Dragi Sinane,

da bi iz Zagreba stigao u Split pa na Lastovo, ako si ja, treba spakirati – od važnih stvari – dva psa i mačka, slikovnice i igračke za dvije djevojčice (8 i 6 godina), dva zbilja važna arbitra dobrog ukusa u 2025-oj, a onda i tjeskobu svakodnevnice negdje u neki mali, ali kompaktan koferić (koji nikako, ali nikako ne smiješ ponijeti sa sobom), i krenuti na put. Nema puno prostora za sve ostalo kad sve ovo spakiraš i (ne) poneseš: nakon nekoliko desetaka kilometara vijuganja starom cestom prema Karlovcu, sjetit ću se svih stvari koje mi nekim čudom trebaju baš u trenutku dok čvrsto držim volan. Nema sendviča, nema vode, nema soka, nema kave, nema ideje o putu. Uvijek tako krenem kad idem na duže, ko da sam samo nešto kratko pošla obaviti pred kućom. Ne tješim se, znam da sam takav tip putnice, sve ću si, šta mi bude trebalo, pribaviti putem. Ali do toga će ventila biti puno nervoze, i R., moja suputnica na svim ovozemaljskim putima (ili ja njezina, isto je), tome će posvjedočiti. Malo mi je trebalo da se sjetim i da na svakom kilometru (hiperbola!) Stare ceste mogu stati i ući u neku staru butigu ili benzinsku i uzeti nešto s pulta. Tako je i bilo.

Tako smo stali na benzinskoj prije Rastoka, jer sam prepoznala stablo jabuke pod kojim smo stali godinu ili dvije prije. Kažem R.: To je ona kasna jabuka, kolačara, ovo će sve popadat po asfaltu kad se budemo vraćale, ko i prošle godine! R. se toga ne sjeća, ali ja je uvjeravam da je to baš to stablo. Kako se ne možeš sitit, kažem joj, gume su nam ih isprskale na sve strane. Od zanimljivih stvari, koje ovdje idu u prilog, dodala bih kako mi je moja okulistica davno rekla da ljudi imaju neki spektar oblika koje vide, na koje obraćaju pozornost, da oko razvije ukus, da je uštimano na određene i velike i male stvari, i da je to jednostavno tako. Mizanscena oka, čitav život prođe ti kao da je izrezan u njegovoj šabloni. Rijetki vide sve, svašta nešto bridi po površini i širini, ali najvažnija je, a znamo to oboje, dubina. Od duboke se rane nitko nije oporavio. I duboka je voda svašta sakrila. Zašto me prati to stablo jabuke, čija je bila, ne znam, ali okusa joj se, kao i njuha sjećam živo, i da je u mojoj ruci bila položena kao savršen oblik kad se oblik spoznavalo, puno prije ove slunjske. Ma je li to ludo, reci ti meni, kažem ja tebi.

Vidi, vidi šta je lipa, dosadna sam na taj način dok putujem, ali ajde, tko ne prođe kroz Liku i ne jaukne tako, nema u njemu ništa ljudsko. Bila sam nedavno u Srbu, srcem i poslom, i, nikad nije kasno, na početku petog desetljeća vidjela izvor Une uživo. I tamo sam se slijepila s krajolikom, kako se čovjek s malo čime slijepi. Nismo R. i ja skrenule na taj put, nego prema Bilaju, gdje nas je ugostila moja prijateljica B. U dvor joj pod naletom juga dolazi zvuk s autoceste, zvuk koji te u tišini podsjeća da te nije šuma pojela do kraja i da se i oko tvojih nogu neće zakovitlati bršljan pa te pričvrstiti za zemlju. Što se dubine tiče, ništa šta i ti ne znaš – i u šumu se može zaći duboko, i nešto mi je strašno i mračno u šumi u kasno proljeće, tko je u nju zapasao tad, znao se i ne vratiti, a srce pustiti da se rastoči u zemlju s koje te žilavi bršljan ne pušta. Šuma je, u kasno ljeto, gotovo kao onaj izlazak pred kuću, ništa strašno i nepoznato, i oko se u toj mizansceni još i da utješiti.

A šta sa dubinom svemira? Zamisli da možeš rukom u nebo posegnuti ko za jabukom, pa pustiti zvijezdu da ti zgasne u dlanu. To bi, svakako, trebala biti neka mala zvijezda, ali u ovim omjerima i što se mene tiče – a krećemo se unutar fantastične zbilje moje glave i ništa se u njoj ne može oduprijeti konfabulaciji – može biti i neki velediv. Zamisli! Šta bi sa tom zvijezdom? Pustio je da prsne u ruci ili bacio na daleku pučinu da se susretne s morem? Sigurno joj je i to bila jedna od praželja. Kad smo stajali na vrhu lastovskog hipodroma duboko u noć odakle su i lokalci i turisti pokušali uloviti Suze sv. Lovre, ovaj put okom, samo su ih najsretniji vidjeli pod punim mjesecom. Zamisli! Postoje ljudi koji će i pod noćnom nebeskom lampom uhvatiti zvijezdu. A šta to nisu neki sretnici! Jedan lastovski ribar s kraja i iz moje familije ne može se načuditi našoj želji da ako ne rukom, onda okom i mi uhvatimo jednu. Vidim ih, dok lovim ribu, na desetke, pripovijeda. Sidin na grižama i samo padaju. Pa jel poželiš što, pitam ga. Nisam, kaže kratko. A nisi od metafizičkih stvari, dodam. Ma jesam, razmisli zapravo, poželim ribe. Metafizika otkako je i Santiaga i njegove oceanske pučine, i njegova bezimenog broda. Zamisli!

(Zvijezdu padalicu, a kunem ti se – baš velediva koji se namjerio ravno u moje prsi, ugledat ću jedne po svemu uobičajene lastovske noći, kad sam išla baciti smeće i usput prošetati psa, u nimalo metafizičkom scenariju. Rušila se s takvom repicom da je njome zapasala čitavo nebo, privezala nas za njega kao bršljan u ličkoj šumi, i usmjerila dalje.)

U našoj stvarnosti obično nema metafizike pa ni patafizike, i ne možeš se baš orijentirati po zvijezdama i pratiti njihov trag. Ne znam jesu li vremena za konfabulatore, za sanjare (duboke mašte i plitkoga žepa!) svakako nisu, ali njih to nije briga – sanjar sanja, tako mu je grah pao, pa i vremenima unatoč. Ali sve što čitam u novinama za prvom jutarnjom kafom stišće mi usne i produbljuje dvije bore koje su se tamo počele usijecati prije dvije godine. Prestala sam se mrštiti da ne dobijem dva žlijeba između obrva, ali što mi nitko nije rekao da prestanem stiskati usne i ključati zube… E tu sam posao dobro obavila. Nezaustavljivo se i polako pretvaram u svoju mater, slične smo kompleksije, tako i ona ima dvije te bore koje idu s kraja usana skroz prema bradi. Još malo, i postat ću svoj trbuhozborac.

Nema, moj dragi Sinane, metafizike ni u Benkovcu ni na Hipodromu, nema je di god se okreneš a pomisliš da treba čuvati leđa i brk. A di nema metafizike, nema ni života. Srca, uostalom. Što kaže jedan meni drag Mostarac prema čijim se stihovima ravnam i ujutro dignem iz kreveta kad mi se ni to neće: O, šta bi da mi srca nije?

A šta bi, zbilja, da nam srca nije?

Prije puta nazad za kopno, u Ljube, otočkoga vlaja iz Crivaca koji se zaljubio u otok kako i svatko s mrvu metafizike u sebi, gledam zeca i mačku kako se igraju, i pomislim, ovo bi Sinan cijenio. Zadnji put kad smo se vidjeli, a i formalno upoznali, dobila sam od tebe video nekih beštijica, ali i čovjeka iza slova, pa mi je bilo još srcu draže da je tako. Tu noć, prije spavanja, zaspim zabrinuto, ne samo zbog svijeta koji nas je okružio, pa nas veže kako lički bršljan i lastovske zvijezde, nego i zbog crnih, najcrnjih misli: jesam li trebala napisati Dragi Sinane a ne samo Sinane u poruci koju sam odaslala, i kako je to grdo ispalo… A i od čega se štitim kad se obratim tako ko špija pa odrežem kratko s drugog kraja ulice, a ne kao da nosim kolačaru ko san u ruci (a popadale su početkom rujna po cesti)… Ali umor me brzo odnese na drugu stranu.

Zna Sinan, pomislim u zadnje, da ako te se tko sjeti usred Lastova, niotkud, nije te se sjetio da te ne daj bože mrzi, sjetio te se jer je pomislio da bi i ti ovdje uživao, jer ti je pri srcu.

piše Marija Andrijašević