Moram priznati da sam imala tremu prije ovog intervjua. Adam Semijalac uvijek je bio pojam muzičara kojeg beskrajno cijeni svatko tko zna išta o muzici. Ako imaš imalo ukusa, čekaš idući koncert Bebè Na Volè. Onda su se desili korona i život i nakon tri godine cijelo je moje okruženje odbrojavalo do izlaska albuma “Ode dite”. Od bluza do mračnih dubina domaće tradicijske muzike, Adam je redao pet od pet zvjezdica u većini kritika. Kao netko bez sluha, nisam bila sigurna kako se postaviti prema za mene svojevrsnoj underground ikoni, pa sam izvukla sunčane naočale i neki “tvrda, ali i otvorena” stav i sjela na kavu. Onda je došao Adam sa sličnim vajbom. Pa smo krenuli pričati što koga boli, ko’ dvije babe Ljube na klupi. I trema je nestala, kao što, vjerujem, nestane i njemu čim uzme gitaru. Ili dangubicu.

Adam Semijalac je zagrebački muzičar. Pod imenom Bebè Na Volè izdao je albume “Time of Great Depression” i “Hate is a Wonderful Thing”, a singl “Baba Ljuba blues”, snimljen uživo ispred kuće u Brisnici kraj Posedarja, postao je popriličan hit. Godine 2020. objavio je “Tanac za crnega vraga”, album kojim započinje istraživanje domaće tradicijske muzike. Nakon toga je s Dunjom Knebl snimio “Moje srce se raskoli”, a 2023. izdao je “Ode dite”, na kojem je koristio tradicionalne instrumente koje ranije nije svirao, poput dangubice i bugarije.

“Oj drugovi mili / Vama zapomažem / Hladnu pušku nosim / Samom sebi lažem”, pjevate u posljednjem singlu, antiratnoj pjesmi “Drugovi moji”, koju ste snimili uživo u Brodarskom institutu u Zagrebu. Zašto ste odabrali Brodarski?

Nije bila poanta, kao u mnogim umjetničkim projektima, koristiti prostor samo kao kulisu. Režija je rad Nives Sertić, a za mene je to bila zadnja prilika da dokumentiram dio maminog života, života koji je obilježio i mene kao dijete. Htio sam napraviti svojevrsni omaž tom mjestu i njegovim radnicima. I bivšima i ovima koji su preostali, njih trinaest. Moja mama je u mirovini, ali i dalje radi na pola radnog vremena jer osjeća dužnost. Nekad je taj Brodarski bio prepun ljudi, tri kata ureda, a danas radnici nose svoj WC papir i čiste za sobom. Nedavno mi je rekla “Upalili su nam grijanje!” jer prije je zimi na posao dolazila sa svojom puhalicom i uvijek bi se prehladila. Prostor propada, ali nije izgubio potencijal, a glavni potencijal je upravo u ljudima.

Isprva sam planirao snimati spot u Spomen-parku Brezovica, no Mateo Patekar, koji je radio zvuk, rekao je da je Dunjaluk nedavno snimao uživo ispred Spomenika revoluciji u Korčanici. Mislio sam, pa što, pokrenimo trend glazbe ispred spomenika. No onda mi je pao na pamet Brodarski. I on je svojevrsni spomenik jednog vremena – iako ljudi u njemu i dalje rade, prostor vidljivo propada i preuzima ga priroda: bilje, ptice, mačke. Nives je dolazila nekoliko dana da se upozna s prostorom, a audio smo snimili u jednom danu.

Uz spot ste objavili i popratni tekst majke Gordane o nastanku, razvoju i propasti Brodarskog instituta. Ona se na kraju pita: “Možemo li bolje?”

Da ima političke volje, mogli bismo, oni su jedini takav laboratorij u ovom dijelu Europe i rade jako dobro. No, kao i sve drugo, država ga sustavno ignorira i pušta da propadne.

Album “Ode dite” posvetili ste našim djedovima i bakama antifašistima. Kako su vas vaši inspirirali?

Sve je zapravo krenulo od njih. Godinama sam ih snimao onako poskrivečki dok pričaju o ratu. Kroz njihove priče vidiš folklor, povijest obitelji i ogromnu nepravdu koju su proživjeli. To su ljudi koji su radili cijeli život i vjerovali u ideju socijalizma, jednakosti, bratstva i jedinstva. Devedesetih su im oduzete penzije i potpuno su degradirani. Moj dida, koji je napustio JNA zbog neslaganja s partijskom politikom, tokom posljednjeg rata nudio je pomoć Hrvatskoj vojsci jer je bio stručnjak za aerodinamiku, a oni su ga ignorirali i prozvali Jugoslavenom. Gledao sam kako su ljudi koji su me odgojili poniženi, kako životare, didu u ratu kako u svom prastarom autu ide na glavni trg po vodu, riskirajući živu glavu.

S partnericom selmom banich ste prije nastanka albuma istraživali tradicijsku muziku na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Kako je izgledao taj proces, što ste sve iskopali?

Zamolio sam ih da nam nađu snimke prije nastanka KUD-ova, prije ispoliranih festivalskih izvedbi. I ja sam, kao i svi, imao traume od hrvatskog folklora kakvog smo mogli gledati na TV-u, od festivala, turneja po sportskim dvoranama i uštimanih tamburica. Tražio sam najstarije arhive, snimke baba po regijama, od slavonskih svadbi do ribarskih fešta i otkrio koliko je taj folklor zapravo dubok, mračan i fascinantan. Tradicijska glazba koju smo svi imali prilike čuti uvijek mi je zvučala ispolirano i kruto, bez glissanda i “prljavštine”. Ali ljudi su prije pjevali puno slobodnije, po osjećaju. Očito im je netko došao i rekao da su falš i da to moraju mijenjati. Grozno, to kao da je Alan Lomax, američki etnomuzikolog, došao bluzerima i rekao da se otrijezne i mijenjaju način pjevanja.

Nakon tog iskustva snimio sam “Tanec za crnoga vraga”, koji je dobio pozitivne reakcije, pa album s Dunjom Knebl, a onda sam nastavio istraživati glazbu i instrumente, naše nasljeđe, rat i tako je nastao album “Ode dite”. Toliko me oduševilo to što smo pronašli da sam rekao ljudima iz Instituta da se ta prava tradicijska glazba mora staviti u školske udžbenike, da djeca nauče kako su ljudi pjevali i što su osjećali prije poliranja. Još jedna stvar koju nam je istraživanje potvrdilo je, makar zvučalo kao fraza, činjenica da glazba nema granice. Svi ti napjevi, recimo iz Slavonije i Vojvodine, zvuče gotovo identično.

Ne možemo preskočiti pitanje: kako ste od bluzera došli do, kako bismo to nazvali, muzičara koji pomiče granice domaćeg folklora?

Mijenjaš se, radiš, istražuješ. Bio sam u Chicagu prije petnaest godina i tražio sebe. Čikaški blues, blues moderniziran bijegom ljudi s ruralnog juga u potrazi za boljim životom, bio mi je blizak, ali kada sam došao tamo i vidio da više nema nekakvog autentičnog zvuka, već je sve manje-više predstava za turiste, osjetio sam se kao stranac – što i jesam. Doduše, ne živim ni u Posedarju, ni u Lici, ni u Slavoniji, a muzički me inspiriraju, ipak ih osjećam. U konačnici, ja sam dijete betona i Zagreba, odrastao na Savici među brutalističkom arhitekturom. I taj spoj tradicije i urbanog života, tog betona i brutalizma me također zanima. Vidjet ćemo gdje će me to dalje odvesti u radu, tko zna.

Nakon dva albuma na engleskom jeziku, prije deset godina objavili ste “Baba Ljuba Blues” i internet je naprosto poludio. Kako je nastala pjesma?

Nakon svirki u Splitu i Kninu, selma i ja smo se vratili spavati u Posedarje kod babe i dide, i baba nas je pozvala da beremo šparoge u Brisnicu, u njeno selo u brdu. Ponio sam gitaru, sjeo s babom na zidić, a selma me snimala dok sam svirao, paralelno je baterija na kameri crkavala. Snimka je stajala u ladici par godina, dok je nisam opet poslušao i stavio na YouTube. Ljudi su se počeli masovno javljati, hvaliti, preslušavati.

Smiješno je kako slučajna snimka i improvizacija mogu postati hit. Malo prije toga sam radio album “Hate is a Wonderful Thing”, s kojim sam toliko picajzlirao, sve je moralo biti savršeno, totalni OKP. Valjda je istina ono što kažu, da si lud u trenu kada misliš da je tvoj posao jako važan. Onda je došla “Baba Ljuba”, i tada sam shvatio što sve možeš raditi s dijalektom. Na novom albumu sam snimio novu verziju pjesme, na dangubici. Neki su ljudi, koji su se saživjeli s prvom verzijom, rekli da “to nije to”, ali meni se baš sviđa.

Je li baba na snimci baba Ljuba?

Nije, na snimci je moja baba Stoja, Ljuba je bila njena sestra, koja je bila pravi, čisti blues. Svi su joj umrli, stalno je ponavljala kako ništa nema smisla, ali opet, čim bi bila malo bolje, ustala bi iz kreveta i pokušavala raditi u vrtlu. I tako u krug.

Najavljujući album “Ode dite” otvoreno ste pričali o karcinomu štitnjače i ostanku bez glasa. Kako su bolest i operacija utjecali na vaše pjevanje?

Kada je krenula korona, skužio sam da nisam dobro, da nešto ne štima. selma viče: “Idi kod doktora!”, a ja, kao “pravo muško” – “neću kod doktora”. Na kraju sam otišao, napravili su mi sken i doktorica je rekla da imam izraslinu na štitnjači. To je vrijeme potresa, razvaljenog stana, ja ne mogu pjevati, u paranoji sam od korone, nemamo para. I ništa, zakazali smo operaciju. Kirurgu sam samo rekao da mi pazi na glas jer s njim radim. Nakon operacije neki pacijenti ne mogu odmah govoriti, ja sam mogao pa sam bio kratko miran. Saznao sam da su mi pronašli karcinom na dva mjesta, da moram na zračenja i primati cjeloživotnu hormonsku terapiju. Ali cijelo vrijeme sam mislio dobro, rana će zacijeliti, vratit će mi se raspon glasa. Na kraju mi je otorinac rekao da mi jedna glasnica ne stoji dobro, da mi je pri operaciji oštećen živac i da je to to. Išao sam i kod logopeda, potrošio dosta para, ali glas se nije vratio.

Onda si misliš – šta sad? Možeš odustati, možeš se čupati, stvarati, pronalaziti nove smjerove. Kada sam krenuo svirati tamburicu, rekao sam joj: “Ti si ograničena, ja sam ograničen, nema veze, idemo stvarati samo tvrdu istinu.” Plan je bio tradicijskom zvuku dati mikrotonove. Blues. Bar mi ideja ne nedostaje.

Prošle ste godine sa zborom Fige album predstavili u Lisinskom. Kako vam je bilo nastupati uživo?

Od svoje osme do četrdesete godine aktivno sam koristio glas i mogao sam se derati cijelu noć i probuditi kao da se ništa nije dogodilo. Bilo mi je jako čudno naprezati se, pjevati u boli, raditi glazbu bez mog “starog” glasa. Kao da sam maratonac koji je završio u krevetu. Ovo sam ljeto morao odbiti nastupe na četiri festivala jer mi je prenaporno, nakon koncerta ne mogu pričati po dva dana. Naprosto se moram čuvati i koristiti glas onoliko koliko mogu. Eto, tako mi je bilo.

Ipak, nastupate na drugačije načine, u kojima ne morate koristiti glas, ostvarili ste suradnju s Bojanom Gagićem. Recite nam što ste sve radili?

WHW je u novom prostoru u Draškovićevoj u Zagrebu organizirao performans “Exaqua Ayeshe Hameed”, u suradnji s Bojanom i sa mnom, to mi je bila sjajna prilika da provučem tamburicu kroz looper i raznorazne efekte, da malo “zanojzam”. Nastupali smo nedavno i na Ribnjaku, nastup smo nazvali “Noise for Palestine”, sakupljale su se pare za hranu obiteljima u Gazi.

To mi je bilo super jer nisam morao poštovati nikakvu formu, nego sam se jednostavno mogao pustiti s lanca i uživati u zvuku. Šta god ispadne, meni je to super, i Bojanu isto. Sada imam ideju da možda nešto više radimo u tom smjeru, da se redovito nalazimo i snimamo. Ali za to bismo trebali imati radne uvjete, makar nekakav gradski prostor u kojem možemo raditi.

A gdje radite?

U svojoj sobi. Kada sam snimao album “Hate is a Wonderful Thing”, stalno mi je netko od susjeda zvao policiju. Gitare nisu bile glasne, ali čim krenem, vidim kako dolazi bijeli policijski auto. Klik, gasim sve, dosta snimanja za danas. Policajci dođu, kažu: “Žao nam je, eto, opet vas nismo uhvatili na djelu.” I tako se u vlastitom domu osjećaš kao stranac.

Sjetila sam se da ste u biografskom dokumentarcu “Time of Great Depression”, u režiji Vladimira Gojuna, spomenuli da imate tinitus, odnosno šum u uhu.

Većina glazbenika vježba i radi doma ili u garaži od petnaestak kvadrata i logično je da, ako imaš predispozicije, razviješ tinitus. Možeš nositi čepiće za uši, ali u ovoj profesiji i u takvim uvjetima rada dogodi se kumulativni učinak na živčani sustav.

Jasna Žmak i ja smo davno u Pogonu radili instalaciju kroz koju su ljudi bez tinitusa mogli doživjeti taj zvuk i osjećaj. Da se vratim na adekvatan prostor za rad, on je potreban iz brojnih razloga: kada sviraš zatvoren u sobi ili garaži, a onda izađeš na binu pred par stotina ljudi, treba ti pola koncerta da shvatiš što se događa s prostorom i zvukom. Ne možeš sve to pohvatati na jednoj probi pred koncert.

Kako ste pristali na dokumentarac o sebi?

Vladimir mi se javio, voli moju glazbu i krenuli smo snimati, više se i ne sjećam detalja, prošlo je puno vremena. Bilo mi je zabavno glupirati se jer mi je stavio kameru i radnu sobu pa sam dio snimao i sam. Doduše, na premijeri filma u KIC-u Ivan Ramljak je pustio krivu verziju doksa, prije njega smo gledali neki film o svinjokolji, a publika puna vegana i vegetarijanaca (smijeh).

Od čega živite? Izlišno je pretpostaviti da od albuma možete plaćati račune.

Podučavam sviranje, radim s ljudima. Radio sam dosta i za kazalište, radio sam glazbu za seriju “Bijeli put”. Uvijek nešto uleti, ali da, uglavnom je riječ o snalaženju. Čini se da autorski integritet ima svoju cijenu.

S obzirom na to da vaše albume i kritika i publika uvijek iščekuju i hvale, bez obzira što svirali, jeste li frustrirani što od njih ne možete živjeti?

Uvijek sam htio biti working musician i tome sam se stvarno posvetio, ali kada ne ide – ne ide. Nikad se nisam gurao izdavačima. Ne odgovara mi taj model u kojem netko ne grize kao ja, u kojem netko “možda” nešto progura. U Hrvatskoj jednostavno nema ljudi, agenata koji bi domaće glazbenike kvalitetno gurali na strano tržište.

U jednom sam trenutku mislio da će se dogoditi neki klik. Kritike su bile odlične, čuo sam da će mi album uvrstiti u neku enciklopediju hrvatske glazbe, kontaktirao sam ljude koji rade booking… ali nije se dogodilo ništa. Naravno da je to deprimirajuće, ali stalno se sam čupaš. I to je, zapravo, postalo konstanta. Sve albume radim sam jer sam shvatio da teško mogu naći ljude koji će biti jednako posvećeni, koji će gristi na istom nivou koji mi treba. A nije fer ni prema glazbi, ni prema meni, ni prema tim ljudima očekivati nešto na što nisu spremni ili ne mogu dati. Ali zato potpuno iskreno radim ono što želim i kako želim.

Prošli smo i bolesti i rat i transgeneracijske traume, lagana tema do lagane teme. Ipak, nešto vas stalno tjera naprijed, osmišljavate fascinantne nove projekte, ne odustajete. Što vam daje nadu?

Mislim da su to tvrdoglavost i upornost – ne odustajem od svojih ideja, čak i kad živimo u društvu koje ne cijeni umjetnost i kulturu. Sada mi je najvažniji mir, pronaći svoj prostor, probaviti sve što se dogodilo… Cijenim male stvari – kako svjetlo prolazi kroz drveće u Maksimiru, pokušavam se više brinuti o sebi. I briga o sebi je oblik aktivizma.

razgovor vodila Vedrana Bibić