Jedan od užasa postmoderne koji se odnosi na pisanu riječ je viralnost citata. Netko izvuče citat iz romana ili par stihova iz pjesme, objavi to na mrežama i mudrost se u tren pretvori u nešto neugodno. Najgore su prošli klasici poput Andrića i Selimovića kojima se sad već prišivaju i misli dana s Janine boce vode. I živima se događalo, meni najčešće s jednom rečenicom iz romana “Pjevač u noći” koja nikako da izađe iz opticaja, a glasi: “Ljubav je jedini istinski spektakl koji se nudi, ako ne volite rat”, i sasvim je OK funkcionirala u nekom periodu relativnog svjetskog mira. Dospjela je i na jedan splitski zid u Ulici Dinka Šimunovića uz koju se priča veže, pa je grafit nakon deset godina prošlo ljeto prebrisala Torcida u skladu s recentnim siledžijskim trendovima. No bio je to tek uvod u nepredvidljivo putovanje jedne rečenice otrgnute iz svog svijeta. Tako okljaštrena za kontekst, u osvit novih domaćih i svjetskih fašizama, postala je idealna za potkusurivanje i reklamiranje svakom pametnjakoviću koji bi svoj konformizam htio prodati pod humanizam.

Kao osoba koja je u Tolstojevom “Ratu i miru” tri puta pročitala samo mir, a ostala poglavlja napreskokce, jer joj je ratna strategija dosadna, budite uvjereni, već sam puno puta pokušala tražiti taj humanizam izvan političke zone. Nažalost, ne pronađoh ga u šetnji prirodom, druženju s prijateljima i dobroj hrani, a ni u krevetu, tamo su neke druge stvari, a humanizam je često neugodan, neisplativ i ima imena koja paraju uši – antifašizam i antikapitalizam. Izvan toga ne postoji.

Pitajte Gandhija, Martina Luthera Kinga, Josipa Riehl Kira, Olofa Palmu, Yitzaka Rabina, Rachel Corrie, pa i Johna Lennona, i ostale koliko košta mir. Pitajte i Francescu Albanese koliko je opasan zagovor za mir.

Da se ratovi vode zbog ljubavi prema demokraciji ili domovini misle i vjeruju samo oni koji u njima ginu za tuđe privilegije, a koje na svim meridijanima i paralelama i danas odgajaju kao da je rat sveta dužnost te jedina opcija i jedini put do uspostave čega? Primirja koje traje dok se ponovo ne nabruse noževi, podmaže oružje i nove bebe narastu za rat.

I tu sam se s onom rečenicom s početka vrhunski prešla, a prevarila sam i druge, nisam uračunala koliko je rat isplativiji, reklamiraniji i zato popularniji spektakl od tamo neke krinđ ljubavi, a ljubav kao jedini intimni spektakl naših života samo smeta društvu koje je vidi tek kao podvođenje sustavu: brak kao kontrolirana ekonomska zajednica i obiteljska manufaktura za štancanje radne i vojne snage.

Da skratim, nije mi prije palo na pamet da mnogi ljudi vole rat, iako sve govori tome u prilog.

Nedavno je moj dobar znanac, talijansko-slovenski novinar, gostovao u Zagrebu i snimao priloge za RAI. U jednom od priloga intervjuirao je mlade ljude, mahom maturante i maturantice iz zagrebačkih škola vezano uz uvođenje obavezne vojne obuke u Hrvatskoj. Dečki su se u velikoj većini u kameru izjasnili za vojni rok, a cure su također bile za to, ali da u vojsku ne idu one, nego dečki “jer će tamo naučiti stvari za život i postati muškarci”. Pri tom nisu baš mislile na sklapanje i rasklapanje puške više na standardno održavanje reda u životu na koje momke, legenda kaže, samo vojska može pripremiti.

Ne znam otkuda dolazi ova dugovječna fama da vojska izgrađuje muškarca i tko ju je plasirao, ali svakako otvara brojna zanimljiva pitanja. Na primjer:

Jesu li stvarno djedovi i očevi nakon vojske i vojnog drila masovno nastavili praviti krevete, prišivati dugmad, prati zahode i čarape i postali čvršća, odgovornija i urednija verzija sebe, zreli muškarci koji se znaju starati o sebi i ne žicaju mame i bake, kasnije supruge, da im pronađu gaće? I, ako jesu, kako nam je to promaklo?

Znači li ovo vjerovanje da je “pravi muškarac” zapravo onaj koji zna pravilno zategnuti plahtu i prišiti dugme?

U tom slučaju, ne bi li bilo pametnije ponovo uvesti domaćinstvo u škole i zeru kućnog odgoja doma.

I zadnje; kako to da su ove radnje, koje su dokaz zrelog muškarca koji je prošao vojnu obuku, stoljećima radile bake i mame koje vojne obuke vidjele nisu? Ili je čitav ženski vijek tek jedna vrsta vojne obuke?

(Tko zna odgovore na gornja pitanja, neka mi piše na redakciju Nade, rado ćemo objaviti najzanimljivije odgovore.)

Kao da nije dovoljno primamljiva nagrada to što će u vojsci postati zreli muškarci koji rasklapaju puške i svoje čizme čiste sasvim sami, a po potrebi i pucaju u drugo ljudsko biće, ovdašnji adolescenti će od dobre države Hrvatske biti nagrađeni s po tisuću eura mjesečne plaće za vrijeme trajanja obuke te povlasticama prilikom zapošljavanja koje su do sada bile rezervirane samo za obitelji HDZ-ovaca. Tisuću eura mjesečno, na toliko je otprilike i procijenjen jedan mladi život, što nije loše u usporedbi s Gazom ili Sudanom ili Iranom gdje mladi i stari ljudski život ne vrijedi ni pišive pare.

Ne tvrdim da svi mladi koji žele u vojsku vole rat, iako ga vjerojatno neki stvarno vole – tako su naučili. Recimo, bilo bi zanimljivo čuti argumente onih 17 posto mlađih od dvadeset i četiri godine koji bi prema novim istraživanjima da je Drugi svjetski rat stali uz NDH.

Većina mladih zbog odgoja i neznanja misle da će, ako odu u vojsku, braniti mir bude li potrebe. Pri tom im nitko nije ni pokušao reći da se za mir ne moraju boriti oružjem. Za mir se ne može boriti ni mirovanjem, naravno, nego isključivo aktivnim mirotvorstvom. To je put koji zahtijeva edukaciju i rad s djecom i mladima, ali to je opasan put samo za one kojima odgovara permanentni rat. Onima koji rata iskusili nisu, niti će ikada biti primorani na to, rat je u najgorem slučaju izbor, a nama i našim sinovima sudbina kakvu su im skrojili.

Današnja radnička klasa, zapuštenija nego desetljećima prije, teško da će započeti neku klasnu borbu, upravo će se iz tih redova kao i obično regrutirati ratnici za ratove ludih svjetskih careva. Jedina klasna borba je ona u školskim klupama, među koricama knjiga, pa i u kazalištima, na tribinama, nezavisnim medijima itd. Nakon toga možda zaista radnice u praonicama, blagajnice, čistači, konobarice i građevinski radnici počnu marširati u našim marševima.

Pitanje je što bi se dogodilo kad bi naša država uistinu brinula za svoju djecu, pa, uz šarene bombone povlastica kojima bi se lako mogli udaviti, mladima ponudila da u okviru školskog programa pogledaju nagrađeni film Igora Bezinovića “Fiume O Morte!”, ako ne već “Mirotvorca” Ivana Ramljaka ili neki od filmova u kojima rat nije spektakl, nego ono što jest: klaonica za tuđe interese i privilegije u kojoj pravila određuju luđaci i psihopati, a nevini ili naivni, ali i mudri i hrabri, gube glave. Da ih, ako ih već vode na takve izlete, osim na Ovčaru odvedu i u Jasenovac, jer možda se tada ne bi vraćali s ekskurzije zatrovani mržnjom nego s nekim spoznajama.

Oni koji i nakon toga požele u vojsku, neka idu.

Pitanje je i što će biti kada umjetna inteligencija zaista zamijeni žive vojnike? Kada svjetske vlade, pa ni država Hrvatska, ne budu imale potrebe davati benefite ročnicima. I kad ćaknuti multimilijunaši procijene da su im svi ti gladuši samo na teret, a umjetna inteligencija sluša, ne gnjavi i ne treba ručak. A svijet je ionako pretijesan za sve. Taj se trenutak ne čini daleko.

Stigli smo do momenta kad obično netko digne ruku i kaže: A što će biti kad nas tko napadne? Pa ako nas netko napadne, branit ćemo se. Samo da podsjetim da je u ratovima u Hrvatskoj, a i puno šire, na strani naroda rijetko bila službena vojska, a češće, barem isprva, gerila.

Nećemo se prikloniti okupatoru niti bježati kao ustaše i četnici, ako nas tko napadne.

piše Olja Savičević Ivančević