Kada otvorite web stranicu sarajevske vizualne umjetnice, pjesnikinje i feministkinje Alme Gačanin, dočekat će vas sljedeća poruka: “Dragi putnici, dobrodošli. Ovdje sam da vas služim.” Poigravanje s kapitalističkim jezikom servilnosti prema publici, kao prema korisnicima i kupcima, često je u njenom radu. Inspiracija je došla iz posla stjuardese koji je radila jedno vrijeme, kao i drugih poslova u uslužnim djelatnostima s kojima se bavila sve dok nije postala full time umjetnica. Magistrirala je likovnu pedagogiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Trenutno je studentica Evropskog regionalnog magistarskog programa Demokratija i ljudska prava u Jugoistočnoj Evropi (ERMA).

Prije četiri godine dobila je nagradu ZVONO kao najbolja umjetnica u Bosni i Hercegovini, a 2024. nagrađena je putem programa “Artist Changemaker” od strane Globalnog fonda za žene za doprinos rodnoj pravdi i feminizmu u svojoj praksi. Teme radnih odnosa, prekarnosti, kapitalističkog pritiska i položaja žena i radnica prožimaju većinu njenih crteža i performansa.

Posljednjih par godina živite kao full time umjetnica. Ne krećemo slučajno s tom konstatacijom – ranije ste se bavili različitim dodatnim poslovima i oni su puno i direktno utjecali na vašu umjetnost, teme koje obrađujete, jezik koji koristite. Kako je biti u ovoj novoj poziciji?

Desilo se da su mi se 2023. godine, nakon povratka u Sarajevo s jedne rezidencije, nekako posložile izložbe i honorari i shvatila sam da sam se neplanirano našla u željenoj situaciji – bavim se samo umjetnošću i živim od toga. Koliko god ju mi umjetnici sami romantizirali prije nego dođemo u nju, to je zapravo vrlo stresna i ranjiva pozicija i vrlo često poželim da odustanem. Ne znam doduše koliko je to izgledno jer se uvijek nađe način da se izboriš i isplivaš, ali je stvarno jako naporno. Ne znam da li ću biti pozvana na sljedeću izložbu i kada ću dobiti honorar, a istovremeno su konstantno u pitanju neka poskupljenja i krize. To je pozicija za koju stalno imaš osjećaj da ti izmiče iz ruku.

Kako to mislite?

Uvijek je: samo da dobijem ovu stipendiju, samo da dobijem onaj honorar, samo da dobijem dvije godine u tom studiju. A ne možeš živjeti od nade da ćeš nešto dobiti, jer ako se to ne desi, ti ne možeš preživjeti, platiti hranu, režije. Zato najčešće i odlučiš nešto drugo da radiš.

Prije nego što popričamo o tome kako su drugi poslovi utjecali na vaš umjetnički rad, da vas pitam: jeste li se kao umjetnica osjećali krivo ili posramljeno dok ste radili druge stvari?

Jako puno vremena sam osjećala internaliziranu krivicu i sram dok sam imala druge poslove. Imaš osjećaj da te osuđuje cijela umjetnička zajednica i da u umjetničkom svijetu postoji taj neki work shaming. Ne osjećaš se dovoljno uspješnom, dobrom i ostvarenom umjetnicom jer ne možeš da živiš od umjetnosti. Osjećaš se neadekvatno, iako je to zapravo realna situacija za većinu. Ponašamo se kao da je taj procenat minoran, a zapravo je u pitanju devedeset posto umjetnika i umjetnica. Život nije kurirani sadržaj na Instagramu.

Radili ste, recimo, kao stjuardesa u Saudijskoj Arabiji i to vas je inspiriralo za više radova, između ostaloga performans “White Gloves”. Sam naziv sugerira čime se rad bavi – savršenom uslugom.

Taj performans uključuje set vježbi, odnosno trening kao pripremu za obavljanje posla koji se na kraju sastoji od služenja publike. Pokazivala sam nevidljivi rad koji čini velik dio posla stjuardese. Moraš biti spremna četiri sata prije nego što će te pokupiti prijevoz do aerodroma, i ti sati se ne računaju u radno vrijeme. Moraš, recimo, ustati u četiri ujutru da ispeglaš uniformu, našminkaš se, pripremiš. U performansu se oblačim, šminkam i pripremam da poslužim publiku sa nečim slatkim, bila je riječ o puslicama. To je bila nagrada za njihov angažman i uloženo vrijeme u dolazak na izložbu i gledanje rada.

Šminka, uniforma, serviranje hrane… Što još ulazi u savršenu uslugu stjuardese, a inspiriralo vas je za umjetnički rad?

Posao stjuardese je customer service kao i posao client carea, brige za klijente, na kojem sam također radila. Bitno je da je tvoj ton glasa uvijek na nivou, da se ne osjeti da si umorna. Podrazumijeva se da dolaziš raspoložena i da ćeš posao odraditi bez ikakve pristrasnosti. Taj konstantni emocionalni rad se podrazumijeva. Podrazumijeva se da budeš totalno neosjetljiv na odnos klijenata prema tebi, recimo na ono kad kažu da ne psuju tebe već firmu. Odnos putnika prema stjuardesama je kao da smo mi njihove sluškinje. To je zato što taj profil putnika i inače živi u kulturi u kojoj sluge i sluškinje zapravo jesu zadati setting ljudskih uloga i njima je sasvim normalno da su svi radnici sluge za njih.

Spomenuli ste client care, možete li reći kako je to izgledalo i kako to da se opet prelilo u vašu umjetnost?

Bila sam zaposlena u jednoj kanadskoj firmi koja se bavi agentima za nekretnine i moja pozicija je podrazumijevala zadržavanje klijenata koji žele da otkažu ili pauziraju naše usluge. Dnevno bih obavila po 50 poziva. Imala sam radni dnevnik i jedna od mojih obaveza je bila da zapisujem razgovore kako bi cijeli tim imao uvid u to što se dešava s klijentom i kako bi sve ostalo zabilježeno i kad ja napustim tu poziciju. Zapisujući razgovore sam shvatila da su oni duži nego što bi trebalo da budu, da puno pričamo o životu, kapitalizmu, psihičkom zdravlju, svakodnevnim temama. Pomislila sam da tu postoji potencijal da se pretvori u tekst koji sam iskoristila u performansu “How Well Did You Perform Today?”.

Jednu verziju tog performansa smo gledali u Zagrebu prije nekoliko godina, na otvorenju izložbe u produkciji kustoskog kolektiva BLOK. Bavili ste se imperativom učinkovitosti koji je nametnut radnici u kapitalizmu, ako sam dobro shvatila rad?

Da, konstantnom prekvalifikacijom i optimizacijom u skladu sa zahtjevom tržišta da stalno budeš bolji, uradiš više, performiraš bolje. Za to sam koristila analogiju vježbanja, fizičke aktivnosti, kao i u crtežima u seriji “Workout”, koje sam također pokazala u Zagrebu. U dvojezičnoj verziji performansa koji sam radila u produkciji Maske u Ljubljani sam htjela da razdvojim radnicu od osobe, pa sam imala glumce da igraju mene kao radnicu, a ja sam igrala osobu koja ima svoj lični i emotivni život izvan radnih odnosa.

Uključila sam razgovore s klijentima, djelomično činjenične, djelomično izmišljene, mada je bilo toliko dobrih razgovora da nisam morala puno izmišljati. Za sljedeću iteraciju u Skoplju na Queer festivalu sam rad učinila manje emotivnim, tvrđim. Jedina emocija je bila ona koja je proizlazila iz mučenja tokom treninga koji traje sat i dvadeset minuta. U fokus sam stavila preopterećenost radom, odnosno više vrsta rada jer u isto vrijeme vježbam i izvodim tekst.

Jeste li morali trenirati tokom pripreme za performans, da ga uopće uspijete izvesti?

Jesam, naravno, čak sam i glumce natjerala da treniraju. Pošto je fizički bilo zahtjevno, bilo mi je zanimljivije da glumci nisu u top formi, što je činilo cijeli proces izazovnim i transformativnim. Imala sam privatni trening, a i jednu glumicu s kojom sam radila na izvedbi teksta i pripremi glasa.

Spomenuli ste seriju crteža “Workout” koju smo vidjeli u Zagrebu. Njihova protagonistkinja se bori s tim kapitalističkim tržištem, radi na sebi, “vježba naporno, igra grubo”, kako se zvala izložba. Zove se Djevina i vaš je alter ego. Izgledala je emancipirano, fajterski, malo zastrašujuće. Iznenadila sam se kad sam vidjela vašu posljednju seriju crteža “Ničija draga” s nježnim i ranjivim ženskim likovima.

Radila sam je prošle godine za izložbu Crvene u Sarajevu. “Ničija draga” nije više snažna i strašna, u njoj je čak nešto lijepo, a uvijek sam bježala od toga, kako zbog svih nemogućih standarda ljepote, tako i zbog historije umjetnosti. Uvijek sam mislila da je lijepa umjetnost nešto što pripada privilegiranima i da ja treba da se pozabavim ružnoćom i suočim s time od čega bježim. Nakon nekog vremena sam shvatila da ne moram konstantno biti u borbenoj poziciji.

U toj novoj seriji sam se dosta ogolila i postala ranjiva u odnosu na Djevinu, pokazala sam kako se osjećaš kad si plijen. Osjećala sam se tako od kad sam bila djevojčica i prvi put shvatila šta je to male gaze (muški pogled). Tad prvi put shvatiš da tvoje tijelo, odnosno to kako će ga netko percipirati ne pripada tebi. Mislim da je to ogromna trauma za djevojčice, ja i sada pamtim taj trenutak. Vjerojatno sam se do tridesete borila da ishendlam to i uspostavim agensnost nad svojim tijelom.

Sličnom autofikcijom se bavite i u recentnom performansu “Autonomni agent” izvedenom u Beogradu krajem prošle godine?

U tom radu sam htjela biti tako ranjiva kao u “Našoj dragoj”. Vratila sam se u djetinjstvo i rana iskustva sa seksualnim posramljivanjem u konzervativnom društvu kakvo je u BiH, odrastanjem u radničkoj porodici, seksualnim uznemiravanjem na fakultetu. Govorim o odrastanju i promjenama sistema kroz koje prolazi moja država iz socijalizma u socijaldemokratiju i što to znači za našu porodicu, našu ekonomsku situaciju i izazove koje nosi život odrasle žene. Bavim se stigmatizacijom seksualnog rada i siromaštva.

U radu koristim simboliku krompira i govorim o filmu “The Milk of Sorrow” u kojem glavna glumica stavlja krompir u svoju vaginu da bi spriječila neželjeni seks, a rad završavam guljenjem krompira prilikom čega prepričavam san u kojem moja najbolja prijateljica i ja dobivamo posao u javnoj kući, suočavamo se s posramljivanjem i na kraju uspijevam pobjeći iz bordela. Rad se završava rečenicom: “Najveća sramota nije seksualni rad, najveća sramota je biti siromašna.” Taj rad mi je bitan jer povezuje sve probleme u mojoj praksi, ali rekla bih i probleme umjetnica moje generacije: slut shaming, work shaming i sram od siromaštva. Sve mislimo – samo da nisam percipirana na taj i taj način. Odgovornost se prebacuje na pojedinca, a ne na društvo.

Znam da puno čitate i inspirirate se marksističkim feminizmom. To je dosta vidljivo u načinu na koji obrađujete probleme žena u kapitalizmu.

U posljednje vrijeme dosta me zanima tema nasilja, orodnjeno nasilje, ali i nasilje kao odgovor na otpor. Na žensko oslobođenje, recimo, kapitalizam odgovara pornografijom pa mi je jako važno uhvatiti se u koštac sa svim oblicima rada i načinima života koje kapitalizam iskorištava protiv žena. Vrlo mi je zanimljivo ono što, na primjer, Leopoldina Fortunati govori o tradwives, ženama koje ostaju kod kuće i brinu o porodici. Ženama jednostavno nije ostalo puno opcija. Feministički pokret je nekako previdio kampanju “Wages for Housework” (Nadnice za kućanski rad). Ljevica se nije bavila time. Žene nisu više spremne da rade dupli posao, kako kaže moja mama, odnosno dva posla, jer se kućanski rad mora obavljati. Tako da je i tradlife samo posljedica nebavljenja tim problemom. Država je previše zauzeta nasiljem i ratovima da bi se bavila ženama.

Ako se uopće može govoriti o njemu mimo institucionalnog i medijskog pozicioniranja i financijske stabilnosti, što bi za vas privatno bio umjetnički uspjeh?

Uvijek sam smatrala da je to kad uspiješ izgraditi likovnu praksu koja je autentična koliko god može biti, odraz života umjetnice. Svi mi stojimo na leđima divova, nismo ništa izmislili, ali mislim da je važno govoriti istinu i živjeti je kroz umjetnost. Ali znamo da su parametri po kojima se mjeri uspjeh danas potpuno drugačiji.

Kad već maštamo o autentičnosti, možemo i o poslu iz snova. Što bi bio dobar posao, odnosno dobra radna pozicija umjetnice danas?

Realno, univerzalni temeljni dohodak. Imam status samostalne istaknute umjetnice i s njim imam plaćeno zdravstveno i penziono osiguranje. Pa zar to ne bi trebalo biti pravo svake osobe, da uživa neka osnovna prava? Zašto sam ja tu poziciju morala izboriti svojom istaknutošću? Ali pritom, ja dok uživam taj status ne smijem zaraditi više od dvije godišnje prosječne plate i ne smijem boraviti više od šest mjeseci u inostranstvu, tako da on ograničava koliko i pomaže. Univerzalni temeljni dohodak za sve ljude osigurao bi svim radnicima i radnicama ono esencijalno. Ne bi imali pritisak i mogli bi da žive od svog rada. Umjetnici bi mogli da rade u studiju i da povremeno prave izložbe. Sad iz nužde stalno nešto produciramo, ali je li to realno i da li stvarno i umjetnici i mi svi imamo potrebu za tolikim radovima, za toliko skulptura, slika, umjetničkih sajmova koje ni sami umjetnici ne mogu sve procesuirati? Kome sve to toliko treba?

Sami ste kazali da se hiperproducira iz nužde. Od premalih honorara teško se plaća stanarina.

Baš sam neki dan čitala članak Josha Klinea o tome kako cijene i dostupnost nekretnina strukturno uvjetuju život umjetnika u New Yorku. Ističe da se u umjetničkom svijetu vrlo malo govori o klasi i klasnim problemima, ali da ga to pritom uopće ne čudi jer je taj svijet totalno odvojen od stvarnosti. On je dekoracija kojoj pristup imaju samo oni koji pripadaju dovoljno privilegiranim klasama.

Vjerujem da malo umjetnika u Sarajevu koji žive od projekta do projekta imaju riješeno stambeno pitanje, a pretpostavljam da nemaju ni adekvatne prostore za rad?

U Sarajevu je puno praznih stanova i poslovnih prostora. Ali nitko nema viziju odnosno ne smatra da je uopšte važno da umjetnicima da neke prostore za rad jer mislim da se na umjetnost ovdje još ne gleda kao na rad, nego kao na hobi. Za mene bi najviše imalo smisla da se mogu posvetiti praksi u studiju i tome težim, ali za to bi mi trebala neka stabilnost i da ne putujem toliko. U polju umjetnosti ljudi stalno negdje idu jer se tako stvaraju konekcije i putovanje se predstavlja kao uspjeh.

Fotografije koje prate ovaj intervju snimljene su u studiju koji Vam solidarno ustupa feministička organizacija Crvena. Njihova ste članica i drugarica. Što vam to donosi osim krova nad glavom za vaše radove?

Od drugarica iz Crvene sam dosta naučila, prije svega od Andreje i Danijele Dugandžić. Njihovo iskustvo s feminizmom, aktivizmom i radom u kulturi je bilo jako važno za mene. Bile su mi ogromna podrška od samog početka i validirale moj rad uvijek kad mi je bilo krucijalno da on bude validiran. Feministička solidarnost je jedna od najvažnijih stvari. Drugarice općenito su možda nešto najbolje što imamo. To me doslovno održava na životu u svim krizama.

Vrijeme nam je nažalost iscurilo, moramo završiti. Što smo propustile i, da ne ispustim ni pitanje kojim uvijek zaključimo intervju, što vam daje nadu?

Pa evo u ovih sat i pol koliko razgovaramo nismo stigle spomenuti Palestinu. Svaki dan razmišljam o otporu i Palestini, bez koje nema antifašizma. Nadu mi daje vjera da se može ostvariti neka vanzemaljska pravda za sve narode koji pate, za Iran, za Palestinu prije svega. Ali, s druge strane, nadu mi zaista ipak najviše daju drugarice i razgovor s njima i mojom mamom. Tako nikad nisam sama.

razgovor vodila Dunja Kučinac