Macha Ravel pripada generaciji mladih muzičarki koje bez zadrške miješaju žanrove, jezike i identitete. Rođena je u Zagrebu, odrasla u Francuskoj, studij medicine završila u Sarajevu, a muziku razvijala kroz regionalnu scenu. Nakon viralnog uspjeha pjesme “Lutkica”, Macha radi na novom albumu.

Svi vi koji skrolate TikTokom zasigurno ste pjevušili njenu pjesmu, a oni koji nisu, upoznat će je u Nadi. S Machom razgovaramo o zamkama viralnosti, životu između gradova i jezika, ali i o tome zašto i kako muziku želi zadržati kao prostor slobode.

Nakon odrastanja u Francuskoj i studiranja u Sarajevu, doselili ste se u Samobor. Kako je došlo do toga?

Rođena sam 1998. u Zagrebu. Moj tata je Francuz, roditelji su se upoznali na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu – moja mama je s tetkom vodila ture, a on je bio turist.

Baka i tetka ostale su u Samoboru, gdje nam je kućna baza. Tu sam se rodila, ali do ove godine zapravo nikad nisam živjela u Hrvatskoj. Do dvadesete sam živjela u Francuskoj, kada sam otišla u Sarajevo da studiram medicinu. U Sarajevu sam živjela šest godina, završila studij, odlučila se vratiti u Zagreb, nostrificirala diplomu i sada čekam da počnem raditi.

Planirate raditi i u struci?

Da, plan mi je da probam raditi kao doktorica jer sam ipak previše godina dala studiju medicine da to ne isprobam. Zanimljivo mi je, izazovno, i želim vidjeti kako izgleda taj pravi nine-to-five život. Možda ga čak i malo idealiziram. Mislim da je dobro imati strukturu u životu. Radila sam svakakve poslove – bila sam konobarica na sezonama u Dalmaciji – tako da itekako znam šta je težak posao.

Kako izgleda vaš radni dan danas, onaj Mache muzičarke?

Upravo radim jedan live session, produkcija mi je postala dio posla, sviđa mi se. Tu je i stvaranje sadržaja za društvene mreže jer sam na njima dosta aktivna. I to je zapravo posao u kojem moraš planirati, razmišljati, razvijati strategiju – konstantno stvaranje sadržaja za mreže mi je možda malo manje drag dio posla.

Što se tiče pisanja muzike, radim uvijek, i noću i vikendom, ne gledam na to kao na posao. Dosta sam organizirana osoba i ne osjećam se dobro kad nisam produktivna, pa si nekad čak i izmišljam poslove. Volim imati strukturiran dan, a bitan dio dana su mi pisanje, čitanje i sport. Važno mi je da se uzemljim i ostanem stabilna. Kad si sam svoj “gazda”, moraš imati dosta samodiscipline.

U vrijeme streaming platformi i algoritama, gdje se po vama povlači granica između alternativne i mainstream muzike?

Za početak, ako si dosta puštan na radiju, moglo bi se reći da si komercijalan, doslovno mainstream. Ali danas neko može biti mainstream i ako je samo dobro umrežen i ima kontakte, bez obzira kakva mu je muzika.

Svoju publiku gradim organski, najviše preko društvenih mreža. Svjesna sam da je moj zvuk dosta avangardan za naše prostore, jer miješam žanrove i jezike. Važno mi je da kroz muziku stalno pričam neku priču i dajem svoje perspektive. To obično ne dovodi do instant uspjeha, ali ako želiš graditi nešto dugoročnije, nešto u čemu rasteš, onda je to put.

Kad sam se počela baviti muzikom, krenula sam s repom i nekako sam nesvjesno i neplanirano upala u mainstream krug. Potpisala sam za jedan mainstream label, imala sam dosta jake honorare, ali nije bilo te umjetničke srži. Nisam imala osjećaj da mogu pričati svoju priču i da će me neko stvarno slušati.

A danas?

Sad imam manje slušatelja, ali oni koji me slušaju – stvarno me slušaju. I to mi je sada najvažnije. U ranijoj fazi činilo mi se bitno da muzika bude moj glavni izvor prihoda, i sama sam sebi stvarala taj pritisak. Ali shvatila sam da ja nisam taj tip umjetnice. Želim nastaviti praviti muziku za sebe. Svom životu dajem značenje tako što stvaram muziku.

Naravno da možeš naći balans, ima autentičnih muzičara koji su jako uspješni, ali danas za to treba puno strpljenja i vremena. A neke kompromise naprosto ne želim praviti. Imam diplomu, imam druge načine za izvore prihoda u kapitalizmu, a muzika mi mora ostati za dušu. Vidjela sam i tu drugu stranu i ta vrsta muzičkog rada mi se iskreno zgadila. Danas sam zadovoljna s tim što radim. Smatram da sam dobro prihvaćena, možda jesam alternativna, ali se ne osjećam neuspješno.

S kakvom ste muzikom odrasli? Što se slušalo kod kuće?

Zapravo nisam odrasla na našoj muzici. Moja mama jeste slušala Severinu, Bijelo Dugme i Kemala Montena, i svaki put kad bismo ljeti išli autom iz Francuske na more, to smo slušali u autu. Ali ja sam više odrasla na stranoj muzici, na Amy Winehouse, Britney Spears, Christini Aguileri, slušala sam sve što je slušala moja starija sestra. Imala je čak i emo-metal fazu, pa sam je imala i ja. Stvarno sam prošla svašta, ali nisam odrasla na nekom određenom žanru.

Vaš tim djeluje na različitim lokacijama: u Splitu, Beogradu, Zagrebu… Je li teško tako raditi?

U ovih pet godina okupila sam krug ljudi kojima stvarno vjerujem. Kad ljudi rade sa mnom, znaju da im dajem dosta slobode, radim s ljudima za koje znam da razmišljamo slično i kad nismo fizički blizu. Većinom su to ljudi s kvir scene i oni vole kad zajedno probijamo granice – žanrova, standarda, ženskog izgleda, svega.

Zna biti naporno šaltati se među gradovima, najčešća relacija mi je Zagreb – Beograd.

Nisam odrasla ovdje pa nemam taj osjećaj pripadnosti jednom gradu, ne osjećam da sam samo iz Sarajeva, Zagreba ili Beograda. Imam puno porodice u Dalmaciji i tamo sam provela jako puno vremena. U Samoboru je odrasla moja mama. Svi su rodom iz Foče. Živjela sam i studirala u Sarajevu. U Beogradu provodim najviše vremena kad stvaram. A sada živim u Samoboru.

Kako odgovarate na pitanje odakle ste?

Zapravo nemam jasnu predstavu odakle sam, kojim jezikom ili naglaskom pričam. Meni to apsolutno nije bitno. Moja umjetnost je proizvod čitavog Balkana. Mislim da je fenomenalno što imam tim iz cijele regije i što se na neki način vraća to zajedništvo. Odrasla sam u Francuskoj, daleko od težine, mržnje s ovih prostora pa se aktivno trudim da svojim radom i djelovanjem povezujem ljude. Potpuno mi je nebitno odakle su, samo mi je važno kakvi su.

Kad ste počeli stvarati muziku na našem jeziku?

Tokom korone, dok sam bila na drugoj godini studija medicine u Sarajevu. Bila sam dosta izolirana i tada sam dobila želju početi se baviti muzikom u autorskom smislu. Prvu pjesmu na našem jeziku napisala sam u Dalmaciji, u Podgori. Mislim da se u njoj čak čuje i taj dalmatinski naglasak. Lako upijam naglaske i mogu se brzo prešaltati. U vrijeme kad sam napisala prvu pjesmu, već sam dvije-tri godine živjela na ovim prostorima pa mi je bilo prirodno da počnem i pisati na našem. A i s obzirom na koronu, sve je bilo nekako utišano i zanimalo me ima li uopće mjesta za moju muziku ovdje. Ali to nije bilo neko svjesno kalkuliranje, došlo je spontano, podsvjesno.

Koje instrumente svirate?

Mogu svirati bubnjeve, bas i gitaru, ma sve. Nisam sad neki vrhunski instrumentalist, ali mogu se snaći na svemu i u svemu pronaći nešto svoje. Ali, kad čujem klavir, imam neki poseban osjećaj. Moj san je da kupim koncertni, veliki klavir, čak imam i prostor za njega kod kuće (smijeh). To mi je nekako najbliži instrument. A jako volim i producirati. Znam da to tehnički nije instrument, ali ja tako doživljavam muzičku produkciju.

Pjesma “Lutkica” postala je TikTok trend. Kako ste se osjećali kad je pjesma postala viralna i počela živjeti vlastiti život na internetu?

Luka Rajić, s kojim sam radila remix te pjesme, u jednom trenutku mi je rekao: “Mašo, mislim da se nešto dešava s ‘Lutkicom’ na TikToku.” To je bilo negdje nakon mog rođendana, a ja baš mrzim svoj rođendan i u danima oko rođendana sam najčešće negativna. Razmišljala sam jesam li nešto pogriješila s pjesmom, jer sam baš dok sam je radila imala osjećaj da je dobra i da bi mogla eksplodirati. Nekako sam to osjetila. I jeste eksplodirala, ali ne odmah nakon izlaska singla.

Prošle godine sam stalno bila na TikToku i gurala “Lutkicu”, baš sam bila jako povezana s njom. Kad su ljudi prepoznali pjesmu, naravno da mi je bilo drago, ali sam paralelno bila svjesna koliko je taj tip pažnje prolazan. Znam što je viralnost i kako funkcioniraju algoritmi i TikTok. Tako da sam si u tom trenutku zapravo sama nametnula ogroman pritisak da moram iskoristiti momentum.

Objavili ste remix album “Lutkica De Lux”. Kako je došlo do ideje?

Jako volim remixe, volim se igrati s njima, istraživati na koje načine sve mogu pristupiti pjesmi i kako je drugi vide. Imala sam i javni natječaj pa su se DJ-evi javili sa svojim idejama koje su završile na albumu.

Kako ste iskoristili moment viralnosti?

Izbacila sam novu pjesmu, imala turneju, pokušala sam maksimalno iskoristiti hajp. Ali to me jako iscrpilo i iscijedilo. Iskreno, nije mi se sve to pretjerano isplatilo, jer sam puno stvari radila napola i ubrzano. Recimo, imala sam merch, ali nisam mislila na ljude koji ne mogu doći na koncert i nisam ga prodavala online. Izbacila sam novu pjesmu, ali nisam imala snage paralelno je dovoljno promovirati ni povezati se s publikom jer sam bila iscrpljena. Turneja je bila super, ali ponekad sam bila poluprisutna.

Mislim da je to bilo vrijedno iskustvo jer ove godine već imam drugačiji pristup muzici. Mislim da umjetnici imaju svoje sezone – ne moraš stalno biti tu. Ljudi se zasite. Sad radim na albumu i želim više uživati u tom procesu.

Kao što ste spomenuli, prošle ste jeseni imali i regionalnu turneju. Gdje ste sve nastupali?

Turneja je uključivala klubove u osam gradova – od Beograda, Niša i Novog Sada, preko Splita i Rijeke, pa do mog najvećeg samostalnog koncerta u Zagrebu, a završila je u Mostaru i Sarajevu. Zbog logistike sam imala dva benda, jedan iz Splita i jedan iz Beograda. Nastavila sam raditi s ovima iz Beograda. Pred kraj turneje sam uvela i plesačice u svoj nastup i mislim da ćemo u tom smjeru nastaviti dalje razvijati koncertni format.

“A moja ljubav je umjetna kada nije tako toksična”, pjevate u singlu “Traume”. Pjesma dosta precizno opisuje opsesivan, nestabilan odnos. Kakve su bile reakcije publike?

I žene i muškarci su mi se javljali nakon što su poslušali “Traume”. Pjesma je baš izašla iz mene i jako sam ponosna na taj tekst. Mislim da jako dobro opisuje taj tip toksičnog odnosa u kojem postoji opsesivnost, velika emocija, a onda preko noći kao da više ne postojiš za tu osobu. Imam osjećaj da je puno ljudi danas prošlo kroz sličnu vrstu odnosa, pa su se prepoznali u tome.

“Lutkica” je izašla na hrvatskom i francuskom jeziku i u hrvatsko-francuskoj verziji. Mislite li se i u budućnosti u vašoj muzici igrati s jezicima s obzirom na to da ste bilingvalni?

Da, sve više se igram s francuskim, ali i s engleskim. To će se još više čuti kad izađe album. Meni su jezici i ta šarolikost jako važni jer su dio mog identiteta. A shvatila sam i da kod nas ljudi zapravo jako vole francuski jezik i francusku muziku. Također, nemojte se čuditi ako jednog dana izbacim nešto na arapskom jer sam kao mala živjela u Maroku, ili na ruskom i njemačkom koje sam također učila. Mislim da je bogatstvo dijeliti umjetnost na različitim jezicima. Recimo, i Rosalía je izbacila hit-album na kojem koristi jako puno jezika.

Kada najviše slušate muziku, imate li neke svoje rituale?

Slušam je stalno, pogotovo dok se bavim sportom. Primijetila sam i da mi se muzički ukus mijenja kad sam zaljubljena. A muziku zapravo ne mogu slušati samo kad sam u lošoj vezi, to mi je uvijek neki znak. Kad nešto iščekujem, neko putovanje ili neki događaj, napravim playlistu. Muziku baš vežem za intenzitet života i za emocije. Ona mi na neki način obilježava određene periode.

A dok aktivno radite na albumu?

Dok radim na albumu, imam osjećaj da mi pomaže slušati što više različite muzike. Najdraži bend mi je Deftones, njih baš puno slušam. Slušam i puno techna, trancea, hard housea i općenito dosta elektroničke muzike. Najmanje slušam komercijalnu muziku. Volim pratiti razvoj karijera mnogih muzičara, ali kad slušam za svoj gušt, više volim instrumentalniju muziku, manje isproduciranu. Volim i metal, slušam klasičnu muziku na klaviru, jazz, indie pop, pogotovo s dobrim pozadinskim vokalima.

U kojoj je fazi novi album? Imate li tremu od njegovog izlaska?

Sve pjesme su već gotove u mojoj glavi i napisane, a plan je da album izađe sljedeće godine na proljeće. Sad ulazimo u tehnički dio procesa. Plan mi je dočekati njegov izlazak opuštena, završiti ga s ljubavlju, a ne pod nekim pritiskom. Nakon toga ga samo želim pustiti da živi svoj život. Jedva čekam!

Pratite li hrvatsku klupsku scenu?

Ne baš. Generalno nisam baš taj tip. Ali, recimo, idem uskoro na Deftonese u Beč i baš se veselim tom koncertu. Najviše volim atmosferu na metal koncertima.

Vizualno imate jako prepoznatljiv estetski i modni izričaj. Koliko vam je važna ta dimenzija umjetnosti – spotovi, editorijali, cijeli vizualni identitet koji prati muziku?

To mi je jako važno. Moja je publika navikla na raznolikost jer joj nudim puno žanrova i različitih muzičkih pravaca pa estetski izričaj koristim kao nešto što sve to povezuje. Svoju umjetnost pokušavam povezati vizualno – kroz boje, emocije i odabir estetike koji na kraju čine jednu cjelinu. Ukratko, taj estetski moment mi služi kao nit koja sve drži zajedno.

Često vas nazivaju i novom nadom domaće scene. Što vama osobno danas daje nadu?

Vjerujem da sve kroz šta sam prošla u životu ima neki razlog i značenje. Dok god radim ono što volim, imam osjećaj da ništa nije uzalud.

razgovor vodila Vedrana Bibić