S kraja. Velika nestašica ili nepostojanje hrane; nemogućnost opstanka, oskudica. Potom u prenesenom značenju, vrlo jak osjećaj potrebe za čim. I na prvom mjestu: osjećaj potrebe za jelom. Glad prema Hrvatskom jezičnom portalu.

Zgodno je, iako nije namjerno, da je glad koja je definirana kao velika nestašica ili nepostojanje hrane – na trećem mjestu definicije. Kao da ju je civilizacijski doseg tamo izgurao, u simboličkom smislu, i kao da su priče o velikim gladima koje su prethodile, prije nego smo satrli sve barbare u sebi i oko nas, (p)ostale tek to – priče. One s opomenom, one sa sretnim krajem.

Svejedno, nije tako. Gaza je gladna.

Novinski naslovi su do prije koji dan o gladi u Gazi izvještavali tako da u njima i u tekstovima gotovo nije bilo ni subjekta ni objekta, sve je u pasivu, a glad je ispala elementarna nepogoda, poput potresa, požara, suše, tuče, mećave, kakve epidemije. Glad je, da nismo upućeniji, evo, posljedica nekog prirodnog događaja, neke tehničke malformacije ili biološkog zapetljaja. Ali dobro, nešto se promijenilo. Neki je pritiščić okrenuo izvještajno kormilo.

***

Čitala sam tako prije, pa nema ni dvadesetak dana, u jednoj od naših dnevnih novina, a može biti bilo koja od 4-5 koje možete pronaći u čitaonicama javnih knjižnica, uopćeni članak o “alarmantnom izvješću UN-a” koji govori o tome kako se “u Gazi odvija najgori mogući scenarij” i da za to ima sve više dokaza.

Gotovo dvije godine dokaza je sustavno gradilo slučaj. Ali, tko, što, kako, kakvi crni najgori mogući scenarij?

I eto vraga, koji zbilja u narativu o Gazi dolazi u elipsama: članak nijednom, a evo pročitala sam ga 4 ili 5 puta, koliko je potrebno da čovjek bude baš siguran da je dobro pročitao, nijednom ne spominje uzrok gladi. Ako ga i spominje, članak nešto govori o tome kako je za to odgovorna “Gaza Humanitarian Foundation”, organizacija koju podupiru SAD i Izrael. Nema rata, nema genocida od 7. oktobra naovamo, ni u presjeku, nema historijskog sukoba Palestinaca i Izraelaca, nema ničeg, nema mesa, je li, onog što u osnovi čini priču. I nije to metaforički suosjećaj s narodom koji ozbiljno pati, priča okrhnuta od svojih najvažnijih dijelova, nego bojažljiva pipa koja tu i tamo kapne, tako da nitko ne bi bio prozvan i da se kap koju je bacila u prašinu na vrijeme osuši.

Strah je, otkako je Gaze, otkako je govora o Gazi u javnom prostoru, pogotovo u onom u kojem se “ima što izgubiti” – golem. Slušam tamo negdje krajem petog mjeseca, prije spavanja, Heni Erceg i Viktora Ivančića na predstavljanju njihovih knjiga u Rijeci, kako zbore o stanju medija u devedesetima i danas, i oboje lijepo kažu, parafraziram da ih sad opet ne ganjam po internetu, da danas o Palestini u Hrvatskoj možete pisati, nije to Njemačka, tamo ćete ipak dobiti neku depešu. To ja kažem. Htjela sam umjesto “depešu” napisati lakat u rebra, pendrek u bubrege, pretres stana, ali da ne idem previše u pjesničku slobodu, to je otprilike to. Može se govoriti, i ti raspršeni, mali govori ljudi koji se bez zumiranja ove planete u nekom ozbiljnom omjeru ne bi ni primijetili u masi, eto, doveli su do nekog ozbiljnijeg razgovora i pisanja o Gazi.

Borba za diskurz, istovremeno i najispraznija i najvažnija borba. Ne znaš bi li sudjelovao ili se povukao, ali ako imaš olovku, ako si pisac, spisateljica, ako promatraš svijet, nije da se ne vidi, i nije da se ne može olovkom štogod dobro zamrčiti.

I eto pritiščića! Nagomilani diskurzi. Olovke u šaci stisnute ko snop debelog sijena. Tko ih je ikad tako držao, zna o čemu govorim.

***

Početak gladi u Gazi internetski su algoritmi dobacili do mene kroz nekoliko kraćih vijesti u kojima su novinari izvještavali o nestašici hrane, ali još uvijek sve bez slika. Iako, svakom tko je iskusio bilo kakav oblik nestašice, što će mu slika da mu dočara tuđu patnju? Svejedno, u nekom je trenutku do mene došla video-reportaža o ribarima na pješčanim plažama Gaze koji iz mora i ribom ispražnjenih mreža izvlače zaštićene kornjače da bi se prehranili njihovim mesom. Miroljubive beštije koje su s njima bile u morskom suživotu, ribari u barkama, kornjače u svojim oklopima. Vjerojatno je na ovoj planeti i postojao trenutak kad je more pripadalo svima. Povrće je tad, u vrijeme te vijesti, isto neki svibanj, vjerojatno početak, bilo dostupno i moglo se kupiti po bizarno visokim cijenama (kao i voda), ali mesa, proteina, nije bilo.

Početku gladi i nestašici ribe prethodila je jedna druga vijest, iz davne 2017., kad je za “Al-Jazeeru” prvi put o svome ribarskom zanimanju govorila Madleen Kullab, tada dvadeset dvogodišnjakinja, koja je tradiciju ribarenja u svojoj obitelji, uz dvojicu mlađe braće, naslijedila od oca, zbog bolesti ostavljenog nepokretnog. Ona je na očevoj brodici počela ribariti kao dvanaestogodišnjakinja.

Na pitanje reportera zašto izlazi na otvoreno more, odgovorila je da mora, unatoč činjenici da će na njenu brodicu, tamo negdje oko pete nautičke milje, pucati izraelska vojska, iako je ograničenje za izlaz šesta, a da bi napunili kašetu srdele, trebali bi izaći barem deset. (Pišem ovo i ne mogu vjerovati apsurdu koji tipkam, evo!) Restrikcije su, izgleda, tu već neko desetljeće, dva, tri.

Flotila slobode koja je s humanitarnom pomoći zaplovila Mediteranskim morem prije mjesec dana, nazvala je svoj brod prema njoj i krenula prema Gazi. Svi znamo kako je to završilo. I da, Madleen ne može više u ribolov, jer je Izrael to zabranio u aprilu 2021.

Zašto ovo pišem… E da! “The Guardian” je zadnji dan jula objavio članak kojem u naslovu stoji uputa kako je Izrael prouzročio glad u Gazi, i to jasnom matematičkom računicom: Palestinci ne mogu otići, rat je zaustavio poljoprivredu, a Izrael ribolov. Sve što će Palestinac ili Palestinka pojesti, mora biti u Palestinu uneseno izvana.

Prenosim važan citat: “Izrael zna koliko hrane je potrebno. Godinama je kalibrirao glad u Gazi, u početku pažljivo određujući količine pošiljki kako bi ostvario pritisak, ali izbjegavao potpunu smrt od gladi.” Posljedice gladi koje vidimo zapravo su jedna složena i dugo implementirana računica. I evo još jedan sitan detalj iz istog članka: “Ideja je staviti Palestince na dijetu, ali ne da umru od gladi”, rekao je viši savjetnik tadašnjeg premijera Ehuda Olmerta 2006. godine.” Tortura.

***

Istovremeno, a uvijek se nešto događa istovremeno, u Izraelu je u Jeruzalemu, u Vrtu ruža, u travnju podignut spomenik Gladomoru. Planskoj katastrofi, izgladnjivanju ukrajinskih i sovjetskih seljaka da bi se slomio njihov možebitni otpor, kroz kolektivizaciju poljoprivrede i oduzimanja žitarica koje su bile pogodne za sadnju i proizvodnju hrane. Smrtnost je bila ogromna, brojke idu između 3 i 7 milijuna, većinom Ukrajinaca. Izrael nije službeno priznao Gladomor, navodno imaju politiku da se zemlja obično suzdržava od donošenja formalnih odluka o priznavanju nacionalnih tragedija drugih naroda. Što se da zaključiti i iz slučaja Gaze.

Palestinci su gladni. Točka. “Gofundme” je pun palestinskih obitelji i pojedinaca kojima treba direktna pomoć – za kupovanje prošvercane vode i skupih tikvica u Palestini. Pišite, pjevajte, istražite, donirajte. Pritiščić!

piše Marija Andrijašević