Tamo negdje, na marginama kulturnog sistema, scena suvremenog plesa Srbije i Hrvatske opstaje na sličnim strukturnim pozicijama. Rastrzani između prirodnog osjećaja zajedničkog prostora, potrebe za stalnim premrežavanjem, ali i fragmentiranosti scene, naši kulturni radnici i radnice u oblasti plesa snalažljivi su u prevazilaženju prepreka svih vrsta. Kako dolazi do regionalnih suradnji i spajanja umjetničkih kolektiva, u doba iznimne prekarizacije u kulturnom sektoru i samim tim niske razine materijalne sigurnosti? Što raditi kad se gotovo sve, a pogotovo kulturna politika, pretvorilo u seriju projekata, natječaja u posljednji čas, administriranja i teške birokratizacije procesa?
Tea Kantoci, kustosica, istraživačica i producentica iz Zagreba, govori da uvjeti rada nisu idealni i često proizvode stalni osjećaj borbe – kako raditi unutar ovih zadatosti koje perpetuiraju prekarnost, iscrpljenost i hiperprodukciju. No unatoč tome, ili možda upravo zato, regionalne suradnje i koprodukcije jesu u zajedničkom interesu, napominje.
– Ponekad se događaju zahvaljujući prilikama koje otvaraju međunarodne mreže ili EU projekti. Ponekad iz vrlo praktične potrebe da se udruže financijski i produkcijski resursi. Ponekad iz solidarnosti prema kolegama i želje da se podrži rad u drugom kontekstu. A ponekad, naravno, iz umjetničkog interesa i potrebe za susretom. Mislim da je plesna zajednica dobra u autorefleksiji i postavljanju pitanja: što plesu treba? To je pitanje koje se uvijek vraća, i odgovori se prilagođavaju ovisno o društvenim i političkim okolnostima. Prepreke se rijetko rješavaju jednom zauvijek, češće ih se premošćuje privremenim modelima suradnje, upornošću i međusobnim povjerenjem – objašnjava naša sugovornica.
Njen krovni kolektiv je Antisezona, u kojem s umjetnicama Sonjom Pregrad, Ivom Nerinom Sibilom, Silviom Marchig i Sindri Uču razvija cjelogodišnji program prezentacije i kontekstualizacije suvremenog plesa i srodnih praksi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. To je, kako kaže, prostor kontinuiranog rada, brige, razmjene i promišljanja plesa kroz feminističku i interdisciplinarnu optiku. Tu je još i kolektiv oko Improspekcija / PoslijeSvijeta, festivala koji postoji već 20 godina, a koji uz Sonju i Teu čine umjetnici Marko Gutić Mižimakov i Dora Brkarić.
– Taj je festival važan kao mjesto susreta različitih poetika i formata, ali i kao prostor dugog trajanja, što je danas rijetkost. Trenutno u okviru Horizon projekta radim sa umjetnicima i istraživačima Zrinkom Užbinec, Lukom Švajdom i Anom Letunić na pitanjima metodologija umjetničkog pristupa arhivu, sabiranja materijala i političnosti arhivskih procesa. Uz nabrojene, dio sam još raznih stalnih ili efemernih zajednica koje su eksperimentalne, izvedbene ili angažirane. Ples je uvijek u relaciji, i za mene bavljenje plesom uvijek znači misliti o drugima i raditi s drugima. Zato su kolektivi, suradnje i mreže važne ne samo kao produkcijski modeli, nego kao načini zajedničkog mišljenja i zajedničkog opstanka – napominje Tea.
Zajedno s više kolegica i kolega s bivših jugoslavenskih prostora Tea je 2024. postavila izložbu u zagrebačkom MSU-u “Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije”. Na izložbi su bili prikazani materijali koji svjedoče o radu i djelovanju više od stotinu umjetnika i umjetničkih kolektiva, kao i teoretičara i mislilaca koji su bilježili društvene, kulturne, umjetničke i političke transformacije plesnog tijela i plesnog rada.
Izložba je, govori Tea, proizašla iz četverogodišnjeg rada u okviru projekta (Non)Aligned Movements, koji je provodila regionalna mreža Nomad Dance Academy, a čine je partneri iz Slovenije, Srbije, Sjeverne Makedonije i Hrvatske.
Projekt je bio usmjeren na jačanje suvremenog plesa u regiji kroz istraživanje i očuvanje nasljeđa, razvoj budućih uvjeta rada te kritičku refleksiju o društvenoj ulozi plesa danas. Zanimljivo je da je sam proces započeo izgradnjom digitalnog arhiva NADA – (Non)Aligned Dance Archive te prikupljanjem građe iz koje su paralelno nastajali izložba i publikacija Bodies of Dance: Aspects of Dance as Cultural, Political, and Art Work in Yugoslavia and After.
– Kustoska odluka bila je da izložba ne predstavlja konačni pregled povijesti plesa, nego je zamišljena kao radni materijal, otvoreni prijedlog čitanja zajedničkog prostora. Umjesto linearnog pregleda, ponudili smo problemski okvir kroz teme feminizma, roda i žudnje, samoorganizacije, rada, transgresije i političnosti tijela, pri čemu nam je bilo važno da svaka država sudionica dobije ravnopravan reprezentativni prostor u postavu izložbe. Za mene je možda najvažniji rezultat projekta činjenica da smo se bavili proizvodnjom znanja o polju koje je često slabo institucionalno vidljivo te izmiče dominantnim modelima bilježenja i arhiviranja. Ovim projektom pokušali smo afirmirati i rad koji ostaje nevidljiv: probe, odnose, edukaciju, samoorganizaciju, uvjete nastanka rada. U tom smislu, projekt nije završio zatvaranjem izložbe nego se nastavlja kroz nove upise u arhiv, nova čitanja i nove suradnje – pojašnjava kustosica.
A kada je riječ o tome koja društvena pitanja su posljednjih godina (ili decenija) u središtu umjetničkog propitivanja u oblasti suvremenog plesa kod nas, Tea napominje da su to osjećaj diskontinuiteta, stvaranja i prijenosa znanja te rada i uvjeta rada. I kao što je prethodno rečeno, sve to proizlazi iz nestabilnih izvora financiranja, izostanka ozbiljnih, dugoročnih infrastrukturnih strategija i podrške te kulturnih politika koje misle ples.
– Nedostaju adekvatni prostori za svakodnevni rad plesača, autonomne institucije koje bi se sustavno bavile istraživanjem plesa i arhiviranjem, kao i stabilna institucionalna reprezentacija samog polja. Plesna scena se tim pitanjima bavi već dugo, ne samo kroz umjetničke radove nego i kroz diskurzivne, participativne, organizacijske i zagovaračke prakse. Razvijali su se različiti modeli samoorganizacije, mreže solidarnosti, platforme i paralelne strukture koje pokušavaju nadomjestiti ono što javni sustavi ne osiguravaju. Upravo zato ples, možda više od ostalih disciplina i umjetničkih polja, često proizvodi znanje ne samo o izvedbi, nego i o tome kako zajednički raditi, dijeliti resurse i opstajati u nesigurnim uvjetima – tvrdi Tea Kantoci.
Njena kolegica i suradnica Anna Javoran govori da financijska institucionalna podrška dolazi poglavito kroz razne natječaje Ministarstva kulture i medija, Ureda za kulturu Grada Zagreba te organizacije Kultura Nova. Međutim, institucionalna podrška u vidu prostora, imaginirajući utopijsku poroznost odnosa van-institucionalne i institucionalne scene, u velikoj većini slučajeva izostaje, naglašava Anna.
– Značajno je istaknuti natječaj poput onog za podršku suvremeno-plesnom stvaralaštvu (kroz istraživanja i međunarodnu mobilnost) te natječaj Grada Zagreba usmjerenog prema mladima do 35 godina, koji pružaju okvir izvedbenoj sceni da misli svoje djelovanje van isključivo produkcije umjetničkog sadržaja. Ovakva podrška prema održivom i postepenom radu i otkrivanju svojih interesa nije svugdje prezentna u regiji. Neophodno za naš rad bi bilo da bude viđen i vidljiv – pojašnjava ona.
Anna je inače u Zagreb dospjela iz Novog Sada. U glavni grad Hrvatske došla je 2016. godine kao studentica, pa je tu i ostala zbog boljih radnih uvjeta. Radi kao koreografkinja, izvođačica i dramaturginja uglavnom na nezavisnoj sceni uz povremene radne izlete u institucionalna kazališta. Kao frilenserka sa statusom samostalne umjetnice, rad temelji na honorarnom, projektno orijentiranom radu koji obuhvaća ili radove koje inicira sama ili one u koje je pozvana kao suradnica u različitim ulogama. Na ovaj način, pojašnjava, postaje dio različitih suradničkih mreža. Iako ne djeluje unutar određenog kolektiva, članica je Centra za dramsku umjetnost – organizacije koja od 1995. na bitne načine doprinosi izgradnji suvremeno-izvedbenih diskursa na ovim prostorima, a koja u recentnim godinama služi kao platforma, administrativna i produkcijska podrška idejama, radovima i inicijativama svojih članica.
Razgovarajući o nevidljivoj ekonomiji rada u kulturi, pitali smo Annu kako se, uz poveliki entuzijazam, realizira konkretna plesna predstava.
Ona primjećuje da njena generacija kolegica i kolega umjetnički, ali i radnički stasa uz veliku svijest oko uvjeta rada te beskompromisnost u valorizaciji svog rada, uloženog vremena i napora. Dodaje da se na toj beskompromisnosti još uvijek radi. A iako njihovi odnosi nisu institucionalizirani, mreže kolegijalnosti se među njima, nezavisnim umjetnicima, kao suradnicima, voditeljima projekata, “poslodavcima” i “radnicima” definitivno njeguju.
– Ono što projektna logika i njena temporalnost (uz pitanje životne egzistencije) ne njeguju je upravo entuzijazam. Logika ukalupljivanja, uklopljavanja, godišnjeg izračunavanja i preračunavanja zasjenjuje obzor želja, projekcija, mašte, budućnosti, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini. Kao već premorena generacija koja je naizgled prevazišla romantizaciju ambicije i zanosa, svakako se puno pitamo zašto, čemu, kome radimo to što radimo – kaže Anna.
Uprkos svemu, ističu se primjeri dugoročnih saradnji, a jedan od takvih je, govori Anna, kolektiv Pokretnica iz Novog Sada. Izgrađen na entuzijazmu, suradnji, prevazilaženju prostornih i financijskih (ne)uvjeta, na svom festivalu, koji će uskoro imati deseto izdanje, više puta su ugostili koreografkinje iz Hrvatske, njihove radove i radionice. Naša sugovornica podsjetila je na posebno težak položaj svojih kolega u Srbiji.
– U svjetlu dosad neviđenih represivnih političkih mjera prema srpskoj nezavisnoj kulturnoj sceni bitno je prepoznati nesimetrične strukture podrške te resurse koje možemo mobilizirati u činove solidarnosti – pogotovo kada naše kolegice ne mogu računati na podršku njihovih matičnih zemalja. Prostor ove stranice upravo dijelim s ljudima s kojima smo zajedno, kritički, ne-idealizirajući, ali revolucionarno-entuzijastično kroz dva i pol mjeseca promišljali što je to iskra. Nadamo se da će naš odgovor, u vidu predstave “Studija slučaja: Politpornografija” doći do ovogodišnjeg jubilarnog protestnog festivala Pokretnica – najavila je Anna Javoran.
piše Anja Kožul