Kako se sezona kiselih krastavaca primiče kraju, opada i interes za pisanjem knjiških preporuka i antipreporuka. Kako sam sporija čitateljica, trebalo mi je vremena da pročitam nekoliko novih knjiga i za vas proberem one koje još mirišu na tisak, ali će nadživjeti sezonu.

Volim papir, pa knjige i dalje vučem sa sobom u pretrpan auto i na trajekt; zato sam, ima desetak godina, uvela pravilo: one libre koje donesem na otok ne vraćam u Zagreb. Nepročitani na otoku ostaju za dogodine i zajedno s pročitanima formirali su biblioteku koja se razlikuje od one na kopnu. Recimo kao što se Arsenovi ljetni pjesnici razlikuju od zimskih, ako pamtite tu pjesmu. Zato biram pažljivo i šparno, samo najljepše buduće hitove i potencijalne klasike. Nekad se zeznem, ali obično me nos ne izda. Ovo sam ljeto, bez neke posebne namjere, bar kad je beletristika u pitanju, čitala uglavnom domaće autorice, pa evo onih s kojima sam za vrijeme toplotnog vala drugovala u hladovini, a dala bi ih na čitanje pod uvjetom da mi ih vrate.

Čitanje dobrih knjiga neće spasiti ovaj plamteći svijet, naprosto zato što premalo ljudi takve knjige čita, ali svijet će definitivno propasti kad više ne bude onih koji su u stanju shvatiti ironiju i pojmiti metaforu, ispričati i razumjeti priču. A onih koji pridonose tom babilonskom kaosu, popriličan je broj i među ubijeđenim načitancima.

Slavenka Drakulić: “Zašto nisam naučila kuhati”

Jedna od onih intelektualki koja nas je svojim pisanjem godinama spašavala, a i sad nas kroz svoje knjige nastavlja spašavati, od babilonske i ine zbrke i nerazumijevanja, jest Slavenka Drakulić.

Ljeto ćemo pamtiti i po tome što je zauvijek odnijelo dive pisane riječi – iako bi vjerojatno protestirale protiv toga što ih sad nazivam divama, dozvolit ću si tu drskost uz puno naklonosti. Izgubili smo srčanu burevjesnicu Vedranu Rudan, koji tjedan prije Adrianu Škuncu, pjesnikinju flanericu jednog otoka koji je preobrazila u planet, a na samom početku ljeta potresao nas je gubitak Slavenke Drakulić: velike autorice rijetkog soja, koja je nadrasla kulturu iz koje je potekla – a ta ju je kultura, kojoj kronično nedostaje samopoštovanja, tako indolentno odbacivala – dajući nam pošteniju, solidniju i širokogrudniju mjeru stvari i mogući smjer kretanja. Uz nju se činilo da je i Hrvatska svijet, a ne njegovo zatrovano predgrađe. Pa ako je naša žabokrečina i ostala kakva je i bila, ili je postala još gora, Slavenka je, rasute po knjigama, ostavila precizne upute za snalaženje u njoj, ali i više puta pokazala kako bi stvari mogle i trebale izgledati. Pišući britkim, a staloženim jezikom, koji ne ostavlja mjesto zabuni, otvorila je mnoga zamandaljena vrata mučaljive provincije kroz složena, važna pitanja o društvu u kojem živimo.

Takve su, na svoj način, i priče u knjizi koja je izašla neposredno prije Slavenkine smrti. Inteligentna spisateljica, k tome i prekaljena novinarka, zna da ne postoji banalna tema, nego samo banalan način. Ona koja nam je, za razliku od tanke kabinetske, skuhala pikantnu “kuhinjsku” književnost, ostavila nam je u amanet duhovito “ilustirano i poučno štivo” inspirirano zidnjacima (zidnim krpama, vezenim zastavama patrijarhata), knjigu (anti)recepata “Zašto nisam naučila kuhati”, u kojima iza priča o hrani i oko trpeze, uvijek servira i društvenu studiju i autobiografsku crticu.

Ipak, kada sam pročitala neke priče-recepte poput npr. Čarobne juhe, uz smijeh odobravanja prokomentirala sam ukućanima: “Pa ona stvarno ne zna kuhati!”

Isti dan sam pripremila to krajnje jednostavno jelo i shvatila u čemu je njegova čarolija.

Nada Gašić: “Kutijica od školjki”

Događalo se da mi postave pitanje: U svijetu koje knjige biste željeli živjeti? I svaki put bi me to pitanje zaprepastilo. Od dječjih bajki do knjiga za odrasliju publiku, nema one u kojoj bi čovjek poželio živjeti. Sve dobre knjige su o lošim svjetovima, a ako govore o ugodnim svjetovima, loše su napisane – pa ne znaš u kojima bi ti bilo gore. I u naoko bezopasnima romanima, neka nelagoda vreba između rečenica, spremna da nas sve poždere.

Nije lako napisati odličan roman u kojem nema velikih lomova i životnih potresa – prva ljubav ili ljetna romansa, to svakako jest, ali shvaćate što mislim. Od toga se čovjek sretno ne oporavi. Nada Gašić je napisala takav roman, posvetu djetinjstvu, ljubavi, ljetu, gradu: opet Zagrebu i, ovaj put Trogiru šezdesetih, i učinila je to minuciozno, kako se i rade te kutijice od školjki, zadržavajući u njoj slatkoću i punoću uspomene, ali bez sentimentalnosti ili neke plačljive nostalgije. Šarmantna prgavica Tamala je jedan od najživljih, najbolje napisanih likova naše recentne književnosti, a kada imaš takvu pripovjedačicu, priča se događa sama, a čitateljica je prati na rubu stolca kao da je u pitanju triler. Svaka riječ je ukomponirana u glatke rečenice, obojane koloritom raznih govora i narječja šezdesetih, a meni se posebno svidio trogirski za kojeg vjerujem da bi begena i Dušku Geiću.

Taj Zagreb Nade Gašić, kao i njen Trogir, pripadaju svijetu koji je postojao prije rođenja ove čitateljice, pa ipak ne samo da bih u tom književnom svijetu mogla živjeti (eto, napokon), nego sam sasvim sigurno u njemu i živjela: to je i neki moj pretprošli Trogir, kao i neki moj naslućeni Zagreb danas.

Čitajući, pošla sam s Tamalom Savskom cestom i kozjim putima, brodicama i tramvajem, kušala i žeđala, omirisala vonjeve, dotakla tkanine, osjetila kako peče i žeže sunce, kao što peče i žeže ljubav. Voljela bih vidjeti ekranizaciju ove knjige. Ljudi bi je obožavali.

Za one koji su ipak sumnjičavi prema knjigama bez životne drame i nelagode: ima je napretek u opširnijoj bilješci na kraju romana, koja kao duga sjena slijedi djetinjstvo.

Maša Kolanović: “Materina”

Kako nas je prije nekoliko godina razbudila naslovom “Poštovani kukci”, tako nas je Maša Kolanović opet digla “Materinom”. Materina nije psovka, nego jezična petarda, a Maša se igra i jezikom i žanrom, plešući na rubovima istih, i prelazeći iz jednog u drugi, onako kako to rade oni koji u malom prstu imaju pravila igre, pa istražuju i riskiraju, hoće i stvaraju novo, a novo je najčešće u poznatom, a još nenapisanom. Ovaj put kroz glas majke koja se obraća osmogodišnjoj kćeri koja je otputovala s ocem na otok, dok ona ljetne praznike provodi u neboderu iz kojeg promatra grad i ljude, bakćući se s iscrpljujućom administracijom, a zapravo čitavo vrijeme živi za povratak djevojčice. Roditelji su rastavljeni, što kontakt na daljinu čini kompliciranijim, pa se knjiga pretvara u pismo kćeri ispisano najmilijim, najzabrinutijim, najsmješnijim i najčudnijim, riječju nečuvenim jezikom – onim kojim se mame kad ih drugi ne čuju, obraćaju svojoj djeci. E sad, je li prije bilo takvih majki, valjda je, danas ih na sreću ima puno, ali takvog jezika u knjigama nije bilo i ja ga pozdravljam. Mogle bi vam biti bliske brige i tjeskobe koje probijaju mjehurić u kojem na biciklu juri ovaj simpatičan majčinsko-kćerinski tandem, pedalirajući brzo i složno ne bi li umakao tugama i opakostima koje se autorica ne libi otvoreno prozvati. Podizati djecu, ili naprosto živjeti u ovom apokaliptičnom svijetu, podrazumijeva zebnju; priče upozoravaju, govore istinu, ne nude lažnu utjehu ni self-help rješenja, najčešće ne nude nikakva rješenja, pa ipak čine da nam, kad ih zaklopimo, svijet izgleda poznatiji, objašnjen, katkad i vrjedniji borbe. Nakon “Materine” u to nema sumnje, ali ni vremena za nju.

piše Olja Savičević Ivančević