Ima tih žena za koje godinama navijaš sa strane, koje su poznanice, prijateljice prijateljica, bivše supruge bivših suradnika. Podržavaš ih najprije lajkom na Facebook statusu (jer ste ipak bumerice), pa srcem na Instagram storiju (jer se još trudite biti mlade). Za mene, jedna takva žena je spisateljica Ivana Bodrožić. Nada nam je ipak dala priliku da na dva sata sjednemo jedna nasuprot druge i pretresemo djelić zajedničkih tema i dilema, narugamo se tu i tamo kao stare prijateljice i zagrebemo po vlastitim kontradikcijama.

Ivana Bodrožić rođena je 1982. u Vukovaru. Magistrirala je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezina prva zbirka poezije “Prvi korak u tamu” 2005. godine nagrađena je Goranom za mlade pjesnike i nagradom Kvirin Matice hrvatske. Godine 2010. objavljuje roman “Hotel Zagorje”, koji ju je usmjerio na profesionalno bavljenje književnošću. Djela su joj prevedena na više od deset jezika, a za svoj rad nagrađena je brojnim književnim nagradama – od Kiklopa preko Meše Selimovića, Ede Budiše do Prix Ulysse. Nedavno je osvojila međunarodnu nagradu Europske banke za obnovu i razvoj za roman “Sinovi, kćeri” (u prijevodu Ellen Elias-Bursać). Ove godine izdala je knjigu priča “Fikcija”, koja je bila jedan od povoda našeg ljetnog razgovora. Ivana je samostalna umjetnica koja živi i stvara u Dugom Selu.

U posljednjoj zbirci poezije “Usijavanje” “Muški ciklus” posvećujete majstorima, a u knjizi “Fikcija”, u priči “Vikendica”, vaša je pripovjedačica zatočila majstora u podrumu. Približite nam važnost majstora u vašem privatnom i profesionalnom životu.

Pitanje zašto sam toliko opsjednuta majstorima zapravo je kompleksno. S jedne strane, to ima veze s ravnopravnošću koju smo, barem deklarativno, postigle. No znamo da to nije stvarno tako – postoje sfere obiteljskog, društvenog i profesionalnog života gdje ta jednakost puca po šavovima. To su trenuci kad muškarci osjete da im ulazimo u “njihov teritorij”, i teško se mire s tim. Rad majstora je, rekla bih, jedno od tih područja. To su poslovi koji se i dalje smatraju “muškima” i taj prostor zaposjedaju s lakoćom koju drugdje više nemaju. Žene, s druge strane, u odnosu s majstorima često osjete neku vrstu poniženja koja jasno pokazuje puku formalnost naše ravnopravnosti.

Uz to, postoji i vrlo konkretan problem: kašnjenja, neefikasnost, naše oslanjanje na njih, a ja volim da se stvari riješe brzo. Imala sam jednog jedinog majstora koji je radio odlično – i još je dobro mirisao (smijeh). U književnom smislu, majstori za mene simboliziraju borbu protiv specifične nemoći – onaj osjećaj da, iako imaš prava, zapravo nisi ravnopravna. Fikcija je uvijek dijelom stvarna, a dijelom ne. U stvarnom životu zaista nemam podrum.

Čitajući književne kritike “Fikcije” nailazila sam na tvrdnju da se kroz svih 16 priča provlači ista pripovjedačica. Meni to nije tako zazvučalo – više sam prepoznala neko univerzalno žensko iskustvo, iako je jasno da pripovjedačica živi ovdje, u Hrvatskoj. Pišući zbirku, jeste li pred sobom vidjeli istu pripovjedačicu?

Ja se, dok sam pisala, uopće nisam opterećivala time da to bude jedna pripovjedačica. Kad sam shvatila da mi okvir fikcije odgovara – u smislu da mogu pisati priče u kojima se potpuno oslobodim – onda mi je postalo jasno da je ovo knjiga koju sam najviše pisala za sebe. Da se zabavim, rasteretim. Kod dulje, discipliniranije proze pristup je drugačiji, a ovdje sam htjela dati najbolje od sebe, ali ne nužno tako da pazim na konzistentnost jedne pripovjedačice. Naše žensko iskustvo je užasno slično i lako prepoznatljivo, i vjerujem da se tu negdje pripovjedačice međusobno susreću.

Mnoge su priče u zbirci duhovite, što me podsjetilo na razgovor s književnicom Rumenom Bužarovskom, koja je rekla da su književnice s naših prostora konačno prestale bježati od humora. Zašto su bježale i koliko vam je humor važan u pisanju, ali i čitanju?

Humor jako relaksira stvari. Ponekad, želeći naglasiti teške i važne teme, bježimo od humora jer te kroz život dovoljno puta upozore da si neozbiljna – a tvoje se “ženske” teme i ovako nerijetko smatraju manje relevantnima. Onda se javi bojazan da bi ih humor mogao dodatno devalvirati. Ali mislim da je sve stvar izvedbe. Možeš biti jako duhovita, a da tekstu ne oduzmeš ni trunku važnosti. To sam htjela postići. Paralelno, kao čitateljici, najdraže su mi one knjige uz koje se u isto vrijeme smijem i imam knedlu u grlu. A to je najteže postići.

Nakon uspjeha romana “Hotel Zagorje”, čini mi se da se u vaš rad nastavio upisivati moment autofikcije: sve što Ivana napiše, mora da ima uporište u stvarnosti. Zato mi je zanimljiv izbor naslova zbirke – obračunavate li se “Fikcijom” s tom predrasudom?

Naslov sam uzela iz prve priče u zbirci, u kojoj sam se svjesno poigrala s tim očekivanjem. Kad napišeš roman koji je djelomično autobiografski, kao što je bio “Hotel Zagorje”, poslije možeš napisati da ideš na Mars i ljudi će i dalje misliti – aha, to se stvarno dogodilo. Meni je to, tada kao relativno mladoj autorici, bilo opterećenje. Želiš se dokazati svojim pisanjem, a ne da te stalno određuje to što ti se dogodilo. Nisam htjela da me se svodi na: “ona je spisateljica iz Vukovara, otac joj je ubijen na Ovčari, mladost je provela u Kumrovcu.”

S vremenom, kako sam sazrijevala i stjecala samopouzdanje kroz druge knjige, sve mi je to postalo zabavno. Autofikcijski element se i dalje provlači, ali na drugačiji, autoironičan način. Počela sam se igrati s tim. Pojam fikcija dao mi je poticaj da se razularim i slobodu da budem potpuno iskrena. Uostalom, ponekad se, kao i svi, ulovim kako imam predrasude – i onda uživam izazvati samu sebe kroz priče.

U priči “Outdoor fitness” bavite se predrasudama prema stranim radnicima, ali ne na prvoloptaški, banalan način. Čini mi se da paralelno ironizirate i pokazujete razumijevanje prema ženi kojoj strani radnik smeta tokom tjelovježbe.

Mislim da je u redu priznati da smo svi samo ljudi i da je ponekad strah od “drugih” i “drugačijih” dublji nego što bismo to voljeli priznati. S tim se strahom moramo razračunati, jasno i otvoreno. Paralelno, kao društvo imamo strašno spore i trome mehanizme za inkluziju. Ova je priča proizašla iz mog iskrenog, imanentnog osjećaja da se ni sama ne znam uvijek postaviti. Zato o tome pišem.

Priča “Kad čujem Vukovar” završava riječima: “Ja biram život, jednostavno felicità.” Rođeni ste u Vukovaru, o tom ste gradu pisali i društveno se angažirali oko njegove budućnosti. Često ste nailazili na neslaganja, pa i prijetnje. Što Vukovar danas znači vama, a što vašoj djeci, rođenoj u vremenu dalekom od devedesetih?

Moja su djeca rođena u Zagrebu i nemaju neki poseban odnos s Vukovarom, on je moguć samo kroz mene i njihovu baku. Odemo jednom godišnje na groblje. Uvijek sam se trudila da znaju što se dogodilo, ali da ih ne opteretim jer to nije dio njihove osobne priče.

Što se mene tiče – jasno mi je da je to danas potpuno drugi grad, koji više nema nikakve veze sa mnom. Vukovar u meni je toponim mog djetinjstva – i to je nešto najdivnije, ono što svatko nosi iz svog zavičaja: slike obitelji, ulice u kojoj si se igrala.

Kao autorica, i kao osoba koja se pokušala aktivirati u pomirenju, prošla sam kroz puno toga. I shvatila da ne možeš voditi sve bitke. Danas je moja osnovna emocija prema Vukovaru tuga. Ne iz prepotencije ili sažaljenja, nego iz suosjećanja. Jer nije normalno da netko uloži 46 milijuna kuna samo zato da bi toranj ostao razrušen. Tko bi htio živjeti negdje gdje svakog jutra otvori prozor i vidi takav toranj? Po meni, ljudi koji tamo žive moraju biti ti koji će se boriti. Razumijem osjećaj zarobljenosti, ali dok se oni sami ne odupru, ništa se neće promijeniti.

U pismima koje ste na portalu Booksa izmjenjivali s Oljom Savičević Ivančević još 2019. pišete: “Mladi ljudi poput Grete Thunberg mene hrabre, a ne plaše, oni šire dobru vijest punu optimizma, a ne besmislenu paniku kako im zlonamjerno prišivaju.” O klimatskim promjenama pišete i u “Fikciji”. Koliko za tu temu ima mjesta u domaćoj književnoj produkciji?

Priča “Na balkonu” pokušava artikulirati ono što vidim kao jedan od najvećih problema vezanih za klimatske promjene, a to je neka vrsta klimatske demencije. Ako klimatska kriza nije u svakom trenu vidljivo prisutna u našem svakodnevnom životu (iako zapravo jest), kao da je zaboravimo. A 97 posto znanstvenika koji se bave time slažu se da nije pet do dvanaest, nego da je već dvanaest i petnaest za naš planet. U književnosti se bavim klimatskim promjenama jer iskreno ne vidim važniju temu. Feminizam, mentalno zdravlje, pitanje etniciteta – sve ovisi o tome hoćemo li imati gdje živjeti, što piti i disati.

Problem je što je jezik kojim se govori o klimatskim promjenama često suh, tehnički, odvojen od našeg emocionalnog registra. Kao da slušamo bijelu buku. Ali postoje sjajni autori koji uspijevaju to probiti – meni je primjer za to Richard Powers, njegov roman “Iznad svega” (The Overstory) me duboko dirnuo. Paralelno, književnost je spora – moraš nešto procesuirati, smjestiti u sebe, dati tome simboličko mjesto da bi o tome mogao pisati. Također, “Brod za Issu” Roberta Perišića jedan je od meni najdražih suvremenih romana, s vrlo snažnom ekološkom osviještenošću.

Na kraju romana “Sinovi, kćeri” umjesto zahvale pišete “ispriku svima koji su prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vršilo nasilje”. Zašto ste se imali potrebu ispričati, i u čije se ime ispričavate?

Nisam napisala tu ispriku da bih sebe stavila u prvi plan, nego zato što me pisanje romana promijenilo. Istražujući za roman shvatila sam koliko sam puta, iz neznanja, pogriješila, nisam bila svjesna svih slojeva često nevidljivih ljudskih patnji. Žao mi je ako sam nekim postupcima povrijedila ljude, jednostavno zato što nisam znala bolje. Iako sam i sama u nekim aspektima života bila neprivilegirana, kada pričamo o, primjerice, iskustvima trans osoba – pripadam privilegiranoj većini. Nitko me nikad nije čudno gledao zbog mog izgleda. I najmanje što mogu napraviti, dok pišem roman o tim temama, jest priznati to. Tijekom rada na knjizi, mnogi su sa mnom podijelili svoje osobne priče. A kad ti netko tako pomogne da napišeš roman, činilo mi se nedostatnim napisati samo zahvalu. Isprika mi je djelovala iskrenije i točnije – u svoje ime, ali i u ime onog dijela društva koji želi stati iza te isprike. Jer nikada nije loš trenutak da se ispričaš.

Drugi dio romana nosi Dorian, trans muškarac koji živi u Zagrebu. Pišete i o tranziciji i svakodnevnim predrasudama s kojima se trans osobe suočavaju. Jesu li stizale povratne informacije na roman iz same trans zajednice? Jovan Džoli Ulićević iz Trans mreže Balkan često govori da marginaliziranim i manjinskim zajednicama ne treba samo empatija i solidarnost, nego aktivno suučesništvo.

U toj priči išla sam samo do mjesta do kojeg sam osjećala da mogu. Vjerujem da smo u stanju puno bolje razumjeti jedni druge nego što mislimo, i kada nije riječ o našem direktnom iskustvu. Primjerice, kad govorimo o trans iskustvu, možemo se sjetiti trenutaka s početka puberteta – kada smo gledale svoje tijelo u ogledalu i osjećale da nam ne pripada. Pomnožite to sjećanje sa sto i možete donekle shvatiti osjećaj. Naravno, netko može reći: to nije tvoja priča. Ali kad bi to vrijedilo, svatko bi imao pravo pisati samo o sebi i u svom književnom radu razviti samo jedan lik. Za mene je ključna namjera pisanja – da li je to iz potrebe za ponižavanjem ili iz želje za razumijevanjem?

Većina reakcija bila je jako lijepa. Naravno, bilo je i onih koji smatraju da tu priču ne mogu ispričati. Meni to pomalo sliči na Hvidru – zatvorenu zajednicu ljudi koji vjeruju da jedini imaju pravo na istinu i sve drugo mjere zlatarskom vagom. To nije rijetkost u zajednicama koje su same prošle traumu. Važno mi je bilo otvoriti prostor za razmjenu i razgovor. Ako se pitam za koga sam pisala – osim za nekog mog idealnog čitatelja – onda više za većinsku zajednicu. Bilo mi je važno da oni razumiju. A najviše su mi značile poruke tipa: “Nisam znala da je to tako.” Paralelno, kroz lik Majke htjela sam pokušati razumjeti i one koji ne razumiju – jer svi nosimo nekakvu bol. A mjerenje čija je bol veća nikoga ne vodi naprijed. Nitko nema monopol nad istinom.

Vaš društveni angažman ne staje na koricama knjiga – govorili ste na prošlogodišnjem protestu oporbe povodom imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, prije par godine bili ste gošća i na vladinoj konferenciji o nasilju nad ženama. Zašto ste se odlučili aktivirati na taj način?

Najčešće to krene iz lakta ili želuca, jednostavno ne možeš više, moraš reagirati. Netko me nazove i pita bih li govorila na prosvjedu – Turudić, korupcija – i ja kažem: idem. Održim govor, a onda me zove mama: “Gledala sam te, bila si na televiziji.” A ja njoj: “Ma, samo sam bila malo u gradu.” Nisam ja toliko hrabra. Nekad mi bude žao te moje mame. Najradije bih samo pisala. Onda me opet pita: “Moraš li baš uvijek ti?” A ja mislim da, kad već osvojiš neki medijski prostor, dolazi i odgovornost. Gledam, recimo, sportaše – imaju toliko medijskog prostora, a satima mogu pričati o svom gležnju ili stopalu. A toliko je važnih tema: nasilje, klimatske promjene… Meni je to nečuveno.

Kako je izgledalo vaše prvo književno iskustvo i osvajanje Gorana za mlade?

Gorana sam dobila s 21 godinom, bila sam na trećoj godini faksa. Pisala sam pjesme, rukopis poslala poštom i pomalo zaboravila na sve to. Dva mjeseca kasnije stiglo je pismo – dobila sam nagradu. Na dodjeli u Rijeci prvi put sam počela sebe doživljavati donekle ozbiljno, iako tada još nisam mislila da ću napisati i drugu knjigu. Ubrzo sam zatrudnjela, a prvi roman napisala tek pet godina kasnije.

Koliko sudjelujete u književnom životu, rezidencijama, festivalima?

Na rezidenciji sam bila samo dvaput, jednom s djecom, drugi put s Oljom u Alicanteu na tri tjedna. S njom mi je bilo bolje (smijeh), više sam pisala – gotovo cijeli treći dio “Sinova, kćeri”. Nisam imala pravi profesionalni društveni život zbog male djece pa sada, kada su odrasla, mogla bih se početi prijavljivati na ozbiljnije i duže stipendije.

Na čemu sada radite?

Ovog ljeta krećem pisati novi roman, ali kod mene to uvijek ide sporo, kod “Sinova, kćeri” samo na istraživanje mi je otišlo barem šest mjeseci. Onda me uhvati panika, pa radim sinopsis, i tek kad sve to imam, počnem pisati. Užasno vjerujem u sinopsis – nemam kapacitet držati cijelu priču u glavi. Nacrtam timeline, sve označim svojom bojom.

Nismo se stigle dotaknuti brojnih tema koje mi se čine važnima – od tribina koje držite preko izvrsne recepcije vaših knjiga van Hrvatske, ali štampa je neumoljiva i došle smo do kraja intervjua. Pa za kraj, naš klasik: što vam svakog jutra daje nadu?

Možda zvuči pesimistično, ali meni zapravo daje nadu to što sve prolazi. I teški, zajebani trenuci, oni kad smo beznadni, i oni prođu. Ta svijest o promjeni daje mi mir. Ništa nije tako dramatično ni uklesano u kamen kako nam se ponekad čini. Bit će to okej. Proći će i 5. srpnja, moj rođendan koji je, čini se, hakiran.

razgovor vodila Vedrana Bibić