Sunčica Ana Veldić je veterinarka, scenaristica, redateljica i montažerka. Uz diplomu na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, stekla je i diplomu režije dokumentarnoga filma na Akademiji dramske umjetnosti. Njezina je kamera tokom godina bila okrenuta bolesti i smrti u meditaciji na spone ljudi i životinja (“Hux Flux, Smokvin sin”, 2014.), sagledavanju odnosa između filma i priče (“Precijenjena dramaturgija”, 2017.), krajoliku odlagališta otpada na Jakuševcu (“White Trash”, 2017.) ili kadrovima života zahvaćenim na otočkim obalama i kaldrmama (“Osoba”, 2020., “Catstream”, 2020.). S fotoaparatom ju je upoznao otac, a kamere se ozbiljno prihvatila u obližnjem kino-klubu. Kroz filmski rad je posebno dokumentirala brigu za otočke mačke, posvetivši se temi kastracije kao specijalizantica kirurgije malih životinja, čemu je posvećen i njezin najrecentniji film “O mačkama i ljudima” (2025.), nagrađen posebnom nagradom žirija na ljetos održanom Liburnia Film Festivalu.

Sunčica nas je ugostila u stanu u kojem je provela veći dio odrastanja. Trenutno ga renovira, nastojeći u prostoru zadržati tragove minule svakodnevice, ali i reinterpretirati ga arhitektonskim i redateljskim zahvatima. Od drvenoga konjića za ljuljanje do velikoga klavira koji seže u jesensku šumu na zidnoj tapeti iz sedamdesetih, Sunčica promišlja da kamerom zahvati bremenitost scenografije koja izmiče.

Kada vam je i zašto veterina prestala biti “dovoljna”? Što je kamera mogla donijeti i što je donijela, a da veterinarska skrb nije?

Sjećam se terenskih vježbi za vrijeme studiranja veterine. Dok su neki imali ruku do ramena u kravi, ja sam sve to fotografirala. Imala sam i ja ruku u kravi, ali uvijek sam htjela samo još nešto, evo, samo da i to zabilježim da svijet vidi. Mnoge moje profesore je to i nerviralo, a i meni je stvaralo neki nelagodan osjećaj podijeljenosti. Nisam ni tamo ni ovamo. Nastavila sam bilježiti dokumentarne situacije kojima sam kao veterinarka svjedočila. Moj prvi dokumentarni film “Hux Flux, Smokvin sin” tematizirao je odnose među ljudima i životinjama u situaciji kada njihov voljeni kućni pas Hux nasmrt oboli.

Nastavila sam samo snimati jedan film za drugim. Moji prijatelji filmaši, Martin Semenčić, Tin Žanić, Jana Plećaš i Jan Klemsche, davali su mi vjetar u leđa. Skratila sam radno vrijeme u ambulanti na pola i počela se intenzivnije baviti filmom, upisala sam dokumentarnu režiju, dobila na natječaju HAVC-a, nakon toga sam brzo dala i otkaz. Moj tadašnji šef Petrović je rekao: “Ja sam znal da bu se to kad tad dogodilo.” I bio je u pravu. No iskustvo i vještina koje sam stekla, ta kirurgija koja čini razliku prije ili poslije kroz rad ruku i koncentraciju, to je bio taj motor koji je još radio, bio operativan i ispravan i nisam ga mogla samo tako pustiti. Došla je korona i onda sam povremeno radila u Dubrovniku u ambulanti i otisnula se u podršku mačkama na otocima.

“O mačkama i ljudima” rastvara teme reproduktivne pravde i tjelesne autonomije preko granica mačjih i ljudskih tijela. Što znače reproduktivna pravda i tjelesna autonomija kada su u pitanju životinje? Kako su se i koje etičke i političke dileme vezane uz odnos ljudi prema životinjskim tijelima rasplitale tokom godina kroz objektiv vaše kamere?

Prvo sam počela razmišljati da ne mora svaka mačka koja mi dođe pod ruke biti operirana samo zato što se to tako radi. Je li to stvarno najbolja odluka za svaku mačku koja, uostalom, o tome ne može odlučiti? Je li to nasilje nad tijelom, koliko god tehnika bila dobra, a primijenjena skrb nakon operacije detaljna i sveobuhvatna da premašuje onu koja se ponekad ni kod ljudi ne uspije organizirati? Što sam se više uplitala u terenski dio rada oko pomoći uličnim mačkama, koji inače obavljaju volonteri koji nisu veterinarske struke, to sam više shvaćala da i jedna mačka u koloniji koju nismo uhvatili postaje problem. Mačke ne planiraju skućiti svoje potomstvo, one ne razmišljaju hoće li okotiti jednom u dvije godine ili dva puta godišnje, imaju li dovoljno hrane i dobar imunitet, zašto je problem ako se okote ispod parkiranog automobila. Teži se tome da više ne bude ničijih mačaka – onih o kojima nitko ne brine. Jednom kada osvijestiš koliko ih ima i odakle sve dolaze, jednostavno ih želiš sve spasiti. Pa i po cijenu hormonskoga sakaćenja, jer ne želiš gledati patnju majke mačke s leglom mačića, u kojem svi do jednog imaju herpes virusnu infekciju zbog koje im se inficiraju očne jabučice tako da dijelovi oka prominiraju iz očnih duplji poput krvavih i zagnojenih kugli.

U filmu “Catamine” prikazujete postupak kastracije mačaka. Zašto je bitno prikazati kastraciju i što se događa kada se pokaže na ekranu?

Kada sam radila film “Catamine”, koji faktografski prikazuje proces kastracije mačaka, htjela sam razbiti predodžbu onoga što se smatra rutinskim, komentar o tome da smo “mačku capnuli”, koji veže mašnu na operacijsko polje tijela, te istaknuti da se radi o pravoj kirurškoj operaciji, sa svim rizicima anestezije i kastracijskih komplikacija. To sigurno nije i ne smije se smatrati rutinom. Meni možda jest rutina u tehničkom smislu, ali je uvijek prostor maksimalne pažnje i koncentracije i uzimanja svih faktora rizika u obzir.

Kako izgleda i koliko traje operacija kastracije?

Sama operacija ne traje dugo; sve skupa nekih pola sata. Od prvoga reza treba možda deset do 15 minuta. No tome prethodi priprema; da se mačka uspava i desetak minuta da anestetik krene djelovati, da se obrije, dezinficira i sputa, da se otvore rukavice i postavi zaštitna krpa na mačku. Nakon operacije, kada se mačka zašije, moguće da dolazi iduća. Ali nakon nekoga vremena ne možeš se posvetiti pet mačaka zaredom, moraš imati pauzu. Tako da ja više volim usporenije pripremanje, da mačka spava, da malo odmahnem i krenem što usredotočenije na sljedeću.

“O mačkama i ljudima” komentira i oskudicu skrbi na otoku; s jednom jedinom veterinarkom, koja radi od sedam ujutro do ponoći. Kako biste opisali trenutnu situaciju u veterini i što je moguće mijenjati, posebno u manjim sredinama?

Kada sam bila kod gospođe na Šipanu koja je ulovila mačka u vreću, tražila je da je savjetujem u vezi liječenja mastitisa kod njezine krave. Prvi veterinar koji se bavi stokom do kojeg je mogla doći u Dubrovačko-neretvanskoj županiji bio je u Metkoviću. Kada bi svaki otok ili veće mjesto imali registrirani prostor opremljen osnovnom veterinarskom opremom u koji može doći veterinar s licencom, situacija bi se uvelike popravila, i za velike i za male životinje. U takvim bi se ambulantama mogle liječiti i operirati mačke što bi ukinulo ovaj prekarni, posvećeni rad volontera i aktivista da pomažu mačkama bez prave institucionalne podrške i infrastrukture. U drugim europskim zemljama postoje i pokretne ambulante, kao i veterinari koji su registrirali svoju djelatnost samo na kućne posjete, što u Hrvatskoj zakonski nije moguće bez stacionarne ambulante.

Kada u Catstreamu protagonistica pita ljude za mačke koje treba uškopiti, nerijetko ne znaju gdje su; mačke dolaze po vlastitom nahođenju, i ljudi imaju, čini se, sasvim drugačiji odnos prema njima nego ljudi u gradu. Zašto o životinjama govorimo kao o vlasništvu (“imati mačku”)? Što znače briga i odgovornost bez ideje posjedovanja? Što je moguće naučiti o odnosu ljudi i životinja iz otočkoga konteksta?

Životinja je u jeziku zakona predmet, stvar i po toj premisi je usustavljen način na koji se regulira postupanje prema njoj. Po tom su principu slobodnoživuće mačke svačije i ničije, ali su odgovornost jedinica lokalne samouprave koje su po zakonu dužne skrbiti o njihovom zdravlju i brojčanom statusu. Dakle, svaka bi općina trebala u svojem budžetu imati određeni iznos za tu svrhu. Volonteri rade prljavi posao jer ljudi ne mogu, ne žele ili ne stignu ozlijeđenoj životinji pomoći ili je odnijeti veterinaru, a željeli bi to jer jednom kada vidiš životinju koja pati i molećivo gleda baš tebe teško ćeš zaspati ako nisi baš ništa poduzeo da joj pomogneš. Po meni je bitno da svatko napravi svoju malu stvar – da ne okrene glavu na ozlijeđenu i bolesnu životinju, ako ima vremena pomogne, ako ima novaca – plati. U svojim posjetima otocima, onima najaktivnijim u pomagačkim djelatnostima znamo ostaviti lijekove i slati hranu. S nekima od njih sam često na telefonskoj vezi i, kada prepoznam da je posrijedi alarmantna situacija, nastojim organizirati da se životinju odvede veterinaru.

Kako se razvijala solidarnost među ljudima i životinjama, od Mokošice i Stona preko Pelješca i Ploča do Šipana, Mljeta i Lastova, i kako to izgleda u primorskoj svakodnevici?

Moja dubrovačka kolegica Lukrecija Marinović proučavala je metodologiju rada američke organizacije ASPCA (American Society for the Prevention of Cruelty to Animals) u segmentu kastracije slobodnoživućih mačaka te je po njihovom uzoru uspostavila principe organizacije projekata kastracije mačaka na udaljenim mjestima poput otoka. Ona je mozak operacije jer je osmislila prvu takvu terensku kliniku koja je zapravo operativni produžetak njezine matične ambulante, u kojoj je i danas u Dubrovniku zaposlena. Tu sam se ja pridružila, kao i mreža domaćih i stranih uglavnom žena, volonterki, i bio je potreban samo jedan poziv da bih prihvatila novu akciju za sljedeći otok, za koju je obično trebalo osmisliti logistiku – kako ćemo organizirati operacije, gdje ćemo spavati, tko će nas hraniti, kako i gdje će se mačke oporavljati, tko će ih loviti a tko vraćati, koliko će ljudi sudjelovati i koliko će akcija trajati.

Kako smo znale provesti negdje i cijeli tjedan, radeći i po 12 sati dnevno, svaki put nam je netko drugi od mještana kuhao. Širio se glas o nama, na mnoga mjesta smo se vraćale, a negdje više nismo trebale – kao što je primjer Komiže na Visu u kojoj sam odradila dvije-tri akcije nakon čega je, hvala Bogu, Vis dobio veterinarsku ambulantu, a lokalne volonterke su od nas naučile kako hvatati mačke, dobile su opremu, kaveze i naučile o skrbi za operirane i bolesne mačke. Jako su se povezale i drže situaciju pod kontrolom.

Kako se veterinarska kirurgija ogleda u procesu stvaranja filma i obrnuto? Po čemu su kirurgija i dramaturgija slični?

Preoblikovala bih vaše pitanje u premisu da i kirurgija i dokumentarni film imaju donekle sličnu dramaturgiju. U kirurgiji sve mora biti promišljeno i pripremljeno – od anestezije, analgezije i eventualne terapije preko pripreme operacijskog polja i odabira tehnike operacije do postoperativne skrbi jer će samo tako zahvat biti siguran, uklanjajući mogućnost pogreške. Ako se ona i dogodi, koncentracija, asistencija i dostupna sredstva moraju biti na razini i nadohvat ruke. Živi organizam je dinamični sustav i uvijek se može dogoditi nešto nepredviđeno za što kirurg mora biti pripremljen.

U dokumentarnom je filmu situacija slična, ali gotovo nikad se ne radi o pitanju života i smrti, osim možda posredno. Ponekad se radi o sitnim greškama u pristupu, u mogućnosti otkrivanja nečeg štetnog za život protagonista, a postoje i situacije u kojima ostavljaš kameru i zasučeš rukave da bi pomogao ljudima. Jer ako dokumentarni film ne teži podići svijest, otvoriti oči i pomaknuti stvari, moguće se zapitati je li dostatan u svojoj inovativnosti, začudnosti ili originalnosti.

U jednome isječku “O mačkama i ljudima” sugovornica govori o odumiranju otoka, kako je sve manje ljudi koji na njima obitavaju i kako uskoro neće biti nitko tko će hraniti mačke. Tu se sudbina otočkih mačaka isprepliće sa sudbinom ljudi. Kako u toj krhkoj stvarnosti, prekarnim sponama brige, razumjeti revitalizaciju otoka, izgradnju i osnaživanje društvenih spona kojima prijeti nestajanje?

U tom apokaliptičnom, meni osobito dragom isječku, starosjediteljica otoka Stanka Šižgorić prepričava sliku otoka kakav zaista više neće biti. Ono kako ja vidim budućnost otoka jest da će biti preuređeni, da će priroda biti devastirana, a autohtoni živi svijet desetkovan uslijed neplanske betonizacije i bespravne gradnje. Zasad se to jako sporo događa. Organski se živi svijet preoblikuje pod utjecajem klimatskih promjena i iseljavanja ljudi zbog manjka poslova koji nisu vezani uz turističku sezonu i nedostatka infrastrukture za normalan život tokom cijele godine. Tu se nameću investitori koji grade hotele s bazenima na mjestima na kojima prirodnih izvora vode nema ili su ograničeni, kao što je to slučaj na otoku Visu.

Tome svemu ne pomažu odsječenost i izostanak modernizacije trajektne povezanosti s kopnom koja bi mogla donijeti lakši život. Sve ono što donosi budućnost kao da nije u službi starosjedioca. Imam osjećaj da se čeka da se sav život svede na broj jedinki pojedinih vrsta koje bi mogle stati na Noinu arku, a da bi po njihovom odlasku trebao uploviti kruzer s privremenim ljudima koji će sve što nađu prilagoditi komociji života kakvu imaju u nekom velegradu s modernim urbanim vilama. U tom smislu, naše će buduće mačke biti kontrolirane, uškopljene i ukrasne poput vrtnih patuljaka.

Kako se razvijao vaš odnos prema filmu? Kada biste mogli vratiti nekim filmovima koji su vas oblikovali tokom godina, što biste izdvojili, i što su vam ti filmovi otvarali dok ste gradili?

Za mene, kao amatera, film je bio zagonetka. No kada sam se njime krenula profesionalno baviti, neke su filmske čarolije neminovno rasplinule i izgubile na svojoj začudnosti, poput Dorothynog otkrivenja čarobnjaka iz Oza. Nakon što sam poslije majčine smrti pogledala jedan od njezinih najdražih filmova “Kramer protiv Kramera”, bolje sam mogla razumjeti skučenost koju je zasigurno osjećala u pogurnutosti u ulogu kućanice, ostavivši karijeru pravnice.

Filmovi koje sam sama snimila, a kojima se uvijek vraćam i koje bih snimala ponovno i jesu filmovi o mačkama, o mojem radu, dvojbama, nesigurnostima, previranjima i traženju odgovora u drugima i kritika svega nabrojenog. Uvijek sam mislila da sam spora i bila svjesna toga. Bila sam zadnja koja izlazi iz razreda u osnovnoj školi – nisam nikako mogla dovoljno brzo spremiti svoj nered na stolu, sporo sam računala, što me činilo nestrpljivom, jer sam shvaćala da zaostajem. Možda sam previše promatrala druge, gubila vrijeme ne gledajući svoj stol i što je na njemu dok se ne bi zatrpao. Vrlo sporo, ali ne i beznadno, krenula bih potom u kristalizacijsku fazu. Držeći tu hrpu jako dugo na stolu, ne želeći ništa spremiti prije vremena, odjednom bi mi samo došlo rješenje poput skice na papiru i tada bih brzo složila lik, znala bih redoslijed spremanja, imala bih već i sljedeću ideju.

Možda sam samo najsporija osoba na svijetu, pa se tako tješim, a možda je to sve i dobro – kako radim jednu stvar, tako radim sve, a da je to zainteresiralo barem još jednu osobu govore i ova vaša pitanja. U svakom slučaju hvala vam na pitanjima i čitatelju koji je došao do kraja ovog razgovora.

intervju vodila Nina Čolović