću uvijek biti i južnjak u Zagrebu, na svaki mogući način. Rođen sam u Beogradu, kao dijete živio u Splitu, odrastao i sve škole do faksa završio u Mostaru, a formativna ljeta provodio u obiteljskoj kući na Korčuli. Dovoljna je informacija da me je, na inicijativu oca, njegov prijatelj Špaco Poklepović učlanio u Hajduk s nepunih mjesec dana. Na članskoj iskaznici, u rubrici zanimanje, vrlo točno mi još od tada piše: „dijete“.

U Zagrebu ste 2004. godine dobili jednu od glavnih uloga u prvoj hrvatskoj telenoveli „Vila Maria“. Kako danas gledate na to iskustvo?

Ponuđen mi je iznimno konkretan pionirski posao u sapunici i, naravno, pristao sam. To meni jeste bio neki prijeko potreban put da materijalno omogućim kvalitetan nastavak svog života u Zagrebu. Naravno, apsolutno ti je kod takve ponude jasno da se radi o eksploatacijskoj televiziji, iako – nije li svaka takva?

Danas mislim da smo u tim gerilskim uvjetima jako dobro napravili posao za koji većina još uopće nije znala kako ga točno raditi. Za mene osobno, bilo je to prilično traumatično i jako dugo, osmomjesečno iskustvo. Jedan dosta zgodan vojni rok. Recimo, prva dva mjeseca studio još nije bio gotov, kasnilo se s izgradnjom setova, pa smo snimali samo eksterijere za prvih stotinu epizoda. Naravno, u sapunicama je trajna klima vječno proljeće, a Mislav Čavajda i ja smo snimali scenu u Opatiji po kvarnerskoj buri u kojoj on, točno se sjećam, u trajanju jedne repeticije kadra naočigled plavi od hladnoće.

Bar dvaput godišnje na našim portalima naiđem na tekst naslovljen „Sjećate li se Luke iz Vile Marije? Damir Markovina danas izgleda drugačije“. Još uvijek nisam shvatila poantu, ali da li vas to nervira ili zabavlja?

Ma nasmije me. Mislim da ne bi bilo baš normalno da izgledam identično s moje današnje 53 godine kao i u ranim tridesetima. Zabavno mi je naići na naslov da sam „izašao u javnost“, a konstantno, svih tih, sad već više od 20 godina, radim u zagrebačkom HNK i imam u prosjeku po dvije nove predstave godišnje u tom kazalištu.

Ali, takvi natpisi s druge strane dosta govore o poimanju i praćenju kulture naših manistream medija i o društvu u kojem živimo – ako ne želiš biti dio estradne scene, onda si u kategoriji nestale osobe.

Nakon glume i rada u kazalištu, završili ste i master studij dokumentarnog filma. Što vam je taj studij otvorio?

Riječ je o studiju koji je jedinstven u regiji i koji privlači polaznike vrlo različitih ishodišta – novinare, vizualne umjetnike, diplomante Filozofskog fakulteta, glumce. Jako je zanimljivo raditi u vrlo nekoherentnoj i eklektičnoj skupini ljudi, po godinama, obrazovanju i interesima, i učiti od njih.

Recimo, u životu se sigurno ne bih bavio hibridnim filmom da nisam imao iskustvo istoimenog kolegija Igora Bezinovića. I da mi Goran Dević nije mentor, sigurno bih danas drugačije gledao na film. Njegov kredo „svaki film je političan“ mi zvoni u glavi svaki put kad upalim kameru. Kada bilo što odlučiš pokazati, a izostaviti nešto drugo prisutno na istoj lokaciji, donio si ne samo estetsku, nego i političku odluku. Mislim da isto pravilo vrijedi i za glumu.

U studenom 2025., na zagrebačkom maršu „Ujedinjeni protiv fašizma“, čitali ste jedan od najupečatljivijih govora pred tisućama ljudi na Trgu. Tekst je napisala Olja Savičević Ivančević. Jeste li zbog toga imali problema?

Naravno. Scenarij poznajem još od inicijative Kulturnjaka 2016. I tada sam doživio par mjeseci konstantnih prijetnji smrću i nasiljem, svakodnevna vrijeđanja na nacionalnoj, seksualnoj i političkoj osnovi, sve većinom iza pseudonima. To se uvijek periodički ponavlja nakon javnih istupa, osobito protiv politike vladajuće stranke, otprilike kao i onaj tekst o tome da me nitko ne može prepoznati (smijeh). Priličan paradoks, šta ne? Očito sam dovoljno prepoznatljiv da me čak i desničarski cyber bullyji znaju lako naći na Facebook. Ipak moram reći da, barem u Zagrebu, imam znatno više pozitivnih reakcija.

Što vam danas daje nadu?

Glede i unatoč, da parafraziram naše prijatelje iz Ferala, činjenica da postoji snažna društvena, ne toliko mala građanska struja i snaga koja se i dalje aktivno bori protiv ovog sve autoritarnijeg nacionalističkog mainstreama koji nam naturaju praktično od 1990-ih. Nadu mi daje i činjenica da dosta ljudi ipak vjeruje u stvari koje vidi, a ne isključivo u ono što im se kaže. I da imaju snage i potrebe boriti se.

Ono što mi ipak najviše daje nadu, da se vratim na naslov filma, pojedinačne su, svakodnevne geste pune empatije između ljudi koji žive zajedno. Ako uzmemo u obzir da je na početku bila apsolutna tama, ipak svjetlo pobjeđuje na neki način. U svakom slučaju, jedino u tom svjetlu ovo što radim ima nekog smisla.

razgovor vodila Vedrana Bibić