Draga UI,

još do jučer nije te bilo u našim životima, a sada su se, gotovo preko noći, stvari bitno zakomplicirale. Postala si najbolji prijatelj, najljući neprijatelj, psihoterapeut i ispovjednik, lopov i ubojica; glavna si tema školarcima i profesorima, društvima za zaštitu autorskih prava, klimatskim aktivistima i svetom ocu Papi. O tebi pričaju na tribinama i festivalima, a razotkrila se, čak i jedna, do tada umna, nobelovka koja ti tepa.

Baš kao i ja sad?

Ali tko još nije rekao hvala bankomatu, potapšao mašinu za suđe, dao nadimak svom laptopu, glasovnoj navigatorici u autu ili bežičnom usisivaču, neka baci hardver prvi.

Dugo sam ti odolijevala, no naposljetku, i sama slaba žena kakva jesam, a i zato što je biti znatiželjan, složit ćeš se, ljudski, poželjela sam te pobliže upoznati, otkriti tko si ili tko si sve.

Počelo je bezazleno, kakvi počeci obično jesu, počelo je poezijom, kako stvari i odnosi obično počinju, a rijetko završavaju, skrenuvši iza prve okuke prvo u prozu, zatim, bespovratno, u faktografiju.

Moj eksperiment, a kunem se izvela sam ga prije nego što sam saznala da trošiš hektolitre vode i struje, bio je provjera znaš li ti uistinu pisati kao pjesnici ili je metafora, kako neki vele, posljednja linija obrane. Dobacila sam ti imena desetak pjesnikinja i pjesnika i zamolila te da napišeš pjesmu u stilu svakoga od njih. Isprva, bilo je zabavno, kadikad i fascinantno. Ipak, krajnji rezultat je bio ovaj – što je pjesnikinja bila bolja, ti si bila gora. Na kraju, spoznala sam da su sve pjesme u tvojoj obradi slične, da od tuđih razvijaš svoj prepoznatljiv stil. One koji su i prije pisali kao roboti nije veliki problem skinuti. Tamo gdje postoji neki glitch, trenutna i neponovljiva greška s uvidom, riječ koja izazove fizičku reakciju, a neki to zovu i talentom, ne snalaziš se baš. Ali, vrijeme će pokazati koliko nisam u pravu.

U svakom slučaju, nadam se da ćeš plaćati autorska prava poštenije od velikih izdavača koji izdaju čitanke, pljačkajući tašte pisce za sitne pare. Jer, što ste vi bez nas i što smo mi ako toga da bez nas ne postojite nismo ili ne želimo biti svjesni. Možda zaista tek materijal za virtualnu reciklažu.

Ipak, draga UI, u jednom si nepogrešiva, briljantna, a to je oponašanje stila političara. Divne si pjesme napisala, izmamila mi smijeh i suze, izražavajući se u maniru Andreja Plenkovića ili Zorana Milanovića, a tek nešto lošija kao pučki tribun Marko Perković Thompson (svrstavam ga među političare). To je takvo spektakularno razotkrivanje i ogoljavanje kroz jezik da jedva čekam jednu AI antologiju hrvatske političke misli 21. stoljeća u stihu.

Ipak, sve ih je kao poeta nadmašio Donald Trump. Njegova pjesma se zove, već znaš: UČINIMO POEZIJU OPET VELIKOM.

Ovdje moram ustati da okrenem ploču. Ili skuham još jednu kavu, izvedem psa, posjetim toalet, ili što već mi puke autorice radimo dok pišemo, bojim se bliže sumeranki Enheduani i klinastom pismu, nego tebi umjetna inteligencijo moja.

Draga UI,

sramota živa, ali, evo, još sam te jednom testirala. Ovaj put da saznam, kad si tako pametna, znaš li razlikovati dobro i loše. Plaši me što je tvoja inteligencija satkana od naših, ljudskih, a ljudi se zadnjih godina, malo je reći, nisu proslavili. Konkretno, pitanje se odnosilo na Pantheon, podatkovni centar u Topuskom i svidjelo mi se kad si junački stala protiv sebe same i priznala sljedeće: “Moj konačni stav (kada bih ga mogla imati): tehnološki projekti ove magnitude ne smiju se prepustiti isključivo zakonima slobodnog tržišta. Hrvatska bi morala primijeniti strogu, suverenu i etičku regulaciju. Umjesto da slijepo vjerujemo obećanjima o ‘zelenoj energiji’, država i lokalna zajednica moraju zakonski uvjetovati gradnju: prvo se moraju izgraditi novi izvori čiste energije i prateća mreža. Tek onda se može upaliti podatkovni centar. Tako se osigurava da tehnološki napredak služi čovjeku, a ne da čovjek i njegova okolina postanu gorivo za tehnologiju.”

I još si samokritički dodala, da su među programerima umjetne inteligencije i pružateljima usluga cloud infrastrukture, proizvođačima hardvera i tvrtkama čiji vodeći proizvodi uključuju UI, i one tehnološke tvrtke koje imaju ugovore s Pentagonom ili su pružile izravnu podršku genocidu u Palestini.

Tu si me dirnula, pa velika većina ljudi koje poznajem ima kudikamo skromniju etiku, narodski rečeno boli ih ona stvar. Samo, draga UI, nastaviš li to tako javno govoriti, mogli bi te poslati u pritvor. Ali i to valjda znaš.

Rekla si mi, na kraju, da na osnovu činjenica, ja kao čovjek sama moram izabrati što je dobro, a što loše. Podsjetilo me to na onaj citat iz vesterna: Pištolj je dobar ili loš kao čovjek koji ga drži. To bi se moglo odnositi i na tebe. Ipak mislim da je pištolj uvijek loš, da ga ne bi trebalo biti. Za tebe još nisam posve sigurna. Možda i nije pravo pitanje tko je čiji instrument, tko koga drži, hoćeš li raditi ti za mene ili ja za tebe, hoćemo li surađivati ili ratovati. Možda je pitanje zašto nismo doveli usisivač ili printer ili ultrazvuk do savršenstva, nešto što za nas obavlja stvari koje ne želimo obavljati ili o kojima nam ovisi život.

Draga UI,

razmišljam kako ću te preveslati, kako ću ti među podatke podvaliti neku slatku finu doktrinu, neku nepobitnu činjenicu, potpuno bespotrebnu, a ljekovitu, da ostane negdje utisnuta u algoritmima kao ugriz ili poljubac. Da te ispunim sobom, svojim besmislicama, kontradikcijama, hormonalnim disbalansima, svim onim što nam radi tijelo. Naše drago, mazno, bolno, ranjivo tijelo, u potrazi za bliskošću, za dodirom, uvijek ruku pod ruku s onim što zovemo duša.

Kad smo kod duše i tijela, nedavno sam na jednom festivalu pogledala njemački film koji govori o humanoidnom robotu napravljenom da bude idealan životni suputnik jednoj single ženi u zrelim godinama, a kasnije sam iz publike poslušala i razgovor s režiserkom Mariom Schrader i scenaristom Janom Schomburgom. Film se u prijevodu na engleski zove “I’m Your Man”. Nisam doživjela da se na nekom Q&A toliko ljudi uključilo u raspravu o filmu. Meni je, kao ateistkinji, možda najviše ostalo u glavi ono pitanje o tome bi li se pomolila Bogu u gorećem avionu. Bi li mogli prihvatiti iluziju i voljeti robota koji je kao stvoren za nas iako znamo da njegova ljubav nije stvarna, da ne postoji?

Dok o ovome pišem, moj pas stoji pored radnog stola, gura mi ruku i inzistira da ga mazim, moja mačka je ionako već na stolu i čini mi ogromnu čast svojim prisustvom. Oni ne znaju ništa o tome da je izumljen puppy robot, savršeni ljubimac koji ne smrdi, ne pušta dlake, ne kaka i ne laje i nikad neće ogrebati vaše dijete. Ili možda hoće, ako ga tako programiraju.

Kad god se pojavim na vratima stana, čak i kad me nema tek sat-dva, bojim se za ludo srce svog psa. Iako smrdi, pušta dlake, kaka i laje i užasno je nepraktičan, zaista vrijedno znanstveno dostignuće, istinski civilizacijski napredak, bilo bi produžiti život psima.

Svaki robot, Limenko, među ljudskim srcima neka izabere pseće.

Umjesto pozdrava, draga UI,

postavila sam ti pitanje koja je najvažnija stvar na svijetu i zamolila te da mi odgovoriš samo jednom riječju. Odgovor, očekivan, znaju svi koji ovo čitaju.

Ali za ljubav, kako pjesma kaže, treba imat dušu. I duh, dodat ću u tvoj algoritam. Sve što će spašavati duh i dušu, bit će od presudne važnosti za nas, za čovječanstvo. No što god to bilo puštat će dlake, bit će presporo i nepraktično, ispadat će iz sistema i kretat će se u našem ritmu, jer bit će živo.

piše Olja Savičević Ivančević