Ako se u kafić u Gračanima u toplu ljetnu nedjeljnu večer nasuče kit, u dobrim smo rukama. Na pitanje “je li netko ovdje morski biolog?” prvi put u životu možemo sa sigurnošću potvrdno kimnuti glavom. S nama je Petar Kružić, redoviti profesor na Zoologijskom zavodu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Kad ne predaje biološku oceanografiju, Kružić roni po Mediteranu i biva nešto kao podmorski detektiv, s posebnim fokusom na koralje. Jadran se zagrijava, vrijeme ne smijemo gubiti – zaronimo u razgovor!

Kako ste se zainteresirali za biologiju, i zašto baš za morsku biologiju?

Jedno vrijeme mi je u glavi bila medicina, roditelji su mi medicinari. Nekako je biologija presudila, a kasnije mi je bila napetija biologija mora. Cijeli studij me vukao na tu stranu – ribe, koralji, fascinacija morskim psima. Važan je bio i utjecaj Jacquesa Cousteaua i njegovih emisija o podmorju. Uvijek sam kao dijete tijekom ljeta bio preko mjesec dana na moru, i to je sigurno igralo ulogu.

Puno ronite već 30 godina, to je sastavan dio vaših istraživanja. Jeste li i kao dječak ronili?

Ronio sam prije nego što sam plivao. Legao bih na madrac na napuhavanje, stavio masku i gledao što se događa ispod površine. Otišao bih tako i po sto metara od obale, odrasli su mi vikali da se vratim, a meni je bilo lijepo. Nisam razmišljao o tome da ne znam još dobro plivati. Sjećam se dobro prvog puta kad sam vidio dupina. Pod morem se inače rijetko vide, ali čuju se relativno često. Zna se dogoditi da vam priđu dosta blizu, a vi ih ne vidite. Volio bih nekad u životu vidjeti kita, ali ne možda roniti blizu njega. Ako vas gurnu perajama, može biti nezgodno. To su fascinantna bića, treba ih poštovati. More je ipak njihovo područje, oni tamo žive, a mi smo gosti.

U fokusu vaših istraživanja su koralji, odnosno koraligenske zajednice. Kako je do toga došlo? I po čemu su specifični koralji u Jadranskom moru, naspram drugih svjetskih mora?

Koraljima sam se počeo baviti zaslugom mog prvog mentora, pokojnog Dušana Zavodnika s IRB-a u Rovinju. On me uputio na koralje, rekao mi da se nitko kod nas ne bavi time. Počeo sam se baviti time i stvarno me zainteresiralo, a napredovao sam kroz rad s drugim mentorom, Helmutom Zibrowiusom sa Sveučilišta u Marseilleu. S njime sam radio dok sam bio u Marseilleu na stipendiji. Uvijek bi kazao da nema vremena, a dao je studentima apsolutno sve svoje vrijeme i puno me toga naučio.

Koralji su jednostavno fascinantni, oni su arhitekti morskih staništa, imate ih od plitkog dijela mora na pola metra dubine do velikih dubina, dublje i od 300 metara. Imamo dubokomorske koralje koji su nasred Jadrana, u područjima gdje je prilično jaka struja. Tamo žive dubokomorski bijeli koralji koje možemo promatrati jedino podmorskim dronovima (ROV), jer je teško roniti na tim dubinama. Koralji koje ja primarno istražujem nalaze se na plićem području – promatram crvene gorgonije, crveni koralj koji se nažalost vadi zbog nakita i staništa su jako uništena zbog toga.

Mi smo jedina zemlja na svijetu koja ima strogo zaštićenu vrstu, crveni koralj (Corallium rubrum), ali imamo i 12 koraljara koji imaju koncesiju za vađenje tog koralja. Iako je, ponavljam, strogo zaštićena vrsta. Ove je godine kod Zadra opustošeno jedno od najvećih nalazišta tog koralja. Strahovao sam da će to nalazište uništiti marikultura koja se trebala širiti prema njemu, ali eto – koraljari su stigli prije.

Jadran se rapidno zagrijava i uvjeti u njemu postaju sve sličniji tropskim morima. Kako to utječe na koralje i druge organizme u moru?

Da, temperature mora su sve više, i mjerenja to pokazuju. Prije 20-40 godina, na 40 metara dubine maksimalna ljetna temperatura je bila 12-15 stupnjeva, a sad je usred rujna ili listopada 22-24 stupnja, što je gotovo duplo više. Doktorirao sam na jednoj vrsti koralja koja je izvorno tropski koralj, ali se tijekom tisuća godina priviknuo na umjereno toplo more i nastavio živjeti u Mediteranu. Sad je taj izvorno tropski koralj ugrožen zbog klimatskih promjena u Jadranu, što je zaista grozno za vidjeti.

Imate vrste koje žive u hladnom moru, koje su navikle na te hladnije vode, i kad se voda zagrije, one su ugrožene, dolazi do nekroza tkiva, bakterije ih napadaju. Dolazi do masovne smrtnosti, ne samo koralja, nego i drugih sesilnih organizama. Primarno su to počeli pratiti u zapadnom dijelu Mediterana još 1990-ih, a kasnije smo i mi uvidjeli da se to događa i kod nas u Jadranu.

Primarno je velika smrtnost sesilnih morskih organizama?

Da, najviše stradavaju vrste koje ne mogu pobjeći. Stradava i koraligenska biocenoza koja je na većim dubinama i koja je specifična za Mediteran. Ribe se donekle adaptiraju, ali i za njih su to nagle i problematične promjene. Neke vrste koje su komercijalne, recimo palamida koja se kod nas dosta lovi, ne vole pretjerano topla mora. Te ribe onda idu sve dublje, na dubine na kojima ih ribari ne mogu opasati mrežama. Onda ribari, nažalost, bacaju dinamit da uplaše ribu, jer kad je palamida uplašena, pliva prema površini.

Zagrijavanje mora ima veoma štetne posljedice, ali štetne su i različite metode i opseg ribarenja. Kakav je utjecaj ribarenja u Jadranu?

Strašno velik. Ne možete ni zamisliti koliko ribolovnih alata ima posvuda. Ne samo u područjima koja nisu zaštićena, nego na Kornatima, Mljetu, dakle u nacionalnim parkovima. Postoji udruga Adriatic Guardian (Društvo za podvodne sportove Zagreb) koja se bavi vađenjem tih mreža, ali to je baš Sizifov posao. Koliko god da ih se izvadi, nove mreže se ostavljaju. Mreže tako stoje pod morem i riba se stalno lovi u njih, pa onda ta riba ugine i dođu druge ribe koje se hrane njome, pa se i one ulove. Onda dođu rakovi, jastozi, hlapovi. Mi smo prije dvije godine izvadili jednu mrežu na Balunu, u Kornatima, našli smo četiri-pet jastoga i dva hlapa koji su bili živi i četiri-pet uginulih jastoga. Tužno za vidjeti. Apeliramo na ribare – kad im ostane mreža, da to dojave udruzi Adriatic Guardian.

Problem je i što se eventualne kontrole u nacionalnim parkovima provode samo u periodu turističke sezone?

Da, preko zime nema kontrole jer nije turistička sezona. To je dosta velik problem, jer se u to vrijeme najviše ribari. A i za vrijeme turističke sezone većina zaposlenika je na naplati ulaznica, a ne u poslovima nadzora. To je šteta jer je jako puno krivolova i sidrenja gdje se ne bi smjelo sidriti, primjerice bacanja sidra u posidoniju, morsku cvjetnicu čije su livade izuzetno vrijedno podmorsko stanište. Ronim 30 godina i nikad me nitko ništa nije pitao, od pomorske policije do inspekcije, što i zašto radim u moru. Nadam se da će se to mijenjati u bliskoj budućnosti, jer je nužno da se mijenja.

Na razini Europske unije zagovara se implementacija tzv. no-take morskih zona. Kakve su to zone i kako se to u praksi odnosi na Hrvatsku?

Zaštićena područja već su sama po sebi no-take zone. To su nacionalni parkovi, dok u parkovima prirode imamo zone gdje se može ribariti samo za osobne potrebe, ali to je dosta apsurdno. Po novim regulativama EU-a Mediteran bi trebao imati 30 posto zaštite, dakle 30 posto mora trebalo bi biti no-take zona. U Hrvatskoj bismo trebali još negdje 15 do 20 posto morskog područja staviti pod zaštitu, a mi zagovaramo da se zaštiti i dodatna područja obale i otoka, ne samo ona ribolovna. Imamo već problem s područjem koje spada pod Natura 2000, s time da su uzgajališta koja su postojala prije proglašenja tog područja samo izbrisana s karte, iako i dalje postoje. Pritom nemaju rigoroznije kontrole zbog Nature 2000 – imate uzgajališta ispod kojih se nalazi posidonija, a u studiji utjecaja na okoliš piše da posidonije tamo nema.

Mene pojedinci proglašavaju protivnikom marikulture jer govorim ono što vidim na terenu. Nije točno da sam protivnik marikulture, ali nisam za to da se radi na krivi način, vrlo štetan za podmorje. Također, apsolutno sam protiv toga da imate uzgajalište koje je s početnih 900 tona skočilo na tri do četiri tisuće tona, a da nisu rađene dodatne studije. Marikultura je prljava industrija i, ako se već radi, onda se treba raditi tako da se nanosi što manje štete prirodi. Žalosno je da imam čak i “kolege” biologe koji su potpuno zaluđeni marikulturom i ne shvaćaju da bi biolog trebao upozoriti na onečišćenje mora, a ne raditi suprotno. Kažu da je to sve prekrasno, da bi zbog marikulture mogle nastati neke nove biocenoze. Suludo!

Uzgajališta se masovno šire po Jadranu, a o šteti koju nanose još uvijek se rijetko javno govori?

Neke studije kažu da jedno veće uzgajalište onečišćuje podmorje kao kanalizacija jednog grada veličine npr. Biograda na Moru. Kad razmotrimo kakve posljedice već imamo zbog masovnog turizma, o marikulturi bi stvarno trebali dobro promisliti. Premijer Andrej Plenković govori da moramo zaštititi Jadran i biti najjači u marikulturi. Zaista ne znam kako to može ići skupa u jednoj rečenici. Ako gledamo primjerice cvjetanje mora, prije 20-ak godina to se događalo samo na sjeveru Jadrana, zbog rijeke Po, i odvijalo se u dva kratka intervala godišnje. Danas Jadran cvijeta uzduž i poprijeko, i više je peakova tj. vrhunaca cvjetanja tijekom godine. To je zbog kanalizacije, zbog turizma. Porasla je količina hranjivih soli koje “hrane” fitoplankton.

Kruzeri i turistički brodovi izbacuju fekalije po čitavom Jadranu i to se ne kažnjava ili se kažnjava minimalno. Svakakvog otpada je svugdje, svaki put kad smo stavili kameru oko Palagruže i Jabuke na otvorenom moru se vide boce, limenke, cipele, čak i frižideri i vešmašine. Sad imate i opasnih algi, smeđih algi, koje su se pojavile na Visu i Kornatima. O svemu tome nam valja razmišljati kad se promovira investiranje u marikulturu. Moramo ulagati u bolje pročišćivače i recikliranje, tražiti za to sredstva od Europske unije. Iako je i to upitno jer vidimo da se u EU-u sve više ide prema oružju, pumpaju se vojni budžeti.

Spomenuli ste da je cvjetanje mora prije bilo specifično za sjever Jadrana, a sad se događa svugdje. Ima li još nekih pojava koje su prije bile limitirane na jedan dio Jadrana, a sad su sveprisutne?

Riba papigača je bila specifična za južni Jadran, a inače je tropska riba i došla je u Mediteran prije 50-60 godina. Širila se i dugo je bila prisutna samo na južnom dijelu Jadrana, ali kako se Jadran počeo zagrijavati, sad populacije papigače imate skroz do otoka Cresa. Isto je i s ribom lavom (našim nazivom vatrenjača), koja se proširila tijekom posljednjih par godina. Najsjeverniji nalaz bio je u PP Telašćici, iz čega je jasno da se privikla i na hladnije more.

Jadran je oduvijek bio specifičan i po malim ribama, poput babica i glavoča. Imamo jako puno endemskih vrsta, kolega Marcelo Kovačić iz Prirodoslovnog muzeja u Rijeci je opisao puno tih vrsta. Te sitne ribice su hrana većima, a ulaskom novih tropskih vrsta sad su dodatno ugrožene. Riba lav je predator koji ih ugrožava, jede. Međutim, svaka riba ima svojeg predatora. Kod nas su to kirnje, murine, i hobotnica. Ali uzmimo za primjer hobotnicu – hobotnica je prelovljena, sve ih manje ima i sve ih rjeđe vidimo kad ronimo. To je vrsta koju bi trebalo zaštititi, ona bi mogla igrati ulogu u kontroli populacija invazivnih vrsta poput vatrenjače. Ne bi trebalo biti puno problema oko zaštite, jednostavno skinuti hobotnicu s jelovnika.

Devastacija se događa i u sferi jelovnika. Primjerice, trpovi imaju vrlo važnu ulogu u Jadranu, oni gutaju pijesak, probavljaju organsku tvar i izbacuju čisti pijesak. Mi ih zovemo i saugeri ili usisavači. S njih se prije par godina maknula stroga zaštita i počelo ih se sakupljati za prodaju Kinezima. Imate ježince koji mogu kontrolirati sve te alge koje su se pojavile u Jadranu, ali ježince se stalno vadi. U Hrvatskoj nismo neki veliki konzumenti ježinaca, ali Slovenci jesu, i Talijani i Francuzi, to sve šaljemo njima. Takvih je primjera puno.

Čini se da političari za zaštitu okoliša mare sve manje, ali građani se sve češće organiziraju, prijavljuju onečišćenja, objavljuju ih na društvenim mrežama… Kakve promjene vidite na tom planu?

Političari se stvarno nisu iskazali. Čisto za primjer, kad je bilo obilježavanje deset godina Nature 2000 u Lisinskom, došli su domaći političari, neovisno o stranci koju zastupaju, bio je i predstavnik Europske komisije, itd. Čim su završili prvi govori, svi su se oni digli i otišli, bio je stampedo. Nitko nije ostao na predavanjima, nitko zapravo nije ostao čuti koje su dobrobiti Nature 2000, a što je promašeno i što bi ubuduće trebalo raditi drugačije. Volio bih da se slušaju upozorenja znanstvenika, da kad moji kolege iz Splita, Dubrovnika, Rovinja na nešto ukazuju, da se to krene popravljati, ali to se nažalost ne događa.

Ono što se u pozitivnom smislu promijenilo u zadnjih desetak godina jest angažman građana, koji se sve više javljaju, prijavljuju probleme, povezuju se na društvenim mrežama. Građani reagiraju na devastaciju Jadrana, ali problem je što institucije ne reagiraju ili reagiraju slabo. A problem je i što u nekim mjestima oni koji su se aktivirali ne prođu dobro – žalosno je, recimo, da je neovisna kandidatkinja Petra Radić u Podgori izgubila izbore, a puno je napravila oko zaštite obale i mora. Moram pohvaliti i Morski.hr kao medij, jer se trude izvještavati o svemu što se događa u Jadranu, i pozitivnom i negativnom.

Godinama predajete na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Kakvi su vam studenti i kakva im je perspektiva nakon studija?

Danas biologiju studiraju primarno ljudi koje tome vuče ljubav iz osnovne i srednje škole. Teško da više ijedan student razmišlja kako će jednom biti ministar ili nešto tako. Plaće su male u školama, na fakultetima, u zavodima za zaštitu prirode. U svakoj generaciji ima sjajnih studenata, ali ljudi nakon studija često odlaze u druge profesije. Znam jako puno super kvalitetnih studenta koji rade u kafićima ili dućanima s visokom ili nižom modom. Studentica koja je diplomirala kod mene tražila je preporuku za rad u dućanu cipela u Dublinu.

Ljudi gledaju imati plaće s kojima će moći dići neki kredit, planirati nešto za sebe u budućnosti. Obrazovanje više nije ta sfera, obrazovanje je danas političarima zadnja rupa na svirali. Ne govorim samo o fakultetskoj razini, imamo primjer Srednje pomorske škole u Splitu u kojoj sad žele ukinuti smjer ribarsko-nautičkog tehničara. To je jedini srednjoškolski smjer u zemlji vezan za neki tip obrazovanja ribara i sad ga se planira ukinuti. A diplomirani biolozi nam masovno odlaze iz zemlje. O kakvoj onda budućnosti istraživanja i očuvanja Jadrana možemo pričati?

Horizont je skučen, ali kad se podvuče crta, ima li nešto što vam i dalje daje nadu?

Zapravo imam očekivanja primarno od mlađih generacija, od starijih baš i ne. One najstarije generacije su znale čuvati prirodu, a ova moja generacija srednjih godina je devastirala apsolutno sve. Polažem nade u mlađe ljude, oni sad svijet doživljavaju drugačije i mislim da će ga pokušati zaštititi. Volio bih da nastave raditi drugačije nego što je moja generacija radila, da više razmišljaju o održivosti, da napravimo što se može da sačuvamo taj naš Jadran. Ne možemo ga spasiti od svega negativnog, neke posljedice klimatskih promjena i čovjekova djelovanja ne možemo više ispraviti, ali još uvijek ima nade za život u Jadranu.

razgovarala Ivana Perić