Zima u Walesu je vlažna, vjetrovita, ali i poprilično blaga. Tako kaže internet. Rodnom Cardiffu nakratko se vratila pjesnikinja Sarah McCreadie, kojoj je dugo u službenoj biografiji stajala tek jedna rečenica: “Jednom je na američkom radiju recitirala svoju pjesmu o čileanskom nogometašu Garyju Medelu.” Iz Cardiffa će uskoro ponovno za Brixton, na jug Londona koji je postao njen novi dom.

Ovo je ljeto McCreadie provela na neuobičajenoj pjesničkoj turneji, dokumentirajući kroz stihove napore velške ženske nogometne reprezentacije na Europskom ženskom nogometnom prvenstvu održanom u Švicarskoj. Putovala je prvo u Luzern, pa u St. Gallen. Tri od tri utakmice nogometašica Walesa su izgubile i nisu se pomakle dalje od grupne faze natjecanja. Nema veze, u životu je važnije znati gubiti i ne odustati.

Kad je doznala da je odabrana kao putnikinja-pjesnikinja za prvenstvo, McCreadie je kazala da za nju to uistinu ostvarenje sna. “Nogomet i poezija velike su strasti mog života i isprepletene su – posebno u Walesu. Kao i svi navijači, izuzetno sam strastvena prema ženskoj igri i želim je dodatno unaprijediti. Jedva čekam da to učinim kroz stihove. Povijesni je trenutak vidjeti naše žene na velikom turniru i privilegirana sam što mi je uručena olovka za bilježenje te naše avanture”, komentirala je prije puta. Prvu pjesmu “Rydyn ni yma / Mi smo ovdje”, napisala je nakon što je prisustvovala objavi sastava reprezentacije uoči prvenstva, a u njoj se prisjetila i prvih žena koje su se u neuglednim dresovima usudile nabijati loptu prije sto godina.

Tijekom prvenstva je napisala petnaest pjesama, u suradnji s pjesnikinjom Marged Tudur koja je neke od dužih poema prevodila na velški, a pjesme su zatim redovno objavljivane na društvenim mrežama reprezentacije. Neke od pjesama McCreadie recitira u video formatu – vidi se da je na to navikla jer ima staža na večerima slam poezije od Newporta do New Yorka. Otkad poeziju piše i izvodi, jedna od glavnih tema joj je nogomet, a nogomet i igra od djetinjstva. Posljednjih godina igra za amatersku ekipu South London Laces. U intervjuima navodi da su izgubile svaku utakmicu, ali i kako je to nimalo ne obeshrabruje da se i dalje pojavljuje na terenu.

Godine 2019. McCreadie je u Cardiffu sudjelovala u organizaciji Svjetskog nogometnog prvenstva beskućnika, kojim se kroz ulični nogomet htjelo skrenuti pozornost na problem beskućništva. Nogometom se bavila i kroz povremeni novinarski rad, prije par godina je intervjuirala velške nogometaše Kiefera Moorea i Roberta Earnshawa, s kojima je razgovarala o nužnosti društvenog angažmana nogometaša.

Prije tri godine planirala je pratiti velšku nogometnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Kataru, ali je od toga odustala. Objasnila je da kao lezbijka ne želi sudjelovati na prvenstvu u zemlji u kojoj je homoseksualnost kriminalizirana. “Ondje je ne mogu držati za ruku”, napisala je u poemi posvećenoj tom prvenstvu. Kao podjednako važan razlog bojkota prvenstva navela je klasno izrabljivanje, smrti tisuće migrantskih radnika koji su gradili stadione za to velebno prvenstvo.

Kritiku je kroz stihove ispisala i vlastitoj zemlji, ne samo onim naizgled dalekima i drugačijima. U pjesmi “Hireath” pisala je o zagušljivosti idealiziranog doma, a poznate motive velške kulture i identiteta, poput zelenih krajolika i rijeka, narcisa i harfi, pretvorila je u simbole straha i terorizirajuće maskote prošlosti.

piše Ivana Perić