U kulturama istočne Europe, žena je često centar obitelji o kojem ovisi sve, od hrane i čiste kuće do emotivne skrbi. Iako joj to daje određeni božanski status, ta je božica pritom i sluškinja, podređena funkciji skrbi koju nužno obavlja i lijena je kada ne ispunjava te zahtjeve, kada krši nametnutu joj domesticilnost. No u toj navodnoj lijenosti zapravo se odvija ogromna količina rada koji je ključan za društva koja nas okružuju. Primjere takvog rada nedavno je počeo rasvjetljavati novinarski projekt Making It in Eastern Europe, kolektivni trud međunarodnog portala Lazy Women.

Projekt okuplja priče o istočnoeuropskim aktivistkinjama, inicijatoricama i ženskim kolektivima koji nalaze rješenja za razna društvena pitanja. Uključuje i interaktivnu mapu putem koje dolazite do priča poput one o Tampon zoni, prvoj srpskoj nezavisnoj medijskoj platformi koja otvoreno priča o menopauzi i ženskoj seksualnosti, ili ukrajinskoj ženskoj organizaciji Syla dlya Sylnyh koja dočekuje ratne zarobljenike povratnike, podržava njihove obitelji i obnavlja zajednicu.

“Lijenost” ovih žena zapravo je revolucionaran rad, a osnivačica kolektiva Zsofi Borsi toga je iznimno svjesna. Ideja za portal nastala je 2020. nakon što joj je tadašnji partner, usred iznimno zaposlenog perioda, rekao da je lijena jer ne obavlja sve kućne poslove već se bavi “svojim glupim kreativnim stvarima”.

– Htjela sam pokazati, ne samo njemu već i cijelom svijetu, da žene doslovno nikada ne mogu biti lijene i da je nevidljivi ženski rad važan društveni problem – priča Zsofi.

Lazy Women je započeo kao volonterski suradnički blog s fokusom na kulturu produktivnosti i eseje o frustracijama rodnog položaja, no ubrzo je izrastao u istinsku neprofitnu redakciju, uz sve veći broj volonterki, članaka i aktivnosti.

– S vremenom je portal postao ogromno kreativno igralište i počele smo eksperimentirati s drugim formatima, newsletterima, podcastima i radionicama. Od 2023. također smo i registrirana udruga u Francuskoj. Danas imamo izvršni tim od osmero ljudi i još uvijek djelujemo volonterski, uz projektno financiranje poput onog za Making It in Eastern Europe – govori Zsofi.

Making It in Eastern Europe je nasljednik svog zapadnog pandana, podkasta koji se fokusirao na žene iz istočne Europe koje žive, djeluju i uspijevaju u zapadnoj. No redakcija, prema Zsofi, nije htjela stati na tome.

– Zapitale smo se – tko su žene koje su ostale u svojim zemljama i uistinu rade nešto značajno u njima? Znale smo za njih, ali ih nismo vidjele nigdje u medijima. Mislim da je jako važno ne samo rasvijetliti individualne priče već se i fokusirati na kolektivna rješenja koja dolaze odozdo prema gore. U cijeloj je regiji nedostajao takav mentalitet suradnje i vjerujem da rješenja koja se čine vrlo malenima i lokalnima mogu imati puno smisla i u drugim zemljama i kontekstima – kaže Zsofi.

Kako ističe Teodora Strugaru, novinarka i glavna urednica portala, kolektiv je također htio ponuditi alternativu uniformnim prikazima istočne Europe kakvi prevladavaju u zapadnjačkim medijima.

– Priče iz istočne Europe, kada ih pišu autori koji nisu iz regije, uvijek nekako smrde na “pogledaj ove zanimljive primjerke! Nije li ovo jedna fantastična i egzotična priča?” Kad pišeš o ovoj regiji, uvijek se očekuje da ćeš pisati o onom lošem. Mainstream medije ne zanima izvještavanje o pozitivnim pokretima jer nije jednako catchy kao što su Orbanov posljednji autokratski potez ili posljednja shema korupcije u Rumunjskoj. No mi želimo izvještavati o svojoj regiji onako kako zapadni Europljani izvještavaju o svojoj, ne onako kako zapadni Europljani očekuju da ćemo izvještavati o njoj.

Mrežu suradnica na Making It in Eastern Europe zato čini niz lokalnih dopisnica koje pišu o pokretačicama promjene i društvenim inovatoricama u vlastitim zemljama. Interaktivna mapa tako se polako puni pričama uronjenim u kontekst u kojem se događaju. Teodora je, primjerice, doprinijela mapi tekstom o Muzeju napuštanja u Bukureštu koji mapira povijest kulture napuštanja i institucionalizacije djece u komunističkoj i postkomunističkim erama Rumunjske.

– Ljudi imaju pravo ispričati vlastite priče. Najbolje novinarstvo je novinarstvo iz zajednice jer, na kraju dana, nitko ne zna što se događa u zajednici bolje od nekog tko je odgajan u njoj – poentira ona.

Žene u državama istočne Europe ne žive u potpuno istim kontekstima, no suočavaju se sa iznimno sličnim preprekama. Zamolila sam zato sugovornice da podijele nekoliko uvida o položaju žena u svojim zemljama.

– Prisutna je ideja da bi žena, naravno, trebala imati posao, ali bi uz to trebala i izgledati na određen način, brinuti o djeci, mužu i starijoj rodbini. Moraš biti sve i imati sve, ali to je akumulacija stvari koje radiš sama umjesto da ti netko u tome pomaže – rekla je Zsofi o društvenim stavovima u Mađarskoj.

U Rumunjskoj su istovjetni stavovi jednako prisutni i iznimno utječu na manjak pravne zaštite za žene.

– Imamo jako visoku stopu femicida, a policijski službenici nisu ni bili poučavani kako pravilno odgovoriti na prijave nasilja u domaćinstvu, sve do 2019. Država uz to postaje i sve konzervativnija, posebno otkad se pojavio manosphere. Konačno, i Andrew Tate se skrasio u Rumunjskoj do nedavnog sudskog slučaja za trgovanje ljudima i silovanje.

Ortodoksna Crkva također ima strašno puno utjecaja na politiku i društvene stavove te automatski marginalizira nekoliko segmenata društva.

Dok smo razgovarale, u glavi su mi se ukazivale slike hrvatske aktualnosti – ušutkane žene, klečavci, plakati obiteljaša koji sada već direktno zagovaraju zakonsku zabranu pobačaja, rekordni brojevi femicida svake godine i moćnici koji nekažnjeno nastavljaju grijati fotelje nakon dokazanog premlaćivanja supruga. No istovremeno su mi se ukazivale aktivistice i borkinje koje sve češće upoznajem u svom radu, žene koje grade sve od kuća i zajednica do novih zakona, glasne su i izlaze iz okvira nametnute uloge, jednake onoj koju opisuju Zsofi i Teodora.

U regionalnoj atmosferi opresije po rodnoj osnovi, dakle, potrebni su nam takvi primjeri, a u borbi je pritom ključno osigurati i transnacionalnu podršku. Lazy Women su zato potpuno otvorene suradnji – uz nove suradnice, mogu im se javiti i regionalne organizacije, posebno one koje djeluju u polju medija i ženskih prava.

– Otvorene smo zajedničkom prijavljivanju za projektno financiranje i razvoju dugoročnih zajedničkih projekata u skladu s našim vrijednostima. Ako vas zanima raditi s nama, voljeli bismo vas čuti – javite nam se na hello@lazywomen.com – poručuju.

piše Julija Savić